Jesu li razgovori za posao beskorisni?

Jason Dana, asistent na Katedri za menadžment i marketing Yale fakulteta za menadžment, opisuje zanimljivo iskustvo selekcijskog postupka svoje prijateljice i eksperiment koji dovodi u pitanje ulogu intervjua za posao, prenosi moj-posao.net

“Moja prijateljica jednom je imala neobično iskustvo razgovora za posao. Uzbuđena radi moguće radne pozicije, stigla je na razgovor pet minuta ranije i recepcionar ju je odmah uveo u sobu gdje su je čekali ispitivači. Nakon prijateljskog razgovora, dobila je posao. Kasnije, jedna od ispitivačica mojoj je prijateljici rekla da je bila impresionirana činjenicom kako je tako mirna, unatoč tome što je čak 25 minuta zakasnila na razgovor!
Naime, ispostavilo se da su mojoj prijateljici pogrešno javili kada intervju počinje, a ona je ostala smirena jer i nije znala da je zapravo zakasnila. Moja prijateljica nije tip osobe koja bi ostala smirena u slučaju da stvarno kasni, ali ispitivači su stekli drugačiji dojam. Naravno, jednako su tako mogli zaključiti da je njezino smireno ponašanje odraz neozbiljnosti. Kako god bilo, pogrešno su pretpostavili da njezino ponašanje tijekom razgovora ukazuje na to kakva će biti njezina kvaliteta rada na poslu.”

Kada dobra ideja postane loša praksa

Jason Dana, asistent na Katedri za menadžment i marketing Yale fakulteta za menadžment, upozorava je ovo raširen problem: poslodavci vole koristiti slobodnu formu intervjua i nestrukturirane razgovore u pokušaju da ‘upoznaju’ kandidata. Takvi ispitivači su popularni u, primjerice, obrazovnim ustanovama jer na taj način rade odmak od testova i drugih standardiziranih formi prilikom procjene kvalitete studenta. Ali problem je što u slučaju Jasonove prijateljice ispitivači uglavnom formiraju snažne ali nedovoljno definirane dojmove o kandidatima, pritom nerijetko otkrivajući više o sebi nego o samom kandidatu.

Više na moj-posao.net

 

---

Foto: pexels