Savjeti za putovanje jednog iskusnog putnika

Bliži se datum kada sam prvi put spakirao svoj kofer i krenuo na put u nepoznato, a da to nije uključivalo moje starce i more. Da, malo sam kasnije procvjetao, ali bitno da sam napustio gnijezdo i odletio u nepoznato.

Moje prvo putovanje van Hrvatske, ne uključujući Sloveniju, Austriju i shopping u Mađarskoj, bilo je u ne tako daleku, ali opet nepoznatu Bratislavu. Od tog trenutka, i početnog gubljenja tek nekih 10 kilometara od kuće, koristim svaki slobodni trenutak, i kunu, da guzici pokažem put i upoznam novu destinaciju, kulturu, isprobam novu hranu i opijem se s novim ljudima.

I što reći nakon tisuća kilometara? Koju poruku poslati? Imate vremena? Jer pun sam priča, dojmova, iskustava, ali i savjeta. Ali da ne razvlačimo ovo na dugo i široko evo mojih nekoliko savjeta pomoću kojih ćete lakše osvojiti svijet, a nadam se da uskoro i svemir.

1. Strpljenje je najvažnije

Nemojte se nervirati zbog stvari koje ne možete kontrolirati. Život je prekratak da bi bili ludi i nervozni cijelo vrijeme. Propustili ste autobus? Da, i? Uskoro dolazi drugi. Nemate sreće i baš je bankomat bez love ili u kvaru, čest slučaj s jednom posebnom grupacijom? Super, iskoristite situaciju i krenite na neplanirani put do sljedećeg grada i istražite ga. Uglavnom, duboki dah i podsjetite sami sebe da uvijek može biti gore.

2. Ustajte rano

Jako rano ustajanje važno je zbog nekoliko stvari. Prvo, ako ustanete u zoru imat ćete atrakcije samo za sebe bez nepotrebne gužve i mase drugih koji isto tako žele fotografiju na točno tom mjestu gdje i vi. Isto tako izlazak sunca je idealno vrijeme za fotografiranje zbog smanjene difuzne svjetlosti. Važnija činjenica, s iznimkama, naravno – pošteniji ljudi ustaju ranije, prevaranti, kriminalci i lopovi spavaju duže.

3. Smijte se sami sebi

Sigurno je da ćete mnogo puta ispasti budala tijekom putovanja na nova mjesta. Umjesto da se sramite, smijte se sami sebi. Nemojte se bojati pogriješiti, i nikako ne uzimajte život tako ozbiljno. Prilikom putovanja kroz Maroko bio sam prisiljen zaprijetiti vozaču da stane kako se ja ne bih popišao. Cijeli autobus je gledao u mene dok sam ja s olakšanjem ‘zalijevao’ grm i panično bježao kada sam umislio da pišam po zmiji. Prilikom ulaska u autobus smijeh je bio toliko glasan da nisam čuo svoje misli, ali sam zato stekao nove prijatelje.

Pročitajte više na vikendmanijaci.com.

---

 

Tekst: Marko Tarandek, vikendmanijaci.com