Zašto volim mostove?

Inače ne volim mostove, ali u zadnje vrijeme nekako sam im počela pridavati sve više pažnje. Valjda je to zbog proljeća i zbog toga što me proljeće nekako raznježi i jer mi je baš sve u proljeće lijepo. Volim proljeće, volim svoj kraj u proljeće, a očito sam počela voljeti i mostove u proljeće. Vozeći se neki dan na biciklu zastala sam na jednom od naših mostova, uživala u zalasku Sunca, gledala kako Gacka lagano teče i razmišljala, razmišljala o mostovima.

Kakvu su ulogu mostovi prije imali?

Prije su mostovi imali jako velike uloge. Mostovi su većinom bili drveni jer su i prijevozna sredstva prije bila drugačija odnosno skoro pa da ih nije niti bilo. Ljudi su gradili mostove kako bi se spojili s drugim selom ili gradom. Izgraditi most bio je znak povezanosti i prijateljstva. Osim na cestama, gradili su i manje mostove preko potoka ili rijeke gdje bi joj korito bilo uže. Takvi mostovi ili bolje rečeno mostići bili su čista improvizacija ljudi, par dasaka i trupaca samo kako bi sebi olakšali put. Takvim mostićima prolazili bi i ljudi, ali i životinje. Mostovi su bili i centar sastajanja. Momci i djevojke često bi se nalazili baš kod mosta, posebice ako su bili iz različitih sela. Prije, dok se još trgovalo trampajući, i trampa se obavljala kod mosta. Djeca su se često nalazila kod mosta te bi se dogovarali kod koga i gdje će se ići igrati. Oni malo stariji ljeti bi se okupljali na mostu te se natjecali tko će bolje skočiti u Gacku. Oni najhrabriji bili bi neko vrijeme glavni u selu, a osim titule glavnoga na taj su način zavodili i djevojke jer bi skok posvetili upravo njima. Most je oduvijek predstavljao poveznicu odnosno povezivao je nešto. Tako je most prije, osim sela, povezivao i ljude. Ljudi su se zahvaljujući mostu družili, posjećivali i sastajali. Mostovi su bili toliko važni da su imali i svoja imena. Često su upravo mostovi odvajali u nekom selu razne obitelji pa su uvijek i imali imena po prezimenu ili imenu te obitelji, tako danas još uvijek kod nas imamo „Stanišićev most”, “Ivanov most” i sl.

Razlog zbog kojeg volim mostove možda je i taj što čitav život živim kraj mosta. U mojoj Gackoj dolini ima dosta mostova no najpoznatiji je kameni most, most kojeg ja vidim svaki put kad pogledam kroz prozor. Taj kameni most i ja također imamo puno uspomena. Na tom mostu sam se i ja često nalazila s prijateljima. Most je uvijek bio i start i cilj naših avantura. Most je uvijek bio i orijentacija za sve. „Ne ajte dalje mosta, najdemo se kod mosta, aj me isprati do mosta, pazi preko mosta, toliko je gusta magla jutros bila da se ni most ni vidil, pušći me k vragu dojde mi da se bacin s voga mosta, dugačak je kaj naš most, ma velik je kaj most…. „. Uvijek bih s mosta gledala u dvorište da mahnem mami da sam blizu kuće ili bih iz dvorišta čekala kad ću ugledati mamu na mostu kako se vraća s posla pa trčala pred nju. Most je jednostavno oduvijek bio dio mog života.

Danas su mostovi samo dio prometnice koji prođemo automobilom u nekoliko sekundi i to je to. Ponekad u nekim mjestima ni ne primijetimo da smo upravo prešli preko nekog mosta. Žalosno je to, žalosno je to što su nam mostovi postali nebitni i što su nam postali samo put koji svakodnevno prelazimo. Danas mostovi nisu ni lijepi kao nekoć. Normalno da ne mogu biti drveni jer su prilagođeni današnjim prijevoznim sredstvima, ali im se izgubila i čar. Valjda je to tako, način života nam se mijenja, a samim time mijenjamo i razmišljanja, a tko još danas ima vremena razmišljati o mostovima?

Zalazak Sunca je prošao, ja sam se uputila kući, a moje misli o mostovima je laganim tokom odnijela Gacka zajedno sa svim pričama koje čuvaju mostovi ispod kojih prolazi, tko zna možda bi nam ih mostovi i ispričali, samo da više puta zastanemo na njima.