Sportski aperitiv – HAJDUK: PROSJACI I(LI) SINOVI

PRIČA O TUDORU

Odlazak Igora Tudora je sigurno glavna tema hrvatskog nogometnog neba u ovih zadnjih 2 tjedna. Iskaču iz pašteta raznorazni stručnjaci, seciraju se Tudorovi razlozi kao laboratorijski miševi na praktikumima VEF-a.  Kao mogući nasljednici, vrte se  uvijek ista lica, ali otvara se i ono glavno pitanje, koliko je trenutna besparica u Hajduku utjecala na odlazak Tudora?

Sasvim sigurno je to pitanje aktualizirano informacijom koja je puštena  u eter da je upravio 15 000 eura razlog odlaska Tudora, 15 000 eura?

U današnjem nogometu,kada su svote koje se „vrte“ na transferima normalnom čovjeku nepojmljive, imate jednu situaciju gdje trener daje otkaz zbog transfera od 15 000 eura.

Iskreno držim da to nije pravi razlog odlaska Tudora,  nagomilalo se tu puno toga. Što se moglo vidjeti i po konferencijama za novinare gdje je Tudor nemali broj puta izgubio živce, na neka recimo normalna novinarska pitanja, nekako je njegova ostavka i „visila“ u zraku.

Uvijek se gura priča kako Hajduk prodaje igrače i da niti jedan trener ne može funkcionirati na taj način. No mora se uzeti u obzir da je Hajduk u zadnje dvije godine, prodao samo jednog standardnog igrača (Pašalić), pri tome mislim na igrače koji su Tudoru bili bitni. S druge strane na površinu nisu isplivali neki mladi igrači (Bašić,Balić,Maloku…) koji su svojim talentom to  trebali napraviti, pogotovo ako uzmemo u obzir da se omladinskoj školi pruža najbolja šansa kada klub nema novaca za neke velike transfere.

Gdje je onda nastao „kratki spoj“ u glavi Igora Tudora?

Ovdje dolazimo na ono vječno pitanje, pitanje koje svakog navijača Hajduka može dići na noge, a to je što je NAMA draže, prosjak ili sin?

Vrlo vjerojatno da Hajduk ima novaca, Tudor bi dobio igrače koje hoće, ostao bi trener i ne bi Uprava toliko inzistirala na tome da forsira „klince“ i da se zadovolji sa 3.mjestom.  Nažalost situacija je takva kakva je, a Tudor je ipak „prezelen“ da bi se znao nositi s tim. To je i razumljivo, pogotovo ako uzmemo u obzir njegove godine, a i situaciju gdje treneri napreduju tako da osvajaju trofeje, koji su realno za Hajduk danas čista fikcija.

Pa zašto je onda Hajduk narodni a ne privatni klub, kada sve ovo što sam gore naveo, ide ka tome da je privatni kapital jedina šansa za Hajduk. Zašto navijači namjerno uništavaju svoj klub?

„PRIVATNI“  HAJDUK

Ah ta privatizacija, jedan od pojmova koji kod velike većine građana izaziva asocijacije na kriminal, pljačku i beskrajne dane provedene za pultovima HZZO-a, jer je tamo neki „ugledni poduzetnik“ preuzeo tvrtku i od nje napravio samo uspomenu.

Zašto bi s Hajdukom bilo drugačije? Danas nema većeg nogometnog kluba na svijetu koji nije dio nečijeg privatnog portfelja, što je u današnjem kapitalizmu i normalna stvar, osim normalno njemačkih društva. Ta priča o tome da Hajduk može funkcionirati kao njemački klub odmah pada u vodu, jer niti imamo industriju, niti imamo sređenu državu, a još ka tome najveći poslodavac nam je trgovac, čisti paradoks.

Dolaskom privatnog kapitala klub bi stao na noge, vjerojatno bi se našao neki model da se i stadion sredi, došli bi s novcem i bolji igrači,  sigurno i titule…?

Hmmm kada bi bar sve bilo tako lagano. Privatnika pokreće želja za zaradom, on mora imati neki interes u klubu a taj interes sigurno nije ljubav.

Hajduk bi u tom slučaju postao „sin“, sin koji je ovisan o očevim željama i koji bi morao napraviti sve što otac naredi.

Morate imati na umu da se nalazimo na brdovitom Balkanu i da uvijek postoji taj jedan dio kad nešto što je nastalo u puku, mora i ostati dio puka. A koliko god to patetično  zvučalo Hajduk ipak nije samo neki klub u svom gradu, dio nekretnine koja se može prodati.

„NAŠ“ HAJDUK

Borba za Kodeks, borba protiv Fredija, Grgića, Štimca i inih iznjedrila je trenutni način upravljanja klubom. Mnogi će reći da je totalno promašen, ali zašto je on toliko drag navijačima Hajduka kada  prkosi prirodnim zakonima kapitalizma?

Razlog je vrlo jednostavan, a zove se strah.  U zadnjih 25 godina, razne uprave Hajduka su uspjele nabiti dug od 180 mil. kuna, uspjele su klub toliko zadužiti da se svaka trenutna zarada mora dati za sanaciju baš tih dugova.

Stvar je u tome da je Hajduk već imao svoje „privatnike“, ljude koji su s klubom punili svoje novčanike i koji su na njega gledali kao na bankomat.

Zato je Hajduk „prosjak“ toliko drag navijačima, velikoj većini ljudi koji nisu simpatizeri tog kluba to neće biti jasno, ali činjenično stanje je takvo.

Možda ipak na kraju svega najbolje ide izreka našeg najpoznatijeg „prosjaka i sina“ Matana:

“Nema više ajdučki’ pušaka i prosjački’ torba. Danas ljudi lete na misec !! Imamo šta bi anđeli poželili a nemamo ono šta ste vi imali.Nemamo ognjišta , ni pisme, ni smija…nema brte, ničeg više !!!”

 

---

Foto: Hajduk 
Tekst: Josip Mandarić