KolumneIntegralne muesli

“Samo se glupanu život čini jednostavnim.”

Sunčano je, toplo i ugodno. Ovo me vrijeme podsjeća na jedan ljetni dan iz prošlosti. Prošlo je nekoliko godina, ali ja ga se sjećam kao da je bio jučer. Osjećala sam se kao Heidi u planini, samo što ja nisam gledala Alpe već Velebit. Pogled je bio predivan. Šuma, planine i plavo nebo. U dolini sam vidjela koze. Zrak je bio čist, a miris cvijeća i voćki bio je ugodan, pomalo omamljujuć. Priroda je umirivala moje kaotične misli, nered u glavi i nježne godine. Bila sam osjetljiva i krhka, a ispred mene bio je izbor koji je trebao utjecati na moju budućnost.  “Samo se glupanu život čini jednostavnim.”, rekao je Maksim Gorki. Itekako sam se s time slagala.

Iako sam bila svjesna težine odluke koju sam trebala donijeti, u meni su tugu kuhale neke druge brige. Pubertet i hormoni, divlje želje i zaljubljena glava. Kaos, kažem vam. Unatoč predivnom danu, ja sam bila zabrinuta. Nosila sam sa sobom neke probleme koje drugi ljudi ne bi smatrali problemima. Znala sam da postoje puno gore i puno teže situacije, ali mene u tom trenutku nije zanimalo kako drugi ljudi žive i s čime se nose. Meni je moj teret bio sasvim dovoljan i nije me zanimalo što je netko drugi mislio o tome.

Sjedila sam na terasi ispruženih nogu, prepuštena sunčevim zrakama. Znala sam da sam stigla do kraja jednog puta i da je preda mnom novi početak, ali nisam bila sigurna jesam li za to spremna. Bila sam tužna, osjećala sam se loše, pogubljeno i nesigurno. Trebalo je odlučiti hoću li ostati ili otići iz grada. Obje opcije imale su svojih prednosti i mana.

I doista, toga dana pala je odluka koja je promjenila moj život. Promjenila sam adresu, društvo i posao. S vremenom sam shvatila da moje brige nisu smak svijeta i da se s njima trebam suočiti. Već sljedećeg proljeća hodala sam nasmijana. Te brige su me u ono vrijeme rastužile, ali danas sam zahvalna na njima. Dovele su me do ove točke gdje se sada nalazim.

Sad znam da svatko ima razdoblje nemira i tuge, razdoblje kad se brige redaju jedna za drugom i kad čovjek ima osjećaj da pomalo ludi. Upravo bi zato ljudi trebali imati više razumijevanja jedni za druge i trebali bi prestati uspoređivati tuđe probleme. Ne znamo jedni druge dovoljno dobro da bi mogli suditi i odlučivati čiji je teret teži. Svatko se sa svojim nosi kako zna.

Ja sam onoga dana na terasi pogledala zalazak sunca. Nebo je promjenilo nekoliko boja, ali je ostalo lijepo. Naposljetku je potamnilo, ali bilo je to ono isto nebo od maloprije. Ustala sam i pozdravila Velebit. Otišla sam znajući da odlazim u novi život. Bilo je vrijeme da odrastem.

Danas znam da se raspoloženja i emocije ponašaju kao i boje na nebu. Sve je to dio mene, dio jednog čovjeka. Brige me nisu pokolebale. One su me izgradile, očvrsnule. Sve ono loše što je s brigama išlo u paketu, prebrodila sam. To se zove život, sastoji se od lijepih i ružnih razdoblja. I godina ima svoja godišnja doba, a i dane dijelimo na dan i noć. Da nije tako, životi bi nam bili prazni i dosadni.

Danas uživam u proljeću i često se sjetim one terase gdje sam na svijet počela gledati nekim drugim očima. Goethe je rekao: “Mudracu se život čini jednostavnim, teškim se čini glupanu.”. Danas sam na njegovoj strani.

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara


Foto: pexels

Oznake

Povezane objave

Pročitajte još
Close
Back to top button
Close