INTERVIEW Ruža Orešković: “Istina je riječ dubokog značenja koju mnogi žele skrivati i zato su novinari napadani”

Povodom Dana žena razgovarali smo s Ružom Orešković, voditeljicom i vlasnicom putničke agencije Gacka tours i glavnom urednicom Hrvatskog radija Otočac. Iako po struci nije novinarka, Orešković se s godinama isprofilirala kao jedna od najjačih radijskih voditeljica u cijeloj zemlji, a za svoj je rad dobila i posebna priznanja. Ipak, svaka medalja uvijek ima dvije strane. Unatoč sjajnom radu, često je bila i meta različitih moćnika, zbog čega se jedno vrijeme morala povući s medijske scene. Na kraju se ipak vratila svojoj prvoj ljubavi – Hrvatskom radiju Otočac, na kojem radi i dan danas. Povodom ovog posebnog dana, razgovarali smo s Ružom o njenim počecima. Prisjetila se svojih studentskih dana, ratnih godina, granatiranja Ličko-senjske županije; svojih početaka na radiju, ali i svojih početaka u turističkom sektoru.

Po struci ste profesorica hrvatskog jezika, no život Vas je vodio drugim smjerovima pa se tako u nastavničkom zvanju nikada niste pronašli. Hipotetički, da se danas-sutra prestanete baviti novinarstvom i turizmom, biste li se ikada bavili prosvjetom? Što je, po Vama, najveća mana hrvatskog obrazovnog sustava?

Moj odabir iz dječje dobi bio je postati učiteljica ili profesorica. Međutim, kako mi je u srednjoj školi, nakon čestih recitatorskih nastupa, ponuđeno da budem spikerica u lokalnom radiju to je postalo zanimljivo. Zbog niza obiteljskih okolnosti upisala sam izvanredno Pedagoški fakultet u Rijeci (današnji Filozofski) i poklopilo se upravo u vrijeme pripreme diplomskog, da je bio otvoren natječaj na novinara. Tako sam dobila stalno radno mjesto (iako sam i u međuvremenu surađivala u radiju koji je tada bio pri Narodnom sveučilištu). Da nisam završila u novinarstvu vjerojatno bih u prosvjeti, ali kasnije se turizam činio zanimljivijim. Za početke u prosvjeti činilo se kasno.

Tijekom studija Organizacije kulturnih djelatnosti, bavili ste se različitim poslovima. Kako je izgledalo samo Vaše studiranje i koliko se ono razlikuje od načina života studenata danas?

S obzirom na to da sam fakultet pohađala izvanredno, ne mogu govoriti o onom uobičajenom studentskom životu. Mjesečno sam imala po tjedan dana predavanja, a u međuvremenu radila kratko vrijeme kao tehničar u radiju, prodavala kino karte, povremeno bila spikerica, radila u knjižnici na zamjeni, na blagajni tadašnje tvrtke Sirovina (koja se bavila otkupom sekundarnih sirovina), polagala vozački ispit…uspjela sam ipak – godinu za godinom – rješavati ispite, vlastitom upornošću.

Po završetku studija, zaposlili ste se na radnom mjestu novinarke na Hrvatskom radio Otočcu. Sjećate li se svog prvog radnog tjedna? Što Vam je tada bilo najzahtjevnije?

Došla sam u poznato okruženje, ali s novim zadaćama. Posao kakav je teško zamisliti današnjim generacijama novinara. Nije se imalo zašto biti u redakciji, urednik bi poslao na zadatak, informacije su na terenu, a često je za ideju kamo krenuti znao poslužiti i telefonski imenik. Zahtjevno je bilo odmah pisati na pisaćoj mašini (bez puno grešaka), jer nisu mogle biti informacije u rukopisu.

Početkom devedesetih godina radili ste na mjestu urednice i ratne reporterke, dopisnice Hrvatskog radija. Koji Vam je bio najemotivniji trenutak tih ratnih devedesetih, u kojem ste se morali sabrati i “odraditi posao”, iako nije bilo lako?

U međuvremenu sam postala majka i vratila se s porodiljskog dopusta. Prilike su se munjevito odvijale. Događale su se situacije koje se nikako nisu mogle nazvati normalnim, od prvih barikada na cestama, krađe Autoprevozovih autobusa, nedostupnosti Veleprometovih trgovina, prvih dragovoljačkih straža, granata…to je priča koju je teško kratko opisati.

Zgrada u kojoj je bio radio postala je mjestom za rad i Centra veze, Kriznog štaba, skloništa.. Postala je dom.. dom u hodniku (koji je danas muzejski prostor) i nije se gledalo na sat. Bilo je važno reći sugrađanima da je oglašena zračna opasnost ili da se gasi požar (crkvenog tornja, robne kuće, tvornice Cosmochemia)..sve one životne slike reći kratko i jasno.

