Bogatstvo i raznolikost korizmenih običaja u hrvatskom narodu

LIKACLUB

U kolopletu Božjega djela spasenja svako liturgijsko vrijeme priča svoju priču i približava biblijski trenutak našoj svakodnevici, izdiže se iznad svega profanog i svjetovnog, pruža se u eshaton i živi iz povijesti ovdje i sada. Izmiče našoj spoznaji, a opet nam je otkrivena tajna, nevjerojatna Božja simfonija usred ljudskog vapaja duša. Iskrada se iz naših granica i vodi nas smiraju.


Korizma je četrdeset dana suputništva u Kristovoj patnji i žrtvi, četrdeset dana novih otkrića o nama samima, četrdeset dana sudjelovanja u božanskoj drami u ljudskom obličju i četrdeset dana hoda kroz pustinju naših života. Svatko će je proživjeti na svoj način, padat će mnogobrojne odluke, a mnogi neće izdržati a da se ne pohvale svojom izdržljivošću u odricanju.

Kao u svakom zadiranju potrošačkog mentaliteta u sveta otajstva, koja su često neprihvatljiva suvremenom pogledu na život bez ikakvih ograničenja, i korizmu se pokušava prikazati poput dobre pripreme za uskrsnu promidžbu. Uskoro će nas iz izloga mamiti uskrsni popusti, susretat ćemo se sa zečevima na trgovima, a iz košara djevojki u narodnim nošnjama virit će slatki pilići uz poneki letak o novom trgovačkom centru. Vabit će nas šunkama i jajima, a niti jednom riječju nitko u javnosti neće spomenuti bit svega. Kako ne bismo nekoga uvrijedili.

A što je, ustvari, korizma?

Korizma (lat. quadragesimus- četrdeset) je crkveno liturgijsko razdoblje koje traje 40 dana. Traje od Pepelnice (Čiste srijede) do Velikoga četvrtka, to jest Mise večere Gospodnje. Crkva sa svojim vjernicima proživljava ovu pripravu za Uskrs po uzoru na četrdesetogodišnje putovanje izabranoga Božjeg naroda iz Egipta u obećanu zemlju i Isusovoj četrdesetodnevnoj kušnji u pustinji. Četrdesetnica je i vrijeme intenzivnije molitve, a vjernički puk osobito rado razmatra muku Gospodnju u pobožnosti križnoga puta te se sakramentom pomirenja priprema na susret s Uskrslim Kristom u euharistijskoj pričesti.

Što se tiče misnih nedjeljnih slavlja kroz korizmu, valja reći da je njihova značajka ljubičasta boja liturgijske odjeće. Liturgijske boje službeno je odredio papa Inocent III. na početku 13. stoljeća. Tako se ljubičasta boja upotrebljava u došašću i korizmi. Tijekom korizme se ne ukrašavaju oltari i crkva, ne sviraju orgulje, a uvijek se ispuštaju Aleluja i Slava. Prije navještaja evanđelja pjeva se: „Slava tebi, Kriste Bože, Kralju slave vječite“. U vazmenoj noći Aleluja se opet svečano zaori te se u vazmenom vremenu posebno rado i često pjeva. Isto je i sa Slavom, koja nije dio misnog slavlja u adventskom i korizmenom vremenu. Korizma doista obuhvaća 40 dana, ne računajući kao pokorničke dane nedjelje koje su uvijek proslava Kristova uskrsnuća. Stoga, ukoliko postite ili se nečega u korizmi odričete, nedjelja je slobodan dan!

