Razmišljam naglas: Plaža moga djetinjstva
Moram priznati da sam sretnica jer od najranijeg djetinjstva, zapravo otkad znam za sebe, nije prošlo nijedno ljeto bez mora. Razlog tome je blizina brinjskog kraja s Jadranom, ali i dobra volja. Koliko god je preko ljeta bilo posla, uvijek se našao koji dan ili koje poslijepodne za odlazak preko Vratnika. Destinacije koje su uglavnom bile na repertuaru dio su sjevernog Jadrana i u blizini Senja: Sibinj, Novi Vinodolski, Klenovica, Kalić…
Najranije djetinjstvo, koliko me sjećanje služi Kalić je bio najučestaliji. Tamo sam naučila plivati, tamo sam razbijala koljena trčeći u mokrim japankama po sladoled, tamo sam uvijek susretala ljude iz svog kraja…
Moram priznati da kao mlada djevojka, nisam to mjesto nešto posebno voljela. Uglavnom hladna voda, ježevi, kamenje, s godinama plaža sve zapuštenija, jedini hotel i restoran zatvorio svoja vrata i postao tek ostatak nekad prekrasnog pogleda oku i okusa nepcu.
Mislim da je taj moj stav imao veze s onom pubertetskom fazom jer izgovoriti Kalić nije tako atraktivno kao npr. Novi Vinodolski ili Crikvenica. Za plaže poput Zrća nikad nisam bila, takva krajnost atraktivnosti me nikad nije privlačila.
No, ta moja faza „ne bi u Kalić“ me prošla… Danas, sa svoje 32 godine najrađe odem baš u to malo mjesto. Nema gužve, a opet dosta ljudi, ima začuđujuće dosta turista i to koliko sam ja primjetila uglavnom Talijana. Ima jedan kafić, ako si za kafić. Onaj hotel što izviruje iznad plaža zapušten stoji skriven među granjem.
More…ono je i sada baš kakvo je i bilo dok sam bila malena djevojčica… Čisto, bistro, a oni ježevi koji su mi nekad smetali i danas su prisutni, ali u njih gledam kao u dokaze o kakvoći morske vode, a koja u ovim nesnošljivim vrućinama nije nimalo hladna, nego baš kako bi rekli taman.
Ovih nekoliko slobodnih dana nikud me put, a ni srce nisu dalje vukli, nego baš u to malo Jadransko „misto“.
Uspomene, sjećanja iz djetinjstva, ali i prijatelji na koje sam nabasala s kojima sam se i u djetinjstvu tamo družila, a koje godinama nisam vidjela, sve to učinilo je odlaske na more ovo ljeto posebnima.
Drago mi je što se i mojoj djeci to malo mjesto sviđa. Tko zna, možda će ih za par godina uhvatit ona faza slična mojoj, a možda i neće, tko to zna. No, kako bilo da bilo, ako se i odmaknu od Kalića, uvijek će ga pamtiti, a onda mu se kad tad i vratiti, zbog činjenice da su upravo tamo naučili plivati.
Eto, to je to malo mjesto koje je ispunilo moje ovogodišnje ljetovanje i boravak na moru.
Do sljedećeg razmišljanja naglas, pozdravljam vas bez puno riječi, ali s još nekoliko fotografija s plaže moga djetinjstva…
