Kolumne

LIČKE PRIČE – Ivana Bublić: “Djetinjstvo sam provodila u Lici i bila sam vrlo nestašno dijete”

Današnju ličku priču posvećujemo jednoj Ličanki, koja je djetinjstvo i školske praznike provodila najviše u Lici, točnije Stajnici, kod bake i djeda. Bila je, kaže, vrlo živahna, tvrdoglava i nestašna, a danas je majka djevojke koja osvaja prestižna natjecanja u plesu i dvojice dječaka koji tek upoznaju svijet. Ona je Ivana Bublić, a ovo je njezina priča.


Ja sam kao dijete bila jako živahna, tvrdoglava, uporna (čitajte: zločesta). Svako ljeto sam provodila praznike u Lici kod bake Kaje i deda Tome. Sjećam se kako bi moja mama pričala sa bakom Kajom da treba dobro pripaziti na mene, a pogotovo za šternju da ne bi pala. Naravno, ja kao dijete sam ipak čula taj razgovor iako sam se za to vrijeme igrala igračkama. Čim bi mama otišla za Zagreb, prvo što sam napravila, pogađate već jel da?! Otvorila sam šternju i nadvisila sam se preko i zvala: „Baba Kajaaaa, vidiiii!!!!“ Baka je stala na sred dvorišta, noge su joj se ukočile i vikala „Tomeee, nu je vidi, padavica je vatala“

Kao takvo, živahno dijete, za pretpostaviti je da je imala mnogo anegdota, a izdvojila nam je još jednu:

“Bilo je takvih mnogih pustolovina, ali izdvojila bih još jednu… Imala sam možda oko 3 godine i čuvala me prabaka koju smo zvali Majka. Dok su ostali bili u polju, išli po sijeno, ja se sakrila. Ta prabaka bila je slabog vida pa me zvala po kući i vani, a ja joj se nisam htjela javit. Tražila me panično i nije me našla pa je otrčala u polje po baku i mamu pa i one trčale kući u strahu ne bi li me pronašle. Uključili su se i susjedi pa me čak i po gomili (stajsko gnojivo) tražili. Na kraju, susjed Slave Pandur opet uđe u kuću i svuda me traži, a ja se sakrila uz stari krevet između ormarića i kreveta i šminkala se i smijala. Znači, šutila sam i nisam se htjela javit dok su me ostali zvali i tražili.”

Ne bi vjerovali, ali vrlo se mlada udala i to za Damira Bublića koji je rodom iz Letinca.

Udala sam se s 19 godina za svog Damirića i rodila prekrasnu djevojčicu Marinu koja je dobila ime po mojoj mami Marini, ali nije nam to jedina Marina u obitelji. I moj braco Darko je također svojoj kćeri dao ime Marina, koja se rodila prije naše. Moja mama je to zaslužila i više od toga jer je cijeli svoj život posvetila nama i još uvijek je uz nas i sada svojih šestero unučadi.

O svojoj kćeri govori sa posebnim uzdahom i ponosom:

