Što 15 Brazilaca radi 15 dana u Hrvatskoj?

Osijek, Kopački rit, Požega, Španovica, Pakrac, Daruvar, Fužine, Čigoč, Lonjsko Selo i Svetvičenat nisu baš hit turističke destinacije za nas koji bi autom za vikend mogli skoknuti do tih lokacija. Ipak, sredinom svibnja je grupa od 15 članova hrvatske zajednice iz Sao Paula prevalila put iz Južne Amerike da bi obišli upravo ta mjesta u Hrvatskoj.

Zašto su zaobišli Dubrovnik, Zadar i Split? Može li se išta vidjeti na ”neutabanim” turističkim putevima u Hrvatskoj? Tko su ti Brazilci i što su pronašli za sebe u Hrvatskoj? Razgovarali smo s dr.sc. Milanom Puhom, voditeljem odjela za kulturu i obrazovanje u domu Croacia Sacra Paulistana u Sao Paulu, gdje predaje hrvatski jezik i kulturu članovima hrvatske zajednice u Brazilu.

Lika Club: Odmah za početak, zašto ste se zaputili u na prvi pogled turistički ”neatraktivnu” Hrvatsku?

Milan: Proputovanje po Hrvatskoj uz traženje korijena, istraživanje vlastite povijesti je ideja koja se razvijala u više faza. Mene osobno je oduvijek zanimala duboka, tzv. pasivna Hrvatska, onaj dio Hrvatske koji nije turistički razvikan. Uz to, cijela turistička ponuda Hrvatske je uvelike vezana uz more, kao da unutrašnjost ne nudi jednako lijepu prirodu, jednak broj kulturnih sadržaja i jednako zanimljivu gastronomiju. Iako je na momente bilo teško naći zadovoljavajući smještaj, u smislu da može ponuditi domaći ambijent i lokalni kulturni sadržaj za grupu od 15 ljudi izvan sezone; umjesto beskarakternih hostela i odmarališta, pokazalo se da kontinentalna Hrvatska svakako ima dosta toga za ponuditi, za našu grupicu, a i za buduća slična putovanja.

Osim mog osobnog interesa, u hrvatskoj zajednici u Brazilu postoji veliki interes za Hrvatsku, djelomično potaknut ulaskom Hrvatske u EU i povlasticama koje taj ulazak nosi sa sobom; a djelomično zbog potrebe za istraživanjem vlastite obiteljske prošlosti ili kulturnog identiteta.

Lika Club: Tko su ti Brazilci spremni prijeći toliki put da bi upoznali gradove poput Osijeka i Karlovca i zaobići Dubrovnik i Split?

Milan: Danas su u Sao Paulu aktivne dvije zajednice hrvatskih iseljenika (Društvo prijatelja Dalmacije i Croacia Sacra Paulistana), pedesetak učenika u 6 skupina koje jako zanima Hrvatska.

Iz njihovog interesa prema Hrvatskoj odlučio sam organizirati putovanje koje bi ih povezalo s Hrvatskom, ali i međusobno s obzirom na raznolikost naše grupe. Primjerice: što ima zajedničko jedan Hrvat koji se uselio početkom 20. stoljeća iz Pakraca s talijanskim ili njemačkim prezimenom s nekim Hrvatom s otoka Korčule ili s nekim inženjerom koji je iza 1945. došao iz Zagreba?

Na neki način sam htio da vide da iako je Hrvatska mala, zapravo je vrlo raznolika te da vide zašto je njihovim precima koji su dolazili možda bilo teško povezati se s ostatkom hrvatske zajednice i zašto im je bilo teško vezati se uz određene ideološke konstrukte kao što je to biti Nijemac iz Hrvatske, biti Talijan iz Hrvatske, biti Jugoslaven, biti Hrvat, biti Slaven iz Istočne Europe itd.

Lika Club: Kako putovanje po tzv. ”dubokoj/pasivnoj” Hrvatskoj može odgovoriti na ta pitanja?

Milan: Htio sam grupi ponuditi neki novi oblik turizma. Danas u Brazilu postoji veliki broj putničkih agencija koje nude turističke pakete za Hrvatsku, koje uglavnom nude Zagreb, Plitvice i Dalmaciju, eventualno uz skok do Mostara ili Međugorja.

Ideja našeg putovanja je da nije važno samo more, nego su i drugi dijelovi Hrvatske jednako važni, a osim toga da je cijelo putovanje vezano uz moju nastavu hrvatskog koji vodim u zajednici u Sao Paulu. Članovi hrvatske zajednice su kao učenici nekad skloni slijepo vjerovati mojoj figuri profesora i Hrvata, te sam im želio ostaviti prostora da sami izgrade svoju viziju Hrvatske.

