Razmišljam naglas: Prijatelji često mislim na vas

Skuhala kavu, sjedim, a njezin miris podsjeća me na kave ispijene s prijateljima… Nisam baš toliko stara da sad tu pričam neke priče iz davnine, ali toliko životnih situacija u kojima sam naučila što je prijateljstvo, što ono znači, e o tome mogu pričati.

Kroz život svakoga od nas prođe masa ljudi. Neki ostanu samo znanci; neki nam se zavuku pod kožu i ostanu pod njom cijeli život; vrtić, škole, fakulteti, folkor, volonterski rad, zbor, posao…ma joj gdje god dođeš nekoga negdje upoznaš. Nedavno sam čula jednu lijepu izreku o prijateljstvu, a koja glasi „PRIJATELJI NAM ČUVAJU ŽIVOT“. I ima nešto u tome. Iako, nisu svi ljudi dobronamjerni, nisu svi iskreni, ali definitivno oni za koje shvatiš da ti čuvaju leđa i da su tu i kad nisu, da, ti nam ljudi doista čuvaju život.
Vrlo često gledam, slušam ljude „Moj pravi prijatelj! On mi je ko brat!“ i sl. I sama sam tako neke ljude nazivala „Moja prava prijateljica! Ona mi je ko sestra!“. Što znači riječ PRAVI? Što ta riječ znači? Prva asocijacija da je to nešto originalno.Ah, da i je nešto originalno…

Sjećam se dana, mjeseci i godina provedenih u onom malom ličkom selu. Došla sam u novu sredinu, poznavala svih, ali nikoga baš ono nekako dobro. S vremenom, s ljudima se počela zbližavati. S nekima više, s nekima manje. Uz nekoliko ljudi više sam se vezala¸a ovdje ću istaknuti samo jednu osobu. Osim što mi je u krvnom srodstvu, stanovala blizu mene, zajedno s posla putovale kući, dovoljan nam je bio jedan Snickers da se luđački smijemo tih 15tak km od posla do kuće, jedna drugoj posuđivale odjeću iako smo totalno drugačije građe, ali nema veze, pišale smo od smijeha kad bi jedna od druge navlačile te stvari; kosu bojale tri puta u jednom danu jer bi umjesto pepeljasto plave ispala narančasta, skupa se smijale, plakale, skupa u svemu… I onda kad je došlo do onog mog životnog preokreta kada sam jednostavno rekla „Gotovo, moram odavde otići!“, čak i tada ona je bila uz mene. Razumjela je sve moje postupke, razumjela je zašto neke stvari činim, razumjela je zašto sam rekla „Ja odavde odlazim!“.

S druge strane, postojala je još jedna osoba uz koju sam se također jako vezala zbog mnogo zajedničkih tema, puno sličnih karakteristika i osobina, obje bile djevojke iz grada koje su došle na selo. Sve te godine bila sam uvjerena da bi ta osoba bila uz mene pa da mi ne znam što zatreba ili da se ne znam što dogodi. „Uopće“ neću podijeliti s vama činjenicu zbog koje sam shvatila da sam godinama bila u zabludi. Jedan trenutak srušio je u vodu sve!

Toliko je potrebno da stekneš povjerenje u nekoga, a samo jedan trenutak da to povjerenje uništiš. Kako? Ne znam jel bi se smijala ili plakala kad o tome razmišljam. Eto taj moj brak! Nešto što se tiče dvoje ljudi koji taj brak čine, došao je na repertoar razgovora cijelom selu. Da se razumijemo, ne zamjeram ja selu ništa. To je normalno za svaku manju sredinu. Svak o svakome svašta (ne)zna, svak o svakome ima svoje neko mišljenje. Svatko će stati na stranu onoga tko mu je privrženiji i to je nekako bilo i za očekivati i nije me to uopće čudilo niti me čudi, ali postupak te „prave“ prijateljice… Nakon mog odlaska iz tog sela, dotičnoj se bližila jedna obiteljska proslava kojoj sam se toliko veselila iako nisam bila sigurna hoću li moći doći ili ne, ali veselila sam se zbog nje. Ja se veselila, a ona, ona nije željela da ja budem dio te proslave i to mi je sročila u poruci koja je bila možda kilometar dugačka, a iz koje je moj mozak izvukao sažetak „Bilo bi ti neugodno biti dio proslave na kojoj će biti pola sela, a znam što misle o tebi!“. Zastala sam. Bez riječi ostala. Zar nisam ja ta koja je trebala odlučiti bili došla ili ne i hoće li mi smetati prisutnost „pola sela“? Taj trenutak upitala sam se „Pa kome ona čuva leđa, meni, selu ili sebi?“

