GlazbaIzdvojeno

LIČKE PRIČE – Marijan Pavletić-Refko: “Potrebno je obratiti pažnju na ličke pjesme, napjeve, plesove jer Lika ima dosta materijala s kojim se možemo dičiti i ponositi!”

GLAZBENIK IZ GOSPIĆA

Današnju ličku priču posvećujemo čovjeku kojem glazba teče venama, koji od malih nogu odrasta s glazbom i koji o njoj govori punim žarom i vedrinom. Rođen je 1983. godine u Gospiću, ime mu je Marijan Pavletić-Refko, a ovo je njegova priča.


Neki kažu kako sam prije pjevao nego znao reći “mama”, a najsretniji dan djetinjstva mi je bio s nepune četiri godine kad mi je otac kupio malu dječju harmoniku.

“Međutim, “nekom daš prst, a on hoće cijelu ruku” pa sam poželio instrument “harmonij” kao što je tada imao Tonči Huljić, pa se ta harmonika okretala na sve načine kako bi se “baja” uživio na pjesme grupe Magazin. Otac na toj maloj harmonici pokuša i uspije složiti po nekoliko tonova nekih refrena i to nauči mene. Zatim sam se malo zaigrao i došao je rat pa sam sve to što sam znao zaboravio, ali sam cijelo vrijeme maštao o bubnjevima te svašta improvizirao kako bih dobio bar osnovne elemente bubnjeva. U setu bubnjeva koristio se konj za piljenje drva, ratkapa od fiće, stari veš lonac, stari kuhinjski poklopci i još toga puno, žalim što nemam ni jednu sliku od te mašinerije. Godine 1993. počinjem učiti svirati u limenoj glazbi, ali zbog nediscipliniranog ponašanja kapelnik Milan Ostović me u konačnoj odluci izbacuje, a bolje nije mogao ni postupiti.”

Dalje nastavlja:

“Krajem 1993. dobivam mali “sintić” od kojeg nemam pojma i ne sjećam se ništa od onoga što me otac prije par godina naučio, pa uz tešku muku i suze, doslovno na silu otac me sve to nauči ponovno, dakle, samo desnom rukom, ali ni jedna pjesma cijela. E poslije toga se ponovno zaljubim u glazbu i vrlo brzo počnem sam učiti neke pjesme, ali još uvijek samo desnom rukom na tom dječjem sintiću. Zatim mi majka kupi dangubicu te ju savladam uz malo pažnje pokojnog dida Martina Filipovića iz Oteša i pokojnog Ivana Borovca, rodom s Bakovca. Dobijem na posudbu harmoniku od moje tetke Nade iz Ogulina, danima ju svirah, ali nikako početi basove. Nekoliko zgrada do mene doselio se i Tomica Štimac koji je isto već dosta znao svirati i nas dva krećemo pomalo zajedno vježbati, onako u igri, ali puno napornih sati, a otac od Tomice je glazbenik pa mi Tomica pokazuje sviranje lijeve ruke na sintiću pa zaključujem i na harmonici. Kreću prve gaže, pa čak i manje svadbe koje sam kao četrnaestogodišnjak sam odsvirao.”

Potom su, kaže, došla nešto bolja vremena u Gospiću te u POU kreće s radom današnji Folklorni ansambl dr. Ante Starčević i uz njega tamburaški orkestar pod vodstvom pokojnog Milana Milinkovića Milčeka.

“U orkestru brzo preskačem po svim instrumentima i sebe nađem u ritam sekciji na sviranju basa, bugarije i čela. Vodstvo orkestra preuzima Milan Mića Perković pa iz orkestra napredujemo Marko Živković Živa i ja, te sa našim voditeljem počinjemo svirati u tamburaškom bendu “Taliri”. To nije bilo dugog vijeka. Onda su mi roditelji definirali moju upornost i moje veselje u glazbi i kupuju mi tad gotovo najskuplju klavijaturu. Tad sam izimprovizirao razglas od ručnih radova moga strica i još svačega i počinjem sam svirati prve gaže sa klavijaturom. Uz mene je sviralo dosta harmonikaša i gitarista, pjevalo pjevača i pjevačica, a nisam odbijao ni svirati zamjene gdje je god trebalo i na bilo kojem instrumentu. Ujedno završavam srednju školu za autolimara pa u vojsku, a onda na posao. Posao mi je “kažu” trebao biti na prvom mjestu kao što su govorili i za školu, ali meni je uvijek glazba bila na prvom mjestu i borba se vodila godinama s tim. Kad sam se oženio i imao već dvoje djece odlučim napraviti neki pomak, proširiti svoje tržište za sviranje, a posao, tada zaštitarski u smjenama, napustiti. Tad sam dobio priliku svirati gotovo po cijeloj Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Švicarskoj jedne prilike, a to ne bih mogao odraditi da sam ostao zaštitar ili da sam bilo gdje zaposlen. Radio sam s dosta bendova, a neki od njih su Bavaria bend, Slučajno, PreloPartY, Feniks iz Generalskog stola i najzadnji pred koronu koji se okupio “Kilogram”. U međuvremenu sam nastupao i po lokalnim zagrebačkim televizijama i imao sam nastup i u MD Vatroslava Lisinskog dok sam bio član orkestra “Od Bacha do Sevdaha” kao harmonikaš i pjevač.”

Marijan danas ne živi isključivo od glazbe, ali se njome uvijek bavi i poučava mlade.