Bogata korizmena baština u hrvatskom narodu

U Slavoniji djevojke su se subotama i nedjeljama u korizmi okupljale oko kapelica u različitim dijelovima grada i pjevale Gospin plač i muku Isusovu. U Bosanskoj posavini nije se pjevalo cijelu korizmu, a i danas u korizmenom vremenu nema svatova, a poneke žene kroz cijelu korizmu nose crnu maramu na glavi. U dolini Neretve mnogi se nisu mrsili cijeli Veliki tjedan. Svi su se dani u tom tjednu zvali „Veliki“. U Uskoplju u Bosni momci iz dobrostojećih kuća, kada bi u korizmi išli na sijelo, morali su ponijeti veliku cjepanicu i prebaciti je preko ograde nekog siromaha.
Petkom bi se molile Isusove krunice, a malo je bilo onih koji su imali molitvenik i mogli moliti pobožnosti križnoga puta. Samo bi ponetko imao krunicu pa su mnogi molili na rabož, koji bi napravili od tankog drvenoga štapa, u koji bi urezali desetke krunice. Na Veliki petak se nije radilo, pogotovo na zemlji. U zapadnoj Hercegovini se ustajalo vrlo rano da bi se do podne stiglo izmoliti 33 krunice, u spomen na broj Isusovih zemaljskih godina. Taj dan su sva zdrava čeljad provodila u molitvi, pjevanju Gospina plača i to samo o kruhu i vodi.

Mnogi su ovu molitvu znali na pamet, a često se moli i danas, pogotovo korizmenim petkom. U srednjoj i južnoj Dalmaciji na Veliki četvrtak jela se kuhana kopriva ili maslačak s krumpirima na malo ulja, a petak riba. Subotom se također nije jelo meso. Subotu prije Cvjetnice bio je običaj brati proljetno cvijeće, najčešće ljubičice, i sutradan ujutro, kad osvane Cvjetna nedjelja, umiti se u vodi s ubranim cvijećem. Nakon toga išlo bi se na misu nositi grančicu jele, masline ili lovora na blagoslov. Na Veliki četvrtak prestaju zvoniti crkvena zvona i njihova „šutnja“ traje do Velike subote. Veliki četvrtak u narodu je bio prozvan „zeljavim“ ili „zelenim“ budući da se jelo divlje zelje i beskvasna pogača.

Sutradan prije podne, na Veliki petak, nije se smio obavljati nikakav posao, a pogotovo se nije smjelo orati, osim kod susjeda ili suseljana. Poslijepodne je bilo dopušteno raditi, ali pritom pazeći da se ne iskrvari, u skladu s crkvenim vjerovanjem da je na taj dan pokopan Isus. Zato se posebno tada pilo crno vino, a to u skladu s pučkim vjerovanjem o pretvaranju vina u krv. Veliki je petak bio dan posta, kako i danas kažu stariji, „zapovidni post“, pa se jela nemasna hrana i bojala su se uskrsna jaja bojama dobivenima od biljaka. Na taj se dan u crkvu na blagoslov nosio baraban, izrezbareni drveni štap, „prut“, kojim bi ljudi nakon mise lupali po crkvenim klupama tako da bi se jedan dio slomio, a drugi bi nosili kućama. U slučaju da, primjerice, oboli neka domaća životinja njime bi se udaralo po uhu životinje sve dok joj ne bi potekla krv, vjerujući da će tako ozdraviti, umjesto uginuti. Na misno slavlje na Veliku subotu nosili su na blagoslov pogača i kuhana jaja za sve članove obitelji, kao što se i danas nose jaja s posvećenicom ili sirnicom.

Foto: Wikimedia Commons

U narodu postoji bogatstvo pučkih korizmenih popijevki, koje se dijele u dvije skupine: popijevke pokorničkoga karaktera i popijevke o muci Gospodnjoj. Hrvatski muzikolog Miroslav Vuk nabrojio je 71 hrvatsku pjesmu za korizmeno razdoblje, no moglo bi se reći da danas u narodu živi oko 30 napjeva. Najpoznatije korizmene pjesme u hrvatskom narodu su: “Ja se kajem Bože mili”, “Počinje se strašna muka” i “O Isuse, daj da pjevam”. Nezaobilazna pjesma Križnog puta je “Stala plačuć’ tužna mati”, koja se nalazi u najvažnijoj hrvatskoj crkvenoj pjesmarici Cithara Octochorda objavljenoj 1701., a pjeva se u nekoliko verzija.

Bogatstvo i raznolikost korizmenih običaja svjedoči o ukorijenjenosti kršćanstva u bilo naroda. Potrebno je, međutim, čuvati zdravu pobožnost, kako bi se izbjeglo praznovjerje i povratak u mračno doba poganizma, kojemu nas danas mnogi žele vratiti.


Izvor: Plamenko Nosić | Foto: pexels

Komentari

X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u