Sportski aperitiv – Zašto reprezentacija ne igra u Splitu?

NIJE HTJELA,NIJE HTJELA,MOJE PJESME,MOJU LJUBAV…

U ovih par riječi iz pjesme Kemala Montena stane cijela priča o nastupima hrvatske nogometne reprezentacije u Splitu, jednostavno nije htjela…

Prosječan Hrvat u svom životu,barem tako kažu studije,ima 3 svetinje,nešto zbog čega se raskidaju prijateljstva i razvode brakovi. Prva svetinja je svakako alkohol, kako bi inače taj naš prosječni zemljak smogao snage živjeti u državi koja ima manju stopu rasta BDP-a od Ugande i ponudu poslova koliko je i stanovnika Kloštara Podravskog. I tako dok jedno nedjeljno popodne  sjediš u lokalnoj birtiji sa svojim sunarodnjacima, udaraš po pivi i pelinu, jer pivo ti je preslabo, a pelin pregorak, uz zvuke „cetinskog“ slavuja, odjednom ti se u rukama stvori olovka i listić. Ta druga svetinja našeg Hrvata je kladionica. Način da svojoj ženi koja te doma čeka s već odavna hladnim ručkom objasniš kako to da će knjige i bilježnice za djecu kupovati kod Inine zgrade na uličnoj rasprodaji, a ne nove u trgovini. Jednostavno lakše je reći da je za sve kriv baš taj jedan par. Uzročnoposljedičnom vezom dolazimo do te treće svetinje a to je repka. Poznata je izreka da pravi Hrvat niti na „tiketu“ ne igra protiv repke, kada repka igra sve staje.

Ostavimo se mi našeg Hrvata i ajmo malo pogledati zašto je Splitu reprezentacija blizu kao i Štimcu uspješno presađivanje kose. Pomalo nestvarno zvuči podatak da su u posljednjih 15 godina u Maksimiru odigrane 33 kvalifikacijske utakmice, a na Poljudu jedna jedina protiv Gruzije 2011. Kronološki gledano za jedan dio razdoblja mi je i jasno zašto je to bilo tako. Poglavar države je rekao da reprezentacija mora igrati u glavnom gradu,na novom „velebnom“ stadionu u izgradnji ( izgrađeni Wembley je koštao manje,nego ova ruševina danas), jer ipak dok je srca i duše bit’ će Croatie. Takva su vremena bila i nije bilo baš previše „mudovitih“ faca koje bi se uhvatile u koštac s Ćirom i Franjom, ali ta vremena su prošla, zar ne?

Nažalost baš i ne. HNS djeluje kao sanatorij za par „mudraca“ koji su bogomdani da odlučuju o sudbini hrvatskog nogometa. Eh nakon tog razdoblja gdje je država imala glavnu ulogu u HNS, danas se  pod krinkom UEFA-inog pravila da država mora maknuti prste od nogometa rodila jedna nova generacija apsolutnih vladara. Kada se počelo javno propitkivati zašto reprezentacija ne igra u Splitu,plasirala se priča da stadion u Poljudu ne zadovoljava sigurnosne kriterije, odnosno da nema te famozne brojače karata. Očito po toj nekoj logici publika je problem. Brojači su sada instalirani, ali opet HNS neće na Poljud. Sada je problem sigurnost, ali prije svega sigurnost faca koje sjede u ložama.

Početak ove godine je donio eskalaciju sukoba na relaciji HNS – Hajduk. Upravo taj odnos krovne organizacije i splitskog kluba je razlog neigranja reprezentacije u Splitu. Koliko god Vrbanović govorio da je u Zagrebu lakše spriječiti nerede, i tako jednostavno prikazati svakog tko bi došao u Split na utakmicu potencijalnim huliganom, od jedne stvari ne može pobjeći. A to je da utakmice u Zagrebu su „gostovanja“ za reprezentaciju. Gostovanja koja privuku nekoliko tisuća ljudi, bez pravog navijanja, ali naravno uz pljesak onih koji sjede u udobnim foteljama maksimirskih loža. Jer njima je to super, mogu mirne duše sami sebe lagati da sve što rade za hrvatski nogomet je dobro i ispravno, jer kritike s tribina nema.

Priča HNS-a je godinama pucanj u prazno. Sjetimo se samo gradnje nogometnog kampa u Tuhelju gdje je Marković položio toliko kamena temeljaca da su uspjeli cijeli zid sazidati, nažalost samo jedan zid. Sada su Svetice na redu, pa Gorica ako Svetice ne prođu, navodno 120 mil eura, sve bolje od boljeg. Zašto ih je onda strah igrati u Splitu kada toliko ulažu u naš nogomet?

Realno ovakvo stanje je trenutno neodrživo, svaki grad u državi ima pravo ugostiti našu najbolju ekipu i zadaća je HNS-a da to i osigura. Trenutno ova situacija ide samo ka tome da se produbi jaz između tri glavne sastavnice hrvatskog nogometa, a to su Dinamo, Hajduk i HNS.

Tekst: Josip Mandarić
Slika: dalmacijanews.com