Razmišljam naglas – Kakvi ljudi takva vremena

Evo me sjedim i razmišljam o nečem na što me potakao novi članak „Te divne godine“ u kolumni Univerzalne trivijalnosti. Čitajući taj tekst letjele su mi po mislima dani iz djetinjstva, sve zgode i nezgode tih doista lijepih dana. No, onda se iz misli vratim u ovo vrijeme u kojem sam sada, vrijeme kada nisam više dijete, vrijeme kada sam već majka i kada gledam svoju djecu kako odrastaju.

Vrlo često ljudi oko mene izgovaraju „Nisu vremena što su nekad bila!“. Moram priznat da se na te riječi samo nasmijem i upitam „A kakva su to vremena sada?“ Sunce sja, oblaci šetaju po nebu, cvijeće raste, drveće u proljeće cvate… Ne razumijem što je sada drugačije. Na takvo moje čuđenje ostanu i ljudi u čudu, zbog razmišljanja u koje ih odvede moj odgovor. Pa evo pitam sada i vas? Što znači da su vremena loša ili dobra? Tko jedini može utjecati kakva će mu vremena biti nego čovjek sam!

Sad bi navrli na mene ko vuci na ovce da sam vam bliže i izrešetali me riječima tipa: „Pa kako će mi biti dobro kad nemam posao! Nemam s čim režije platiti! Nemam s čim živjeti! Ne mogu si priuštiti što i većina ljudi!“ i još masu stvari bi mnogi od vas rekli. Ključ nezadovoljstva leži možda upravo u ovom zadnjem „Ne mogu si priuštiti što i većina ljudi!“.

Pada mi na pamet jedna inače vrlo draga prijateljica, ali kad je po pitanju upravo tako nešto, e onda bi je zafitiljila na vrh Kapele pa nek vije s vukovima! Kuka, kuka, kuka, kuka…. vrlo rijetko sam od nje doživjela da mi je na pitanje „Kako si?“ s osmijehom odgovorila „Dobro!“. Osoba koja ima sve, ali doslovce sve, pa nikad nije dobro i uvijek je nesretna. Zašto? Zato što sreću pronalazi samo u materijalnim stvarima i zato nikad ne može bit sretna jer uvijek teži imati još i još i još. I što više ima ili što novije stvari ima to je sve nesretnija jer naravno iz dana u dan izlazi na tržište opet nešto novo.

Nekad davno, u onim divnim godinama djetinjstva i ja sam bila jedna od onih koja je materijalno imala stvarno sve. Odjeća je morala bit „čempion“ i tene „najk“. Morala! No, došlo je hvala Bogu vrijeme kada sam po pitanju toga sazrela, vrijeme kada sam više počela patiti što mi je u glavi, a ne na glavi. Naravno da i ne govorim o onoj fazi kad sam i po mogućnostima pala do onog ruba kad si takvo što više ne bi mogla niti priuštiti, ali zahvaljujući svemu tome shvatila sam da je doista nevažno što piše na majici ili koji mobitel imam u ruci.

Ispričati ću vam nekoliko situacija koje su mi se dogodile u posljednjih nekoliko godina pa možda i vas potaknem na razmišljanje koliko nam blagodati suvremenog doba doista „treba“.
Pokvarila mi se perilica za rublje. Prvih par dana osjećala sam se ko majmun što moram rublje prati na ruke, ali plaća još nije sjela, a blesavo mi bilo zvati majstora i onda ga još moliti da me čeka za plaćanje. Dan po dan prolazio, sve sam se manje osjećala ko majmun jer sam sve više počela razmišljati za vrijeme tog glojzanja po vešu…dolazile su mi slike iz bakinih priča njezina života… Kako je njoj bilo svaki dan tako, a nije imala pipu iz koje je mogla natočiti vodu u lavor i oprati prnje nego nositi rublje do izvora vode i opet tako mokro tegliti kući. I opet usprkos tome, nikad nije rekla „Meni je to bilo teško“. Izbora nije bilo i to je bio normalan način pranja rublja, za drugačiji, lakši način nije znala. Vjerovali mi ili ne, meni je pranje rublja postalo poput dnevne tjelovježbe.