Ako ti je netko prijatelj, zar nisi onda jednostavno uz njega usprkos svima?! Zar nećeš onda baš ti dignuti glavu i ponosno stati uz tog svog prijatelja?! Toliko upitnika koji te dovedu do onog posljednjeg,“ jesi li mi ti uopće prijatelj?!“
Kaže Danko Ivšinović, književnik, akademski glazbenik, a inače stari radni kolega, u jednom svom aforizmu „NEMA PRAVIH PRIJATELJA, DRAGI MOJ PRIJATELJU!“. I to je doista tako! PRIJATELJ ILI JESI ILI NISI, KAKAV PRAVI?!

Ljudi s kojima se ne čujem i ne vidim svaki dan, pokazali su se većim prijateljima, doslovce ljudinama, od tako eto nekoga tko mi je uvijek bio ko izraslina na guzici. Osoba s početka priče,za koju bi prije bila rekla da bi možda tako nekako postupila, nego ova koja je ipak bila i obrazovanija i drugačijeg svjetonazora, ali baš ta, bila je i ostala uz mene. Bila i ostala! Nikad se nije uzdizala u našem prijateljstvu, znala me je i našpotati ako je vidjela da nešto ne radim dobro, ali uvijek je bila baš kao i danas tu i nikakva daljina ni selo ni upitnici iznad glave nisu razdvojili to prijateljstvo.

U najtežim trenucima, ali i onima kada je sve to prošlo, oni iskreni pokazali su se i njih nije briga što bilo tko priča! E to su prijatelji za cijeli život! Baš zato koliko god sam često pogledavala u nebo i pitala „Bože, zašto se meni ovo događa!“, dobila sam odgovor s tim da su mi se baš u tim životnim situacijama otvorile oči! Relativno rano shvatila sam na koga se mogu osloniti ostatak života.

Nikoga ne mrzim i nadam se da nikada ni neću! Ne zato što to netko možda ne zaslužuje, nego zato što ne želim da me mržnja izjeda! Sa svima sam u dobrim odnosima, zapravo nastojim biti, a žele li to ljudi ili ne, to je njihova stvar. Nisam ni ja zlato koje sja, imam i ja svojih velikih propusta u životu. Nisam ni bezgrješna. Zato prva polazim od sebe, oprostiti mogu svima sve, ali zaboraviti…nikad! I baš kao što nikoga ne mrzim, tako baš svakoga niti ne volim, a onda je normalno da isto tako vrijedi i za ostale u odnosu prema meni.

Svim ljudima koji su tu negdje oko mene, bez obzira fizički prisutni bliže ili dalje, zahvalna sam što su tu i što su me svojim odnosom prema meni naučili što znači biti prijatelj! Upravo oni zaslužni su da svakome, bilo da ga znam duže, kraće ili tek iz viđenja, kad osjetim da mu je potrebna pomoć, pristupim i ponudim je bez ikakvog očekivanja protu usluge. Nitko se od davanja, ako ne ničega drugoga onda bar lijepe riječi, nije osiromašio, to je sigurno! Jedino što možeš je postati bogatiji čovjek, bogatiji za jedno novo prijateljstvo.

I još je jedno sigurno: prijatelji, ljudi na koje jednostavno možemo računati su oni koji samo u srcu nose riječ PRAVI. Oni tu riječ ne pokazuju jezikom ili predbacivanjem „Ja sam ti ovo, ja sam ti ono…“, nego svojim djelima.

Ovo današnje razmišljanje posvećeno je vama, dragi moji prijatelji! Posebno onima s kojima me dijele kilometri udaljenosti. Iako se rjeđe viđamo, znajte da vas ne zaboravljam i da često mislim na vas!

---

 

Tekst: Branka Pavlović