“Danas ne živim od glazbe, ali zato i dalje učim mlade, dosta vježbam i napredujem, a pandemija mi je izašla u susret te pomogla da odsječem dogovaranje gaža. Umorna i često pijana putovanja postajala su mi sve teža, što i nije primjereno za jednog oženjenog čovjeka i oca troje djece. Čast roditeljima, sestri, supruzi i djeci, sve ih neizmjerno volim, ali glazba je najveća ljubav u mom životu. Ne mogu živjeti bez slušanja, sviranja i pjevanja i bez obzira što više ne živim od glazbe, i dalje mi je u planu raditi u glazbi i stvarati novu glazbu, pisati i snimati pjesme i snimati spotove, za sebe pa i druge. To traži još ulaganja, ali nadam se uskoro i te stavke riješiti.”

Kako je živjeti u Lici, Marijan kaže:

Meni je živjeti u Lici predivno. Ja se snalazim kako mogu i kako znam i znam da ništa ne pada s neba i da se ništa ne može postići preko noći. Naše iseljeništvo je tragedija koja još uvijek vlada za ljude koji nisu našli sebe, nisu bili jaki izdržati žrtvu početničkog biznisa, jer nisu imali za ulaganje u sam početak svog sutra izvora prihoda, pa tako i školovaniji ljudi. Danas se i sam borim na stotine načina i radim više poslova kako bih posložio sebi dobra primanja.

Postoji nešto što naš sugovornik zamjera svima nama ljudima, a to je sljedeće:

“Također nas sve u globalu krivim za jednu ogromnu grešku, a to me jako boli, koju radimo već više od 20 godina (možda me neće razumjeti oni koji imaju redovnu plaću u nekim državnim službama, ali razumjet će me ljudi koji žive od svojih mušterija). Veliku grešku smo napravili što smo velike količine novca potrošili van Like, u shoping centrima sjeverno i južno od Like, a i u Bosni samo zato što je “jeftinije”. Možda je jeftinije, ali kome? Uvijek sam smatrao i sad temeljito stojim iza toga da smo od Bihaća i okolnih mjesta i gradova u Bosni napravili “Diznilend”, a za to vrijeme kod nas se vide možda tek mali pomaci, a tim činom smo uništili naše male trgovce, autoservise i još puno malih obrtnika, pružatelja usluga i proizvođača. Dok sam svirao gaže najbolje sam osjetio kada ljudi imaju, a kada nemaju. Uglavnom, od izgradnje autoceste do danas, broj stanovnika Like je sve manje i sve je manje u mogućnosti trošiti. Smatram da smo pogriješili na taj način što npr. nisam popravio automobil kod domaćeg majstora, majstor nije kupio stolariju od domaćeg stolara, stolar nije kupio meso od domaćeg mesara, mesar nije kupio kruh kod domaćeg pekara, pekar nije kupio hladnjak kod domaćeg trgovca i tako me nitko od nabrojanih neće ni pozvati svirati, a i kad ja sviram svima nabrojanima u društvu, naravno da mi nemaju 200 kuna staviti na harmoniku i naručiti pjesmu, a kamo li me naručiti i platiti u iznosu moje pune cijene. Postoji puk koji živi od kruženja novca unutar društva, a mi smo ga, kažem opet, odnijeli van, daleko od svoga društva. Nekad se našalim da sam jedini koji iz Bosne donosim novac natrag jer tamo nekad sviram pa zaradim i dođem kući sa tim novcem. Dakle, nije drugdje jeftinije ako si ubio čovjeka kraj sebe.”

Za kraj, zamolili smo ga za neki savjet našim čitateljima, a posebno mladima i glazbenicima:

“Mladim Ličanima savjetujem da sebe nađu u svojoj kući – gdje god ona bila, a ne u tuđoj – gdje god ona bila. Danas je lako otvoriti neku firmu, napraviti pečat, raditi nešto što znaš i voliš i sve lijepo naplatiti, ne biti škrt za plaćanje reklame, ulaganja u posao i znanje jer uz malo strpljenja sve mora doći na svoje i lijepo se živjeti od svoga rada. Neće vam nitko ništa dati, bez obzira na današnje velike iznose poticaja i financiranja iz kojekakvih fondova, ali i to iskoristite ako možete. Čak mnogi mogu nastaviti neku obiteljsku tradiciju i spasiti je od izumiranja, što bi sigurno bio veliki doprinos društvu i ogledalo baštine i kulture nas kao jednog malog naroda. Bog vam neće ništa dati ako se sami ne pokrenete uz Božju pomoć. Mlade glazbenike također savjetujem da se drže zajedno i jedni od drugih uče, bez gledanja s visine na početnike i one kojima slabije ide sviranje ili pjevanje. „Uvijek sam, pa i dan danas učim i od boljih i gorih od sebe“. U ovim ludim vremenima potrebno je obratiti pažnju na ličke pjesme, napjeve, pa čak i plesove od danas pa što dalje iza nas jer imamo dosta materijala sa kojim se možemo dičiti i ponositi gdje god išli po svijetu ili koga god iz svijeta ugostili ovdje. Također i na narodnu i na zabavnu, pa i rock scenu cijele Hrvatske, pa i bivše države obratiti veliku pažnju jer puno toga zastarijeva i izumire, a to nije zaslužilo. I naravno, što više snimati ozbiljne projekte, sudjelovati u njima i stvarati trend ličke glazbe koju ćemo ostaviti svojim potomcima.”

YouTube kanal MARIJAN PAVLETIĆ-REFKO

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara


Foto: Privatna zbirka

Povezane objave

Back to top button
Close