Ljuske – Od osobnog prostora, preko nastambi do države.

Informatičari baš vole koncept ljuske, pogotovo programeri, otkud taj interes? Ne znam, ali jedno znam, ljuske su svuda oko nas. Šansa da netko ne živi ni u jednoj konceptualnoj ljusci u današnjem svijetu jednaka je nuli. Čak i šizofreničar, u načelu osoba koja ima slab filtar za mapiranje stvarnosti (sve mu je fenomen), živi pod pretpostavkom da postoje neke ljuske.

Kakve ljuske? Pa pitao sam se to pitanje iz raznih perspektiva puno puta ali baš je teško pa ga nikako ne mogu koherentno objasniti sam sebi.

Prva ljuska je vjerojatno ja. Ja, nasuprot ostatka svijeta u fizičkom smislu. Malo tko voli da ga bez pristanka penetriraju čestice ostatka svijeta poput metaka, motornih vozila, stabala, leda, pa čak i drugih bića. Znači ja, nekakav osobni prostor.

Druga ljuska je arhetip rajskog vrta. Želimo svoj vrt u kojem smo sigurni od ostatka svijeta, po mogućnosti da ima zid. U vrtu je sve ‘domaće’, držimo majku prirodu, koja je strašna, donekle pod kontrolom i ujedno uživamo u njenim pozitivnim aspektima.

Treća ljuska je dom, pošto volimo komunicirati i dijeliti nerijetko se dešava da se u dobro uređen vrt skupi dosta ljudi, jer je svima lijepo kako je majka priroda tu pod kontrolom. “Pa kako si to napravio?” “Vidiš mogao bih i ja tako.” “Baš je nekako sigurno i imamo što za jesti.”, zanimljivo. Tri praščića isto tako misle.

Pošto je malen broj bića imun na vlastiti parazitski nagon, teško da smo iznimka, nekad se uživimo u ulogu parazita. Kako se obraniti od ljudi parazita?  Ogradimo se, kažemo “Sori, ja sam sadio ovu pšenicu, već me treću godinu za redom tražiš žita, a ne pomažeš pri uzgoju; ako želiš jesti, imaš onu livadu pokraj pa si posadi.” Analogno tome, ako smo svjesni da nam je susjed sposoban pojesti pšenicu, treba to brzo požeti i spremiti negdje gdje on neće smjeti prići. Pošto ga više ni ne volimo previše jer je Ljigo Ljigić koji samo želi jesti naše stvari, tko zna što je još sposoban napraviti, moramo se negdje skloniti od njega. I tako nastade privatno vlasništvo, njiva, kuća.

Četvrta ljuska je naselje. Skupina dobronamjernih ljudi koji obitavaju u rajskom vrtu sad si je već sagradila kuće i proglasila komade vrta svojima, još uvijek ima nomada koji pustoše javne dijelove vrta bez osjećaja odgovornosti ali ljudi u kućama nisu presretni tom činjenicom. Mislim, vrt je ograđen zidom i sve unutra je lijepo, dobro kolega čovječe parazitu smiješ se koristiti okriljem zaštite našeg vrta, ne želimo da te priroda ubije ali nije lijepo da ga nekontrolirano pustošiš. Moramo se udružiti protiv takvog ponašanja, rekoše ljudi u kućama. I tako nastade zgrada općine. Naši najpametniji ljudi posvetit će život održavanju našeg stila života. Javne površine proglasit ćemo općinskim i samo ljudi s jasnom namjerom održanja rajskog vrta savršenim imati će pravo koristiti se općinskim površinama.

Peta ljuska je država. Najpametniji ljudi u općinama prepoznali su da postoje i druge općine koje rade sličnu stvar, a pošto je stratifikacija isto dobrim dijelom prirodan proces, najpametnijim ljudima, najbolje društvo postali su najpametniji kolege iz drugih općina. Kako to već biva s najpametnijima, vrlo su kompetitivni, potrebno je postići nekakav dogovor. Oko čega? Pa tko je najpametniji i njega imenovati velikim vođom koji će nositi titulu najnajpametniji. Pošto većina jezika ne podržava dva ista prefiksa neka se ipak zove kralj.

Priča polako počinje odstupati od stvarnosti, dobro da smo primijetili, desilo se to još u četvrtoj ljusci. Naime pri imenovanju najpametnijeg ništa nije sporno dok je najpametniji i sam dijete izvornog rajskog vrta. Ali sad smo već počeli učiti škole. Rodila se ideja, zbog hijerarhijske prirode svakog društva, pa tako i naselja kako je prestižno biti najpametniji. Status je važan, važan je nomadima ali i djeci rajskog vrta. Neki roditelji smatraju kako je važnije djetetu pružiti status nego iskustvo rajskog vrta. Tako su mali potomci paraziti uplivali u vrh hijerarhije. Što je najtužnije dijete parazit može biti toliko otuđeno od prirode i ispranog mozga da nije ni svjesno kako je parazit.