Biti tu značilo je da smo svi zajedno, da grad živi i brani se. Naši branitelji u rovovima imali su tranzistore i slušali noćni program (Vojačke ure… koje je radio kolega Matija Tonković).

Istodobno, nije nas bilo puno novinara (kolega Jurković za HTV, Cvitković za Večernji) i tako sam preko noći u kolovozu 1991. postala i ratni izvjestitelj Hrvatskog radija. Često su to bila javljanja „uživo“ u Vijesti ili Kroniku dana Hrvatskog radija, ovisno o intenzitetu napada na Otočac. Bilo je puno trenutaka koji se pamte, javljanja iz automobila, iz garaže s uređaja koji sam dobila u Kriznom štabu (antena na haubu i šaljem izvještaj), vožnje pod zračnom uzbunom – teško je bilo javiti o stradanjima branitelja, ali posebno emotivno bilo je reći da djeca odlukom Kriznog štaba odlaze iz grada – bez objave mjesta i termina odlaska (zbog sigurnosnih razloga) kako bi završila ratnu školsku godinu u Hrvatskom primorju i kako bi ih spasili od stradavanja.

Često imamo priliku čuti kako “ne treba više živjeti u devedesetima”. Pitamo Vas, kao osobu koja je za svoj rad u Domovinskom ratu dobila i Spomenicu te medalje za “Bljesak” i “Oluju”, kako komentirate takve izjave?

Uz navedena odličja, želim reći da nemam nikakvog braniteljskog statusa, jer neke ratne novinarke to nisu ostvarile. Naravno da ne treba živjeti u devedesetima, ali da mlade generacije trebaju znati važan dio novije hrvatske povijesti, svakako. Naše su škole često znale pozvati ratne zapovjednike, svjedoke vremena da ispričaju dio priče o ratnom Otočcu. Prošlost neka ostane u prošlosti, ali treba ju poznavati i cijeniti.

U jednom ste periodu radiju rekli privremeno “zbogom”. Postoji li danas bilo kakva forma medija u kojem postoji potpuna sloboda? Što je npr. s podcastom?

Da, otišla sam iz radija bez namjere vraćanja i okrenula se turizmu. Nakon godina novinarskog rada trebala sam „postati poslušna“. Neću se služiti krilaticama koje baš nisu popularne. Kotač vremena se stalno vrti, okolnosti mijenjanju i eto.. došao je trenutak kada sam opet mogla raditi po vlastitoj savjesti. Zadnjih desetljeća sve se ubrzanije mijenja način rada. U novinarstvu se to svakodnevno vidi. Naše informativne i tematske radijske emisije više nisu „poput leptira“ ( putem streaminga mogu se slušati bilo gdje) i mogu se preslušavati putem interneta kada za to želite odvojiti vrijeme..

Ličko-senjska županija najrjeđe je naseljena županija, s najvećim udjelom “starijeg” stanovništva, ali je površinom najveća hrvatska županija. Mnogima je upravo radio “prozor u društvena događanja”, no – na koji način lokalne vlasti, ali i samo Ministarstvo kulture i medija mogu pomoći rastu i razvoju lokalnih radio postaja? Čine li to uopće?

Danas je upitan opstanak mnogih lokalnih radija u Hrvatskoj, a upravo oni, nenametljivo i prisutno, pružaju one važne obavijesti građanima u svakodnevnim životnim situacijama lokalne sredine (npr. problemima s vodoopskrbom, strujom, elementarnim nepogodama i brojnim drugima)

Puno je nelogičnosti u medijskom svijetu u Hrvatskoj danas: od vlasničkih struktura, financiranja, profitnih i neprofitnih…. i teško je glavu držati iznad vode. Vijeće za elektroničke medije putem Fonda za pluralizam financira određene medijske sadržaje i time nudi mogućnost preživljavanja mnogima. EU fondovi imaju pravila i rijetki su radiji, koji zbog zatečenog statusa mogu biti prihvatljivi prijavitelji. Ostajemo oslonjeni na lokalnu zajednicu značajnim dijelom jer tržišni uvjeti u okruženju nisu takvi da bismo osigurali dostatna sredstva.

Koji je Vama najzabavniji dio medijskog posla, a koji najizazovniji?

Najzabavniji dio je taj da nemate dva identična radna dana, prvi susrećete zanimljive ljude, upravo ti susreti s ljudima su bogatstvo novinarskog posla. Najizazovniji dio je svakako u zadanim, a najčešće vrlo kratkim rokovima imati i objaviti vijest. Biti koncentriran i pratiti, prenijeti iz „šume riječi“ ono najbitnije što je govornik želio poručiti.