Lika Club: Što Brazilci odnosno Hrvati u Brazilu vide u Hrvatskoj?

Milan: Hrvatska je lijepa, povijesna, čista je i sigurna, održava svoja mjesta i gradove… što je zapravo panoptički odraz nezadovoljstva Brazilom. Dakle, sve čime su nezadovoljni u Brazilu preslikaju kao suprotnost na svoju dosta nepoznatu domovinu. Brazil za njih nije čist, nije siguran i ne drži do svoje povijesti i tako Hrvatska postane idilična refleksija Brazila. Cijene i hrvatsku ljubaznost i gostoljubivost, u usporedbi sa Zapadnom Europom gdje se ne gleda uvijek najbolje na brazilske doseljenike.

Lika Club: Kakvu ulogu igra nastava jezika i kulture u stvaranju ovog dojma o Hrvatskoj?

Milan: Dio našeg rada u zajednici je demistificiranje kako Hrvatske tako i Brazila. Kulturološki i fizički vrlo udaljene, obje zemlje se čine vrlo egzotične, Hrvatska je mala, sigurna, čista i europska, dok je Brazil veliki, raznolik, vruć, glasan, opasan, latinoamerički i neuredan. Uloga hrvatske zajednice ovdje je spona između ove dvije kulture, a ovo putovanje je prvi korak u procesu povezivanja s vlastitom domovinom.

Lika Club: U obilasku nerazvikane Hrvatske, što se pokazalo kao najvažniji element putovanja?

Milan: Hrana je svakako i neočekivano ispala jedan od najvažnijih elemenata. Iako se jesmo trudili pri organizaciji da za svaki obrok odemo na neko lokalno mjesto i iskušamo nešto specifično za tu regiju ili mjesto, iznenadila nas je reakcija grupe. Ono što smo pokušali je uvesti i raznolikost u njihovu ”hrvatsku prehranu” jer je ono što su naslijedili od svojih vrlo lokalno ili regionalno, dakle ako su došli iz Dalmacije jedu čitav život ribu, a iz Slavonije – svinjska rebarca i kupus.

Lika Club: Što ih je oduševilo od hrane?

Milan: Sve svinjsko-goveđe, mesne kombinacije, ćevapčići, pljeskavice, način pripremanja mesa. Fine su im bile juhe i primijetili su da su njihove obitelji uvijek jele vruće juhe, neovisno o dobu godine. Super su im bile i krempite, a spoznali su i da slatko stvarno nije toliko slatko koliko je slatko u Brazilu. Tartufi su im bili apsolutni vrh.

Super su im bila mjesta i ljudi. S obzirom na to da su Brazilci uvijek im je bilo važno da se prema njima dobro odnose tako da smo za svako mjesto uvijek našli neku lokalnu osobu da ih upozna s mjestom.

Lika Club:  I jesu li bili zadovoljni putovanjem?

Milan: Svakako, možda je putovanje malo bilo intenzivno. Nije bilo vremena da sjede na kavici i razmišljaju o životu, a čak i u onih par dana kad su imali slobodno popodne su svejedno tražili više sadržaja.

Jedan od primjera koji ih je zadivio je škola u mjestu Lič, 3 km pored Fužina. To mjesto je početkom 20. stoljeća u školi imalo 6 prostorija s 200 učenika, a sada ima dva razreda sa 6 učenika. Iduće godine se škola zatvara i svi učenici se sele u Fužine, ali istodobno su dva brata u želji da očuvaju baštinu osnovali muzej preuzimajući napuštene učionice i pretvarajući ih u izložbene prostore.

I svakako je to možda najveća metafora cijelog putovanja, Hrvatska koja kod pritiskom iseljavanja prestaje postojati sada i ovdje, a pod pritiskom turizma postaje mjesto za razgledavanje i upoznavanje prošlosti, dakle muzeologiziranje Hrvatske.

Lika Club: Je li se hrvatskim Brazilcima u svemu tome malo promijenila percepcija Hrvatske?

Milan: Apsolutno. Percepcija im se mijenjala i počeli su shvaćati razloge odlaska njihovih predaka. Obišli smo krajeve koji imaju potencijal, ali se ljudi iseljavaju, te smo došli do Osijeka koji je nekako najkritičniji u tom pogledu kao primjer nestanka mjesta. Kroz to su shvatili zašto su njihovi preci sami krenuli u taj pothvat iseljavanja, i postalo im je jasno da mladi ljudi ne žele biti nezaposleni i da je nekad uzalud to što je zemlja lijepa i sigurna ako u njoj nema ekonomske perspektive ili rasta, što se mladima čini važnije od muzejske očuvanosti gradova i prostora.

Kroz to saznanje je konačno i prestalo pitanje ”Zašto sam ja u Brazilu, a nisam u Hrvatskoj?”