Ja vjerujem u čovjeka, a ti?

Stigao je travanj. Priroda poprima šarolik identitet i cvate obasjana sunčevim zrakama. Grane su od onih sumornih poprimile jednu sasvim novu dimenziju. Imam osjećaj da sukladno cvatu, cvate i raspoloženje. Ljudi se doimaju sretniji, spremniji na ustupke, puni elana i dobre volje. Naravno, svaki pojedinac ima svoje životne postavke, pa poneki alergičar vjerojatno zazire od proljeća, razbujalih krošnja i peludi.

Bilo je ovo jutro kao i svako. Alarm u sedam. Odgoda na deset minuta. Svi to rade. Odlazak pod hladan tuš na prvu se uvijek doima kao mučenje. Trebalo je stići na vlak u osam. Ovo jutro sam se požurio, bez namjere. Bolje da sam spavao još dvadeset minuta. Stigao sam u grad gotovo sat vremena prije. Odlučio sam sjesti na kavu. Sam. Sam sa svojim mislima. Razgraničiti njihove tokove, uzdići pozitivno iznad svega i tako koračati kroz dan. Tako je i bilo. Sjeo sam na kavu i već po običaju prošao sam društvenim mrežama tražeći zanimaciju, iščitavajući sadržaje i slično.

Taman sam krenuo razmišljati o ljudskosti, a onda mi je pažnju uzela jedna zanimljiva objava, a odisala je time da u čovjeku još uvijek postoji nešto ljudsko. Ono čovječno što ga čini čovjekom. U moru vozača ZET-a na koje se svakodnevno obrušavamo, našao se jedan, onaj kojeg smo zavoljeli i to sasvim slučajno preko objave na Facebook-u. Ako ja iznimka tu da negira pravilo, kako ćemo sada deklarirati vozače ZET-a?

Meni je ovu srijedu uljepšao vozač ove ZET-ove 14-ice koja je krenula s Mihaljevca u 11:55. Kao prvo, čitajući novine posljednjih tjedana, odlučila sam ne kupovati karte od vozača jer im to oduzima vrijeme i smanjuje koncentraciju (barem tako pišu kolege novinari), ali sam danas bila u cajtnotu, nisam stigla na kiosk, pa sam gospodina vozača ljubazno zamolila dvije karte od 4 kune. Dao mi ih je, odgovorila sam “hvala”, vratio mi je kusur i uzvratio “hvala vama”. To se baš više i ne može često čuti, pa je tu zaradio moj prvi plus! A onda je na stanici kod Male scene u tramvaj htio ući stariji gospodin paraplegičar u kolicima. Pošto na stanici nije bilo nikoga osim jedne gospođe, izašao je van, unio gospodina u kolicima u vozilo, a na stanici u Draškovićevoj opet ga je iznio van iz tramvaja. I sve je to učinio bez ikakvog mrskog izraza lica, bez prigovaranja. Drago mi je vidjeti da u mom rodnom gradu ima onih koji su pristojni i spremni pomoći. Zato ima i nas koji smo spremni pohvaliti te male, ali lijepe geste, napisala je jedna ženska osoba.

Divimo se. Divimo se čovjeku. Danas smo u medijima bombardirani nizom loših vijesti, ratova i različitih oblika nedjela. Nad dobrim djelima lebdi tišina. Dobra djela se šutke prešućuju jer pojedinac o tome ne izvještava. Ne uspijeva dohvatiti bit dobroga u ovom nemilom svijetu. Bit dobroga je rast. Tvoj rast i rast čovječanstva. Reci ‘dobro.’

Tako sjedeći i iščitavajući ovu objavu, razmislio sam o sebi. I ja sam prešutio. Nisam govorio. Retrospekcija. Prošla godina. Aha, znam! Ovo ću vam reći. Sjetio sam se jednog čovjeka. Sjetio sam se tog dobrog pojedinca. Čekao sam tramvaj. Trebala mi je četvorka. Zbog tih rijetkih događaja pamtiš i najsitnije detalje. Sjećam se i čovjeka. Visok, stasit, s naočalama. Filmski prizor. Čovjek je stajao tek nekoliko metara od mene. Vratimo se na pogled prema Tomislavcu. Prizor kasnije su rasute vrećice. Čovjek je otrčao prema baki, bez imalo promišljanja je izvadio vrećicu iz svoje torbe. Sve namirnice je pospremio u torbu i uputio baku prema tramvajskoj stanici.

Društvo. Vrijednosti. Sve se mijenja. Kažu da čovjek gubi na čovječnosti. Uvijek sam odbijao prihvatiti da čovjekom posredstvom negativizacije počinju upravljati nagoni. Odbijao sam prihvatiti da se iz čovjeka istrebljuje ljudskost. Vjerujem u malog čovjeka. Vjerujem da je taština samo na površini, a ispod te grube taštine skriva se čovjek. On sa svojim vrijednostima. Ne vjerujem tebi. Vjerujem onome ‘tebi’ kojeg kriješ unutra. Podmaži ga i pusti ga neka vrisne. Pusti ga neka te ukori i pokrene. U pravcu tebe. Tebe čovjeka.

 

---

Foto: pixabay.com