Hipotetička situacija. Gost koji Vam dolazi u live emisiju koja ide npr. svake srijede u 18 sati, otkaže u zadnji tren, a ona mora ići. Što u tom slučaju rade radijski voditelji?

Korona nas je naučila snalaženju, da imate pripremljenu i snimljenu rezervnu emisiju (u slučaju da je preuzeta obaveza emitiranja) ili ćete se ispričati slušateljima i reći istinu. Činjenica je da bude takvih situacija. Smatram da je iskrenost u tom slučaju jako važna. Ako vam gost kaže da se razbolio ili mu se pokvario auto pa ne stiže ili je u zadnji čas odustao – to treba prenijeti slušateljima jer se osjećaju prevareno, kao i vi koji ste emisiju najavili.

Što se tiče izbora same glazbe na radijskim postajama, mnogi se žale kako se na radiju stalno vrte jedne te iste pjesme. Što sve utječe na odabir samih pjesama na radijskim postajama?

Glazba je najčešće ključni element u izboru frekvencije i da se provedu sati uz radio. Lokalne radijske postaje nastoje imati izbor prilagođen raznolikom krugu slušatelja, a najčešće u izboru glazbe sudjeluje dvoje ili maksimalno troje ljudi… radio svira 24 sata na dan, sedam dana u tjednu…

Dotaknimo se malo i turizma. Imate turističkog iskustva putem turističke agencije. Mislite li da su trenutna ulaganja u turizam u Otočcu dovoljna? Može li to bolje ili je napravljen maksimum?

Obično se kaže uvijek ima prostora za bolje, ali mislim da je u Otočcu uloženo i ulaže se dosta truda. Pokazuju to i statistički podaci. To je priča koja se razvija, ne događa se slučajno. Za turizam se kaže da multiplicira i vuče razvoj ostalih gospodarskih grana, ali i da je to grana „na staklenim nogama“ jer globalni poremećaji odmah mijenjanju smjer (korona, rat). Istina, osobno mislim da smo neke potencijale (npr. poput mlinica na izvorima Gacke) mogli bolje iskoristiti, ali ima tu brojnih objektivnih i subjektivnih razloga..

Očekivanja današnjih gostiju bitno su se promijenila od onih prije desetljeće ili dva, što, iz vlastitog iskustva, današnjeg gosta zadovoljava?

Današnji gosti ili većina njih ne žele biti samo promatrači, žele doživljaj, žele sudjelovati u aktivnostima koje im neka destinacija može ponuditi.

Vaša je agencija jedna od prvih otvorenih putničkih agencija na prostoru Ličko-senjske županije. Što biste voljeli da ste znali o poduzetništvu i turizmu prije nego što ste krenuli u samostalne, poduzetničke vode?

Puno toga mi je nedostajalo i još uvijek nedostaje. Nikada dovoljno znanja, vraćam se na pojam cjeloživotnog učenja koje je nužnost – učiti, osluškivati, primjenjivati.

Što danas znači biti poduzetnica u Hrvatskoj, a što znači biti poduzetnik u Hrvatskoj? Jeste li u svom životu ikada osjetili spolnu diskriminaciju kada je posao u pitanju?

Poduzetnik mora biti uporan, borac, on je taj koji stvara novu vrijednost. Primjera spolne diskriminacije u svom poslu nisam osjetila, ali za poziciju se moramo izboriti. Istina da je i u novinarstvu lakše muškarcima, iako je tu danas više žena koje balansiraju između obiteljskih i poslovnih obaveza.

Dijelimo sudbinu političkih napada na medijski rad u Lici, kao i Vi, pa možemo spomenuti i tu temu. Vaš radio je također pokušao biti uništen od strane lokalnog političkog moćnika, pa nas zanima kako ste se nosili s tim kao tim Hrvatskog radio Otočca?

Novinari snose odgovornost za javnu riječ. ISTINA je riječ dubokog značenja koju mnogi žele skrivati i zato su novinari napadani, to nije od danas i neće nestati sutra. Iz onog što sam do sada ispričala jasno da se uvijek moramo suprotstaviti „moćnicima“ da bi opstali i zato je važno da jedni druge razumijemo i podržimo. Stoga i ovim putem hvala na podršci!

Uistinu ste žena s brojnim interesima, znanjima i vještinama. U čemu biste se još voljeli okušati?

U životu uvijek imamo planove, ali moramo biti spremni i „uhvatiti se u koštac“ s onim što nam život donese. Kao planova i želja je puno.. s obzirom na godine, bude li zdravlja, trebala bih još ponešto naučiti, snimiti još nekih dobrih emisija i malo putovati.

Da je ovo Vaša odjavna špica, što biste poručili našim čitateljima?

Radite s voljom i radujte se susretima. I u teškoćama se obično nađe zrno dobra.

 

 

---

Foto: Privatna arhiva