Svemu unatoč: Dijasporo, čija li si?

Već davne devedesete ustade hrvatsko roblje i pokida stoljetne okove tame i čemera. Udarani sa svih strana, šibani vjetrovima nemilosrdne povijesti, šutjeli su Hrvati i nosili srce svoje Hrvatske u svojim srcima. Kao i svaka priča o žudnji za svetom slobodom, i hrvatska je priča krvlju ispisana. Sanjali su budni očevi i majke i njihali kolijevke u nadi protiv svake nade.

Krv se razlijevala i natapala sjeme slobode i iznikla je nova snaga. Ni izdaje ni prijevare nisu je ugušile i Ona je rasla unatoč trnju mrzitelja. I kad se činilo da su je opake kandže opet obavile, otrgla se čeličnom zagrljaju smrti i nastavlja sanjati.

Postoji ljubav koja se ne da izmjeriti plaćenim porezom. Ima u ovom surovom svijetu nešto sjajnije od zlata. Znali su to oni koji su dali sve, a danas ih se gleda kao tamo neke druge Hrvate, strance i višak.

Ne budite moju Dragu, pustite je neka sanja. Neka me grli zaigrana Vila Velebita, s ovu i onu stranu granice.

Foto: kamenjar.com