Zašto mi je drago što ne pada snijeg na Božić?

Svi smatramo da Božić nije Božić ako nema snijega. Nije to taj osjećaj, nemamo potpunu sliku Božića, kao što si predočujemo. Konstatno nam je potrebno nešto više, i još više, i još više, kako bi se emocionalno osjećali „potpunije“ na Božić. Emocionalnu i duhovnu prazninu punimo snijegom, mirisima zime, svime što dolazi uz to kako bi preko tjelesnosti došli bliže „osjećaju Božića“.

Meni je drago što nema snijega. Veoma drago. Zašto? Jer sada imamo priliku osjetiti pravi Božić bez mogućnosti etiketiranja, nametanja svojih predodžbi ovoj prigodi. Bit Božića nije niti snijeg, niti kobasica u kiselom zelju koju možemo kupiti na trgu, Zrinjevcu ili gdje god; bit Božića nije niti kuhano vino, kićenje bora, niti bilo što što nam vlastita kultura nalaže da je dio Božića. Istina je da ovi svi fakultativni, neobavezni faktori doprinose „potpunijem“ osjećaju i slavlju, ali nisu bitni.

Bit Božića je dokaz ljubavi Trojedinoga Boga prema ljudima. Činjenica da se Trojedini Bog u svojoj svemoći, nedokučivosti, poniznosti i slobodi utjelovio, ušatorio, među ljudima kako bi podijelio s nama svaki komadić i trenutak ljudskoga života, od začeća, preko života u čovjekoljublju, do šokantne smrti na križu, koja nam je otvorila vrata spasenja. Bit Božića jest misterij zajedništva koji se događa usred zime ljudskih srdaca. Zima 2015. godine možda metereološki nema osjećaj zime, ali antropološki, kršćanski, zima je došla. Pao je snijeg na vrata naših srdaca. Snijeg i led je pao na ceste kojima dolazimo do njih, a nema nikakavih ralica koje mogu prokrčiti svoj put, staviti sol milosti koja će odnijeti led, kako bi mogli doći do drugog čovjeka. Zima je tu, ne vani, nego u našim dubinama. Duše okovane ledom i hladnoćom vape za tjelesnom hladnoćom i ispunjenim nosnicama mirisom vina, bora, jele i smreke, kako bi se bolje osjećali. Bit Božića nije miris vina, nego tamjana u svetištima koja se prisjećaju ispunjenja Staroga zavjeta. Mesija se rodio. Ne politički Mesija koji oslobađa ljude u političkom, vojnom smislu, nego pravi istinski Mesija koji oslobađa čovjeka od njega samoga. Mesija koji je u poniznosti podijelio sa nama svaki dijelić ljudskoga života. Taj Mesija, Isus, pravi je sakrament, utjelovljenje nedokučive i neograničene Božje milosti, ljubavi, djelotvornog zauzimanja i mudrosti.

Što znače lampice na boru, okućene kuće, lažni osmjesi i mlitava rukovanja ako se danas, baš danas Mesija ne rodi u našim srcima? Što znači svo kuhano vino, kobasice, božični pjesmuljci ako mi nemamo mjesta za Boga koji želi samo jednu stvar: nas dovesti do spasenja.

Napravite mjesta za Mesiju, Krista, pozovite njegovu službu ralica koje će prokrčiti put do vrata vaših srdaca. Bacite na led koji je okovao srce i dušu sol koja nikada neće obljutaviti.

Tak tada, tada kada odbacimo sve što je fakultativno, i prihvatimo svim svojim bićem bitno, moći ćemo reći: Božić je među nama.

---

Tekst: Marko Ivković