Univerzalne trivijalnosti: Onak, fakat si dijete

Hola ljudeki! Ponedjeljak nam je došao nakon veoma teškog vikenda. Nije samo Europi bilo teško. Na Bliskom istoku, u Africi i u Japanu također je došlo do smrti. I koliko je strašan napad da jednu od predstavnika Zapada, ne možemo ostati slijepi na 4000 ljudi koji su poginuli u Africi, bilo u Nigeriji, Keniji ili Južnoj Africi, a također ne možemo ostati gluhi na niz napada, smrti, ubojstava na Bliskom istoku.

Možemo dva zaključka izvući iz svih ovih događanja: ljudski je život veoma krhak, i treba ga proživjeti maksimalno dobro, jer nam to priliči. I drugo, pravda postoji, i sustići će one čije su ruke oprane u rijekama krvi, bile one južnoameričke, afričke, azijske ili europske. A sustići će ih pravda na ovom ili onom svijetu.

Danas ljudeki moji razmišljam o djetinjastim stvačicama: video igre! Da, da znaaaaaam: “to je za djecu; ti si dijete”; sve znam! No! Htio bih ponuditi jedno alternativno mišljenje o tim “igricama” koje zatupljuju mladež, koje tjeraju na nasilje, i koje tjeraju na povećanje dupeta u mladih perspektivnih ljudi.

Umjetnost? 

Molim? Što? Umjetnost? Kako?

Gledajući moderne video igre, gledajući grafiku, dubinu igranja, likove, priče, karakterizaciju, ne možemo poreći da se radi o umjetnosti. Koliko je meni poznato ljudi od početka vremena pokušavaju nešto ispričati: od pećinskih crteža koji su više pedagoške naravi glede anatomija životinja i sami svjedok toga da su ljudi postaji svjesni samih sebe, do moderne kombinacije pričanja priče, vizualnog pomagala zvanog grafika i glazbe koja nekaj tjera na plakanje, a nekada pumpa gamersko mlohavo tijelo adrenalinom kako bi još jedna supstanca osim Red Bulla bila prisutna u netom spomenutom mlohavom tijelu. U jednom analognom smislu, igre nisu ništa različitije od knjiga, s time da kod igara, barem modernih, ti krojiš priču. Ti odabireš hoćeš li na ovaj ili onaj način pristupiti problemu, i dok kod knjiga postoji duboka razina pounutarnjenja sadržaja, suosjećanja sa likovima, i čak povezivanja likova sa čitateljem, kod igara je ta razina dublje izražena, jer ti biraš kako će izgledati lik, ti biraš put (ako je nelinearna ilitiga sandbox igra), ti biraš na koji ćeš način odgovoriti, hoćeš li biti dobar, loš ili ružan, dakle potpuna kontrola igrača nad igrom. Igre također sadrže prostor unutar svoga virtualnog svijeta, koji često puta čovjeka ostavlja bez daha. Taj osjećaj produbljuje činjenica da su lokacije često inspirirane realnim lokacijama, tako da ako malo više proučavate lokalitete u igrama, i googlate, možete se malo i geografski upoznati sa Zemljom.

Sjeđoguza

Da, slažem se da igre potiču na sjedenje, osim Kinetica, Wii-a i ostalih u kojima je kretanje krucijalno za igru. No, htio bih samo spomenuti još neke stvari koje potiču na sjedenje: posao, škola, faks, rad za računalom (koliko ja znam, trenutno sjedim), postojanje bilo kakvih stolaca u blizini, odlazak u banku, busevi, tramvaji, vlakovi, auti, jelo, dakle ručak, doručak i večera. Znate što ne potiče na sjedenje? Medvjed koji vas naganja! Stršljeni od kojih pokušavate pobjeći! Gužva u prometu zbog koje morate hodat’ do posla! Sjedenje je nažalost postalo dio naše drage kulture, a igranje video igara niti pomaže niti odmaže toj istoj kulturi. Ljudi koji žele sjediti, sjedit’ će kako god bilo.

Nasilje

Da! Igranje potiče nasilje! Jeste znali to!? Jer očito je nasilje postalo nasiljem kada su video igre izmišljene. Da. Dakle, do 70-ih godina 20. stoljeća nije bilo nasilja uopće. Ljudi su živjeli u miru i harmoniji pušeći kamilicu i jedući burek bez povoda za nasiljem.

Znate što tjera na nasilje? Gužva na Maksimirskoj! Budale koje ne znaju vozit’! Kad žena kaže da je sve ok, a definitivno nije sve ok! Kad žena 4 sata odlučuje između roza i fuksija hlača!!!