Vratimo se u petu ljusku, u koja je definitivno „preduzeće u kom ne cvate cvijeće“, šanse su kako je barem netko od najpametnijih svjesno ili nesvjesno otuđen od prirode ali toliko je blistavo inteligentan da njegovi najpametniji prijatelji to uopće ne primjećuju. Što se desi? Pa statistički će jednom i takav biti izabran za kralja. Što će takav učiniti? Pa s vremenom će shvatiti kako su mu vrijednosti ustvari parazitske i morati će odlučiti ili će lagati svima ili će se časno povući sa pozicije. Ponekad je lakše za duševno zdravlje barem pokušati lagati svima. Doduše, jako je teško lagati baš svima. Takav izmučeni pametnjaković vrlo je dobro osjetio na svom putu kako postoje ljudi koji iskreno misle isto kao i on. Kako je to moguće? Pa svijet bi trebao biti idealan, mi bi trebali biti najpametniji. Ja napokon znam kako definitivno nisam najpametniji, što ja znam o očuvanju raja ali, toliko nas je puno, i svi polažu nade u nas. Skupit ću sve najpametnije parazite koje znam i formirati nešto što će sigurno zadovoljiti sve, ma već postoji, najpametniji kraljevi uvijek su imali najpametnije savjetnike, formirati ću vladu. U vladi će biti oni koji misle isto kao ja, sigurno ćemo se svi skupa preobratiti i shvatiti kako nismo najpametniji, popravit ćemo se. Problem je, kad se jednom formira parazitska vlada, teško ju je vratiti na pravi put. Toliko zakona može se izglasati s parazitskim motivom da je kasnije teško ući u trag što je pošlo po zlu.

Šesta ljuska su federacije i paktovi. Dogovori koji veliki vođe postižu s onima koje ne mogu uvjeriti kako je baš njihov rajski vrt najbolji. Dakako sad se već radi o velikim geografskim površinama pa je suludo nametati svoju volju drugima, ratovi skoro da ne dolaze u obzir jer bi posljedice bile katastrofalne. Neka pravila ponašanja kao što su ljudska prava, globalno su prihvaćena, neka kao što je slobodna trgovina ipak malo manje, malim državama nije simpatično kad se moraju natjecati na slobodnom tržištu sa konkurentima veličine federacije kojoj je površina cijeli kontinent.

To su barem neke ljuske koje sam uspio deducirati iz svog skromnog poznavanja povijesti i geografije,vrlo su stvarne i sigurno ih ima još u područjima koja su mi manje poznata. Problem je što u modernom društvu, unutar svake ljuske djeluje veliki broj ljuski na razini održavanja sustava, kao što su opskrba vodom, hranom i električnom energijom, promet, odlaganje otpada, zaštita od elementarnih nepogoda etc.

Ilustracija: Petra Brnardić

Šlag na tortu, svaki pojedinac arbitrarno može odlučiti o postojanju neke svoje ljuske. Evo nekih: “Ne volim sport!”(ne da mi se kretati previše); “Ne volim politiku!”(mislim kako su svi političari paraziti i kako nemam šanse izboriti se za išta smisleno među takvima);”Volim kreativan nered!”(nisam svjestan koncepta kako puno mikro prepreka usporava efikasan rad);”Ne volim pedere!”(ne razumijem kako je nekome normalno ne razmnožavati se); ”Spasimo životinje!”(strah me predatora u sebi ili si lažem kako ustvari nisam predator); “Spasimo jadan narod x!”(zla korporacija y, koja pokušava nametnuti vrijednosti svog rajskog vrta, ne da jadnom narodu x, koji je u nomadskom stadiju razvoja i većina su paraziti da žive normalno na svom teritoriju); ”Spasimo planet!”(lud sam, beskrajno naivan ili nemam pojma što govorim ali nema veze, nije mi poznat koncept “Cesta do pakla popločena je dobrim namjerama.”); ”Auto mi je sredstvo prijevoza od točke A do točke B!”(bojim se manjka vlastite kompetencije razumijevanja toliko kompleksnog sustava); ”Što će mi to u životu!”(živio nihilizam); “Prokleti navijači!”(slijepa solidarnost u grupi je mana, ako pet ljudi kaže da vide ravnu crtu a ja vidim krivu, sigurno je kriva, jer su moja osjetila superiorna); “Prokleti cigani!”(jednostavno ne razumiju priču o rajskom vrtu)…

Kao što se da naslutiti popis je beskonačan. Nisam siguran koliko su ljuske dobre, ali su stvarne u toj mjeri koliko smo ih svjesni, ako ih nismo svjesni vrlo su stvarne i oblikuju nas, a ako smo ih svjesni, nitko to nije bolje rekao od slavnog gospodina S., “Svijet je pozornica na kojoj svatko igra svoju ulogu.”