Ubrzo je krepao TV…Odnijela sam ga na popravak odmah sljedeći dan, ali je kvar bio veći da je kod majstora morao ostati jer nije mogao odmah dijagnosticirati kvar. Punih 14 dana bili smo bez njega. Prvu večer bilo je stvarno nepodnošljivo! Navika, a ne nepodnošljivost iz potrebe! Najviše me bilo zbog djece kako će bez crtića koje imaju običaj svaku večer pogledati. No,onda sam shvatila da je njima TV manje bitan nego meni. Svaku smo večer umjesto crtića pjevali, svirali, igrali „čovječe ne ljuti se“ i sl. Kreativnost je kod mene, a pogotovo kod djece u tih 14 dana porasla što nije u svih 6 godina otkad su rođeni. Jedan dan su uzeli vunu i razvukli je po cijeloj sobi, od kvake za vrata do ručice na ormaru, nogice na radnom stolu, uglavnom napravili paukovu mrežu i glumili „Spajdermene“. Može li tako nešto zamijeniti ijedna igra koja u trgovini dođe hrpu novaca i koje se djeca zasite za par dana ili gledanje crtića na TV-u?!

Ma joj hrpu primjera bi sada mogla navoditi, ali čemu, zasigurno ih i sami imate, samo ih treba iskopati iz sjećanja.
Shvatila sam da je sve materijalno jedna velika nula naspram onog unutarnjeg bogatstva koje nas doista čini sretnima, a koje smo zatrpali kojekakvim materijalnim stvarima.

Sjetite se samo priča vaših djedova i baka i sjetite se izraza njihova lica kada su vam te priče pričali ili još i sada pričaju. Jeste li u tom izrazu vidjeli nezadovoljstvo ili tugu? Ja ne! Vidjela sam nostalgiju za tim danima kada su ljudi više bili jedni uz druge baš zato što nisu imali gotovo ništa nego jedni druge i kada su jedni drugima pomagali u svemu. Materijalno je ono što je nas ljude počelo odmicati i otuđivati jedne od drugih! Materijalno je ono što je počelo činiti zavist među nama ljudima, ali za to smo si sami krivi. Bolje da su došli svi ti aparati ili kako moja baka kaže „aparature“, koji olakšavaju život ljudima, ali zašto ih onda ne iskorištavamo u korist više druženja s ljudima?!

Bome ja od svih tih aparata imam samo one najosnovnije iako kao što ste vidjeli i oni su me znali iznevjeriti pa sam isto preživjela i bez njih.

Od mnogih ljudi sam se udaljila baš zato što nisam mogla gledati ni slušati nabrajanja „ ajoj nemam, ajoj ovo ajoj ono“ , ma goni od mene pa kukaj u četiri zida ili s onima koji su poput tebe pa kukaju za istim tim stvarima. Mene pusti da uživam s ljudima koji se kraj mene vesele i uživaju u mirisu kave iz stare đezve ili ručku iz servisa posuđa na rožice ili kokicama koje spečem drmajući padelu baš kao nekad baka.

Eh, tako eto sad sam vam istresla svoje današnje razmišljanje, pa vi sami oko sebe pogledajte i odgovorite kakva su vama vremena, dobra ili loša. Znam da su meni moja dobra jer si ih sama činim takvima! Ne patim za prošlim vremenima, nego ih se samo rado prisjetim, a uživam u ovima u kojima sam sada i danas.
Ne zaboravite da će i ova vremena proći baš kao i sva koja su već iza nas! I ako bolje razmislite, u sjećanju nam uvijek ostaju stvari koje uopće nisu stvari i koje ne koštaju apsolutno ništa! Stoga, potrudimo se da nam svaki dan bude ispunjen tim besplatnim „stvarima“ pa ćemo se jednog dana rado i na njih osvrnuti i reći „dobra stara vremena“.

I na samom kraju današnjeg razmišljanja reći ću vam još samo ovo: ako mi ljudi počnemo više raditi jedni za druge kao nekad, tada će nam i vremena biti bolja jer na kraju krajeva vremena i jesu upravo onakva kakvi smo mi ljudi!

---

 

Tekst: Branka Pavlović