Zaglupljivanje

Istina jest da moderni način života guši kreativnost prije nego uspije propupati. Od telke, do kompjutera, sve nas zaglupljuje i onemogućuje da razmišljamo kreativno i taktički. No, ne bih se baš složio da video igre zaglupljuju. Ne sve, barem. Igre danas su platforme na kojima se može svašta izbrusiti, od uma do refleksa. Ako se ne slažete, probajte riješiti jednu od zagonetki u 3/4 igre God of War. Probajte u igri Atilla: Total War srediti ekonomiju Galije, gdje vam ista ne dopušta više od 2 vojske dok vam se sa istoka približavaju Franci, Huni i Langobardi, svi sa 2 il’ 3 vojske. Nije baš da zaglupljuju. Televizija koja je apriori pasivna po vlastitoj naravi zaglupljuje. Igre, ne baš. Ako išta, omogućuju igraču, tj tjeraju ga da razmišlja brže, efikasije i pod pritiskom iz više kuteva, jer nije baš da su sve igre kao Simsi, gdje je najveći problem ako ti lik ne dođe do wc-a na vrijeme.

Zlouporaba

Ljudi moji, zlouporabe imate svagdje. Tko kaže da je svaka knjiga dobra i duboka i poučna? Jeste li ikada čitali jeftin ljubić za kojega bi vama trebali plaćati da ga čitate? Ljudi koji će htjet potratiti svoje vrijeme na gluposti, potratit’ će ga. Nije to filozofija radi koje se mijenja cijela kultura. A igre su trenutno posao. I žao mi je kada se igrače tretira kao ovce koje samo kupuju poluzavršeni proizvod. Toga prije nije bilo, prije se igra cijela izbacila i tako kako si je dobio, odigrao si u kompletu. Sada!? Sada kupiš poluproizvod sa 60% igre, pa moraš kupit ovaj DLC, onaj DLC, kako bi mogao to završit. Neke se tvrtke samo preko minitransakcija dobivaju 70% profita. Evo, primjer Counter Strike gdje možete unutar 3 tjedna naučiti Ruski s ulice, sastavljen samo od psovki. Ili Call of Duty koji je kopija kopije kopije kopija kopije, gdje već 6 godina rade istu stvar i prodaju istim gluvim, slepim i tupavim ljudima kojima je dovoljno da “fora” izgleda. Te tvrtke koje vrijeđaju ljude svojim proizvodima pokazuju svoju ružnu glavu, dok na primjer CD Project Red, Poljaci naši dragi one koji igraju igre poštuju i tako naprave igru. Uz igru, za te pare, dobiju CD sa glazbom, likove, naljepnice, pismo, itd itd itd. Također dobiju besplatne DLC-ove i još naprave nastavak igre koji je duži od prve dvije igre u trilogiji. E to je poštenje.

Glazba

Glazba u igrama je posebna kategorija koja zahtjeva vlastiti ponedjeljak. Iako nisu popularni kao mainstream glazbenici, ti skladatelji, inače školovani glazbenici, što se za 99% kvaziglazbenika ne može reći, u toj tihoj pozadini stvaraju glazbu koja je sve samo ne loša. Mislite na primjer da nije toliko potrebna glazba za “igricu” no, kada je ne bi bilo, ne bi bilo ni užitka.

I ako se filmska glazba može smatrati umjetnošću, onda ne vidim razloga da se i glazba za igre ne smatra umjetnošću, pošto svi koji rade na igri koja u prosjeku traje 20 sati, za razliku od filma koji traje 2 sata. Samo igre prati ta etiketa djetinjastosti. Poslušajte samo djela Harry Gregson Williamsa, Inon Zura, Kō Ōtania, Takenobu Mitsuyoshia, koji su svi do jednoga pravi uzori glazbe i skladanja.

Oslobodite se okova i probajte nešto novo: tipa perzijske hrane, samo, nemojte ići na spoj nakon nje. Ili probajte indijsku hranu, samo, nemojte ići na spoj nakon nje. Ili probajte marokansku hran… znate što, prije spoja pojedite običan burek ili sarmu. Nemojte se igrat sa egzotikom ako ne znate je li vaš želudac rasističan.

Živjele video igre! Živjeli svi koji su u mraku prije Tesle igrali igre! Živjeli svi kojima je dupe 5 brojeva veće od normale!

---

Video: youtube.com
Foto: c1.staticflickr.com / cdn.wccftech.com / arcadesushi.com