Najljepši književni citati

Citat je izreka ili komad teksta doslovno prenesen iz drugog spisa. Tako kaže definicija, za mene je citat ono po čemu se pamti neka knjiga. Zato ovog tjedna donosim neke od najljepših citata po kojima ću pamtiti književna djela.

“Kad bi naše prijateljstvo ovisilo o vremenu i prostoru, onda bismo, svladavši vrijeme i prostor, upropastili i naše bratstvo! Svladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE. Svladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA. Zar ne misliš da ćemo se na tom putu, između Sada i Ovdje, ipak povremeno susretati?”
Richard Bach – Galeb Jonathan Livingston

“Ali čovjek nije stvoren za poraze. Čovjek može biti uništen, ali ne i pobijeđen.”
Ernest Hemingway – Starc i more

“Ja sam takav. Ili zaboravljam odmah ili ne zaboravljam nikad.”
Samuel Beckett – U očekivanju Godota

“Vječna idila, vječna monotonija… Time se naša strastvena ćud ne može zadovoljiti; samo u borbi nalazi nam duša mira, a fantazija nam se propinje do plamtećih zvijezda.”
August Šenoa – Prijan Lovro

“Što je zapravo razlika? Pitao se. I tko je odlučio koji će ljudi nositi prugaste pidžame, a koji uniforme?”
John Boyne – Dječak u prugastoj pidžami

“Shvatio je da mu je ona ne samo bliska, već da sada ne zna gdje prestaje ona, a počinje on..”
Lav Nikolajevič Tolstoj – Ana Karenjina

“Jer knjiga ta, što držiš je u ruci, samo je dio mene koji spava. I ko je čita – u život me budi. Probudi me, i bit ću tvoja java.”
Dobriša Cesarić – Pjesma mrtvog pjesnika

“Moram podnijeti dvije, tri gusjenice ako želim upoznati leptira.”
Antoine de Saint Exupery – Mali princ

“Mnogo je teže suditi sebi samome nego drugima. Ako uspiješ sebi dobro suditi, znači da si pravi mudrac.”
Antoine de Saint Exupery – Mali princ

“Bio je to najsretniji trenutak u mom životu, ali to nisam znao. Da sam znao, jesam li mogao sačuvati tu sreću, i bi li tada sve krenulo drugim tokom? Da, da sam znao da proživljavam najsretniji trenutak svoga života, ne bih tu sreću nipošto ispustio iz ruku. Taj neponovljivi, predivni trenutak, koji me cijeloga prožeo dubokim mirom, trajao je možda svega nekoliko sekunda, no činilo mi se da moja sreća traje satima i godinama. U jednome trenutku, bio je 12. svibnja 1975. godine, ponedjeljak, otprilike četvrt do tri, činilo nam se ne samo da smo oslobođeni krivnje, grijeha i kazne, nego i da su na Zemlji prestali vrijediti zakoni gravitacije i vremena.”
Orhan Pamuk – Muzej nevinosti

“Kao što vidite, ja sam Smrt, ali me se ne morate bojati jer sam ujedno i slika. Pa ipak, u očima vam čitam strah. Ponašate se poput djece koja su se posve predala igri: iako znate da nisam stvarna, obuzima vas jeza kao da ste susreli pravu smrt, i to mi se dopada. Kad god me pogledate, osjećate kako ćete se, kad vas stigne taj posljednji, neizbježni čas, od straha unerediti. Nije to šala: u susretu sa Smrću ljudi – a posebno većina muškaraca hrabrih poput lavova – izgube mogućnost upravljanja vlastitim tijelom.”
Orhan Pamuk – Zovem se Crvena

“Neki od nas odustaju od života, tek uz rezignirani uzdah. Drugi se malo bore, a onda izgube nadu. A treći – među njima i ja – nikad ne odustaju. Borimo se, borimo i borimo. Borimo se bez obzira na cijenu bitke, na pretrpljene gubitke, na nevjerojatnost uspjeha. Borimo se do kraja. Nije to pitanje hrabrosti. To je nešto u nama, nesposobnost odustajanja. Možda najobičnija glupa glad za životom?”
Yann Martel – Pijev život

“Izgubiti sebe je najopasnije, pokušavala me podučiti kad sam bila mlađa. Izgubiš li nešto drugo, to možeš uvijek nanovo osvojiti – ali ako izgubiš sebe, tko će te ići tražiti? Dok su druge majke upozoravale svoje kćeri na silovatelje, neželjene trudnoće i spolne bolesti, ona je mene uvijek upozoravala da ne izgubim sebe zbog nekoga.”
Anne Swärd – Do posljednjeg daha

“Strah je jedini istinski protivnik života. Jedino strah može pobijediti život. (…) Brzo donosimo nepromišljene odluke. Udaljujemo svoje posljednje saveznice: nadu i vjeru. I porazimo sebe. Strah, taj običan dojam, porazio nas je.”
Yann Martel – Pijev život

“Još od tog čudesnog perioda koji je obilježio prijelaz iz sredine 19. u 20. stoljeće sociologija se bavi istim opsesivnim pitanjima: Hoće li propadanje vjere i zajednice ugroziti društveni poredak? Hoćemo li moći živjeti smislen život u izbivanju svetosti? Štoviše, Maxa Webera mučili su problemi kojima su se bavili i Dostojevski i Tolstoj: ako se više ne bojimo Boga, što će nas učiniti moralnima? Ako se više ne prepuštamo i nismo vođeni svetim, kolektivnim i obvezujućim značenjima, što će naš život učiniti smislenim? Ako se pojedinac, a ne Bog, nalazi u središtu moralnosti, što će se dogoditi “etici bratstva“, pogonskoj sili svih vjera? Sociologiji je, stoga, od samih početaka glavno zvanje bilo utvrditi značenje života nakon smrti religije.”
Eva Illouz – Zašto ljubav boli

“Jedna minuta pomirenja vrijedi više nego cijeli život prijateljstva.”
Gabriel García Márquez – Sto godina samoće

“Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje – Evrope je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu.
I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni;
Tebi zvoni”
Ernest Hemingway – Kome zvono zvoni

“Mnogim ljudima je puno lakše drugima oprostiti to što su bili u krivu, nego to što su bili u pravu.”
J. K. Rowling – Harry Potter i Princ miješane krvi