Kolumne

Razmišljam naglas – Poslije svakog križa dolazi Uskrs

Naslovni tekst govori o čemu danas razmišljam, iako će ovo biti tek kratki motivacijski tekst kojem je cilj svakog od vas potaknuti na razmišljanje.
Kada vam dođu kakvi teški životni trenuci, kada si mislite „Pa Bože zašto baš meni? Zašto se ovo meni događa?…“, tada se sjetite baš ovih naslovnih riječi. U koliko u njih sumnjate, upitajte bilo koju majku kako je prošlo 9 mjeseci trudnoće, a onda i sam porod, jeli joj bilo lako? Ili učenika koji žrtvuje utakmicu zbog učenja za važan ispit? Ili seljaka koji evo već u ovo vrijeme počinje oko obrade i pripreme tla za sadnju, pa mjesecima oko te zemlje kopka?…Upitajte svakoga od ovih tek nekoliko primjera jesu li trud i muka na kraju teškog puta donijeli ploda.

Nije riječ samo o muci i trudu vezanoj za rad, nego i onoj kada se moramo pomiriti i nastaviti živjeti s gubitkom dragih ljudi i mnogim drugim životnim teškoćama, tegobama na koje jednostavno ne možemo utjecati. Mnogima tuga preraste u očaj, a onda i depresiju iz koje se teško izvuku. U svakoj svojoj priči volim spomenut i primjer iz svog života jer baš vlastito iskustvo i jest temelj svih ovih mojih razmišljanja. Možda nekom pomognu…

Ja sam kao devetogodišnja djevojčica ostala bez majke. Vrlo često, nažalost, susretala sam se sa sažaljenjem ljudi u blizini, što mi nimalo nije pomagalo nego samo odmagalo. Danas nakon 23 godine sigurna sam da mnoge stvari u životu (ne) bi učinila kako sam učinila da je majka živa, ali isto tako znam da ne bi imala ni stav o životu kakav imam da je ona ovdje. Nedostaje još uvijek, to ne mogu i nikad ne sakrivam. Usprkos riječi nekih ljudi „Ah, sada si odrasla pa ti mama više ni ne fali kao kad si bila mala!“, to je potpuno netočno! Što sam starija, a posebno od kada sam i sama majka, taj nedostatak osjeti se još i jače, ALI kao što rekoh, vjerujem da je nema s razlogom. Ne hodam pognute, nego uzdignute glave, s velikim osmjehom i svaki dan ispunjen mi je pjesmom i veseljem. Mnogi bi i na takvo moje ponašanje rekli „Nu je vidi kako se ponaša, umjesto za oplakuje majku cijeli život!“. Takve me riječi prestrave! Tek rijetki znaju koliki je veseljak ona, majka, bila, a onda isti ti rijetki shvaćaju da je moj životni odabir baš onaj u kojem osjećam da je ona uvijek uz mene. Oči su te koje vrlo često otkriju onu unutarnju tugu i taj golem nedostatak u mom životu, samo oči.Ne kaže se zabadava da su oči ogledalo duše.

Uporno spominjem riječ vjera i vjera i vjera, a upravo ona i je ključna u mom životu. Ja doista vjerujem da se sve događa s nekim razlogom. Primjer koji sam ranije navela tek je jedan od mojih križeva koje sam „dobila“ na leđa, baš kao svatko od nas, svi ih imamo. Svakom je različiti, svatko od nas se na drugačiji način s njima nosi.

Ima jedna priča baš o tim ljudskim križevima… Bio jednom jedan čovjek i bio je silno nesretan. Uvijek mu se činilo da je njegov život jako težak i stalno je molio Boga da mu da lakši križ. Jednog dana, dosadi Bogu njegova molitva te mu pošalje anđela. Anđeo ga odvede u jednu veliku prostoriju punu raznih križeva i kaže mu: “Evo, ovdje možeš izabrati križ koji bi ti odgovarao. Uzmi si vremena, koliko god ti treba.” Čovjek je pomno proučavao križeve, svakoga je mjerkao, pokušao ponijeti,a na koncu se odlučio za jednoga. Rekao je: “Evo, ovo je križ kojeg želim i jedini koji mi nije ni predugačak, ni prekratak, ni pretežak, a ni prelagan!” Tada mu anđeo odgovori: “Sada pogledaj komu je taj križ do sada pripadao.” Na križu je pisalo ime upravo tog čovjeka. Odabrao je svoj vlastiti križ.

Ovu priču čula sam još kao dijete i njezine riječi zavukle su mi se duboko u sjećanje. Vrlo često je spominjem, a i dobrim je dijelom zaslužna što hrabro nosim svaki svoj križ. Objeručke i bez predaje jer kakav je da je, taj križ je samo moj i stvoren po mjeri baš za mene! U koliko mi se nekad čini i pretežak,  kad osjećam da ću pod njim past, tada mi padnu na pamet riječi „Bog daje najteže križeve svojim najjačim borcima“. Kad se osjetiš posebno izabranim, tada dobiješ još veću snagu.

Ovo svoje razmišljanje ovu subotu neću više razvlačiti s hrpom svojih primjera. Reći ću vam još samo ovo:  križ svakoga od nas je samo naš, a svjetlost koja se ukaže nakon tame prepune trnovitih puteva kojima svatko od nas kroz život prolazi i mora proći, s razlogom možemo nazvati svojim Uskrsom.

U tom duhu neka vam je svima SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS!


 

Tekst: Branka Pavlović

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Pročitajte još
Close
Back to top button
Close