“Naša kćer Marina je bila beba za poželjeti, malo zahtjevna i uz nju smo mogli sve. Tako je s 3 godine izrazila želju da želi plesati. Jedan dan dolazim po nju u vrtić i govori mi: „mama, ja bi plesala“. Trebalo mi je nekoliko dana dok sam „ulovila“ trenericu plesa jer se to održavalo u prostoru vrtića pa nije bilo jednostavno zateći je samu. Kažem joj za kćer Marinu, da želi plesti i upitam što je potrebno za prvi sat. Trenerica mi odogovara:“ neka dođe u tajicama i majici“. Odmah je pristupila prvom satu plesa… Kada je taj sat završio, ona izlazi razočarana, ali i trenerica. Kaže mi „ona je cijeli sat presjedila na klupi i nije htjela sudjelovati“. Ja začuđena budući mi je danima ispijala živce kako želi plesati. Ništa, ja je uzmem za ruku i krenemo prema kući. Na putu je upitam zašto nije htjela plesati, a ona mi kaže „nisam imala hahljinicu (plesni dres). Odmah smo otišle u trgovinu i kupile plesni dres. Bila je presretna i jedva čekala sljedeći sat plesa. Nakon toga, krenulo je oduševljenje i trenerice i Marine same. I tu počinje njezina priča s uspjesima… Marina je već s nepune 4 godine nastupila u kazalištu i s nepunih 8 postala natjecatelj. Bila je nekoliko puta državna prvakinja, osvajala zlatne medalje na međunarodnom natjecanju, obišla cijelu Hrvatsku od Slavonije, Dalmacije do Dubrovnika, ali i šire. Bila je u Poljskom, Mađarskoj, Novom sadu… Osvojila preko 30 medalja, priznanja… Njezina ljubav prema plesu iz godine u godinu samo je rasla. Skoro svaki dan treninzi, odkrekla se druženja izvan dvorane, čak nije htjela primiti niti prvu pričest jer je na taj datum imala važno natjecanje pa sam molila svećenika da taj sakramenat obavi koji drugi dan.”

Uza sve te uspjehe koje je nizala, slijedi i za nju i za nas, najveća tragedija. Marina je morala operirati slijepo crijevo i to baš pred važne predkvalifikacije za međunarodno natjecanje. Oporavak je dugo trajao jer je bila teška upala. Svi smo bili shrvati i bilo nam je jako teško.”

 

I u tom trenutku, Marina je pokazala koliko je jaka i sa svojih tek 10 godina, izuzetno izdržljiva.

Kirurg koji ju je operiravo kaže kako u svojih 20 godina rada nije vidio tako viosok prag tolerancije boli i takvu hrabrost koju je imala Marina sa, tada svojih samo 10 godina. Nakon oporavka mislila je kako se njezina zamjena za glavnu ulogu u plesu “Bubimir”, neće uspjeti kvalificirati jer je bilo malo vremena za uvježbavanje, ali uspjele su. Marina sva sretna, znala je da dobiva šansu na međunarodnom natjecanju pokazati se u pravom svjetlu.

Na tom natjecanju, osvojila je 1. mjesto i ono je, što je i za pretpostaviti, bilo posebno emotivno za nju, ali i za cijelu obitelj.

“Sada još uvijek trenira u istom klubu „Modus“ gdje je i počela. Potkraj 12. mjeseca nastupali su na međunarodnom natjecanju gdje je također osvojila zlatnu i srebrnu medalju. Nakon duge pandemijske stanke od 2 godine bez natjecanja.Toliko smo ponosni na nju jer je izrasla u jednu jako posebnu djevojku punu razumijevanja. Sada ona pomaže u klubu, uči malu dječicu i prenosi svoje znanje.”

Uz Marinu, obitelj Bublić ima i dvojicu sinova, koji su došli na svijet nakon poduže stanke. Najprije jedan, a onda vrlo brzo i drugi.

Nakon 13 godina stanke odnosno eto rekla bih – Božje volje, dobili smo Franu (ime je dobio po Damirovom dedi). Dragi Bog je očito htio da vidimo što znači imati dijete koje je vrlo zahtjevno, slikovito bih rekla: Gdje naš Frane prođe, tamo trava više ne raste. Kad smo pomislili – to je to, dvoje djece, jednu curu i jednog dečka, Božja je volja bila da ubrzo dobijemo još jednog sina koji je stigao na svijet prije 3 mjeseca. Ime mu je Josip (po Damirovom tati).

Ivana naglašava kako im je tradicija jako važna i da uz nju i Božju volju i odgajaju svoju djecu.

Nama je tradicija jako važna i na taj način uz Božju volju i odgajamo djecu. Kako kažu, u dobru i zlu. E sad tek, nakon 17 godina braka, znam što to doista i znači.

  Želimo im puno sreće u daljnjem životu!

 

 

Foto: Privatna zbirka

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close