Za koga dižemo zidove?

Danas sam razmišljala o Nikoli Tesli. Razmišljala sam o znanstvenicima koji su svojim izumima i otkrićima doveli svijet u ovakvo stanje. Takvi mozgovi i genijalci izmislili su nešto što je trebalo popraviti svijet, ali ga je zapravo pokvarilo.

Uvijek je bilo zlih ljudi. Svađa i ratova je bilo i biti će, da se ne lažemo. Ono što mene ovih dana progoni su misli koje idu u jednom drugom smjeru. Dok se bogati igraju svojih igrica i koriste tehnologiju kako bi „popravljali“ svijet, nama malima život prolazi dan po dan. Čitajući vijesti pitam se tko je taj čovjek koji određuje koliko tko vrijedi.

Tko je taj što će dizati ograde i zidove? Tko je taj koji ljude dijeli po tome odakle dolaze? Tko je taj koji čovječanstvo gleda kroz granice? Tko je uopće izmislio granice? Proklet dan kada je Kolumbo otkrio Ameriku. Šta misle ti ljudi, odakle su njihovi preci došli? Nisu svi potomci nekadašnjih plemena i stanovnika Novog Svijeta.

Mnogo pitanja postavljam, ljuta i tužna što se naše sudbine nalaze u rukama nepoznatih ljudi. Toliko je onih koji nisu informirani i koje ništa ne zanima, oni žive dok ne umru. Doslovno tako. Ima onih koji viču, koji se bore, koje boli to što povelja o ljudskim pravima živi samo na papiru. Pitam sada vas znate li uopće što piše tamo?

„Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima.“

Također, u povelji stoji da ljudi imaju pravo na zaštitu privatnosti i pravo na utočište (azil). Poštujemo li jedni druge? Osuđujemo neke druge zemlje i tuđe predsjednike jer stvaraju novi svjetski poredak i provode svoju volju, a ja vas sada pitam jeste li vi bolji? Da imate moć, biste li bili bolji?

Mnogi su zaboravili sate iz povijesti i Berlinski zid. Što se promijenilo u svijetu i jesmo li išta naučili iz toga? Sada se ratovi vode uz pomoć tehnologije, kamera, špijunaže. Neki kažu da je to za našu sigurnost, a ja opet pitam jesmo li mi sigurni? Trebamo li opet dizati zidove i suditi ljude zbog toga što nisu kao mi? Mnogi će se samnom složiti, a sutra će se posvađati na društenoj mreži s nekim iz susjedne zemlje.

Jesmo li bolji? Nama ništa ne valja. Ako na sportskom natjecanju nismo prvi onda pljujemo. Pa to je sport. Moramo li u svakom sportu svake godine imati zlato (jer drugo se, očito, ne cijeni)? Nezasitni smo, opterećeni onime što nas se ne tiče, a tamo gdje trebamo ispravljati ni ne pogledamo.

Mene su u životu povrijedili neki ljudi koje sam voljela. Izdale su me neke prijateljice, a bile su u istom gradu, iste vjere i iste nacionalnosti. Mnogi u vlastitoj obitelji grade zidove, granice. I ja sam podigla zid za neke ljude. No, još uvijek nisam zazidala dvorište. Još uvijek imam vrata na koja svatko s kime sam imala loš odnos može pokucati. Vrata su tu da se otvore i da se zatvore, ali ne i da se pretvore u zid preko kojega se više ne može.

Gradeći zidove i sebe smo ogradili. Možda smo se zaštitili od zla, a možda i nismo. Tko vam garantira da u vašoj ulici nema nekoga tko bi vama podignuo ogradu ili već sutra zaratio?

Da smo na drugoj strani, kako bi razmišljali? Da imamo moć, kako bi vladali? Jesmo li mi bolji?

 

---

Foto: pexels