Recenzija: Fantastične leteće knjige g. Morrisa Lessmorea

Lutajući bespućima interneta naišla sam na jedan zgodan filmić, koji je zapravo ekranizacije jedne slikovnice  autora Williama Joycea.

Morris Lessmore mladić je koji uživa svoj idiličan i miran život, čitajući knjige i zapisujući događaje iz života u svoj dnevnik. Njego neprocjenjivi mir narušava iznenadni uragan koji sa sobom odnosi mladićevu kuću i  briše sva slova, rečenice i stranice njegova dnevnika. Odjednom sve postaje sivo.

Prve boje u tom tužnom, sivom krajoliku, u filmu i naravno u  slikovnice, pojave se tek kad nebom proleti jato letećih knjiga koje nose djevojku, pomalo zabrinuta za isto tako zabrinutog Morrisa. Zato mu u pomoć šalje jednu od letećih knjiga, ukrašenu jajolikim Humptyjem Dumptyjem, a on ga pak odvede u čarobnu knjižnicu. Tako eć Gospodin Morris postati knjižničar s vrlo važnim i posebnim zadatkom, brinuti će o knjigama. Može se reći kako im je postao neka vrsta majke, slikovito opisano.

Brinući o knjigama, Lessmore otkriva da starim, pohabanim izdanjima nije dovoljno samo polijepiti stranice i tako ih “izliječiti”. Knjige će oživjeti i vratiti stari sjaj samo ako ih se čita. No ne bilo kako, mora ih se čitati sa strašću. Takvo, strastveno čitanje, piše Lessmore u svoju knjigu života, uzdrmalo je mnoga njegova dotadašnja uvjerenja. Toliko je bilo načina na koje se moglo gledati na stvari.

Pritom je Lessmore često sam. Mora li biti sam? Recimo to ovako gledamo li na ovu priču kao na svojevrsnu posvetu čitanju odgovor je da, u čitanju i razmišljanju čovjek je uvijek sam.

Metaforički je to bogatstvo, koje otkrivamo o sebi samima čitajući druge, prikazano kad Morris počne posuđivati knjige preostalim stanovnicima grada. Ljudi na njegov prozorčić dolaze bezbojni i sivi, pomalo neosobni, no kad otvore knjigu, kad uđu u priču, njihov se život, i oni sami, trenutno oboje.

“Fantastične leteće knjige” mogu se protumačiti i kao alegorija o “vjetrovima” koji prolaze kroz živote ljudi i knjigama koje na neki način spašavaju od toga da posljedice tih vjetrova ne budu trajne. No ono što svakako možemo zaključiti jest činjenica kako je ova slikovnica prvenstveno alegorija za uragan Katrinu koji je 2005. godine poharao New Orleans.

Naime, “Leteće knjige” za Joycea su počele kao sasvim osoban projekt, još 1999. godine. Prvu verziju priče napisao je u avionu, dok je putovao u posjet Williamu Morrisu, svojem mentoru i izdavaču dječjih knjiga u nakladničkoj kući HarperCollins. U toj prvoj verziji, imajući na umu Morrisa, čovjeka suptilnog humora i pionira širenja utjecaja knjižnica, Joyce je napisao priču o čovjeku koji je život posvetio knjigama. Pročitao mu je priču, a par dana nakon toga Morris je preminuo.

Potom je priča, kad je uragan Katrina razorio autorovu kuću i tako prekinuo rad na knjizi, prerasla osobne okvire. William Joyce iz prve je ruke uvidio zacjeljujuću snagu priča kada je posjetio djecu koja su ostala bez doma pa su u skloništima čitala donirane knjige. Tako je “Morris Lessmore” dobio novu dimenziju.

U međuvremenu, 2010. godine, Joyceu je u dobi od samo 18 godina, od tumora na mozgu, umrla i kći Mary Katherine, pa je ova knjiga posvećena i njoj, ali i tome kako se nositi sa smrću.

Svi navedeni događaji oblikovali su ovu priču u finalan proizvod. Naizgled tako jednostavnu izmišljenu priču no kada se sve kockice poslože ovo je sve samo ne obična izmišljen priča.

Na kraju svoje knjige života Lessmore ispisuje riječ – kraj. Kao i djevojka s početka priče, koja mu je leteći s jatom knjiga darovala onu koja ga je odvela do biblioteke, i Lessmore se uzdiže u zrak, ali – mlad. Zapitam se čine li nas to knjige vječno mladima? Nalazi li se među njihovim koricama zapravo eliksir života? Odgovor ćemo doznati samo ako budemo i dalje čitali.