PolitikaIzdvojeno

INTERVIEW – Hassan Haidar Diab: “Ako nisi bio u Lici, nisi nigdje bio!”

HRVATSKI NOVINAR I RATNI REPORTER

U Facebook liveu Lika Cluba jučer je gostovao Hassan Haidar Diab, hrvatski novinar i ratni reporter rodom iz Beiruta.


Kako je tekao njegov životni put od Libanona do Zagreba, koja je najopasnija situacija u kojoj se našao kao ratni reporter te što misli o Lici i Ličanima, samo su neke od tema o kojima smo razgovarali uživo putem Facebooka. U nastavku donosimo sažetak razgovora.

Za početak recite nam nešto o sebi. Kako je došlo do Vašeg dolaska u Hrvatsku?

Novinar sam Večernjeg lista od 1998. i bavim se vanjskom politikom. Rođen sam u Beirutu, 1981. sam došao u Zagreb na razmjenu studenata. Imao sam stipendiju i obišao sam gotovo sve zemlje s područja bivše Jugoslavije. U Zagrebu sam se skrasio jer mi se tamo sviđalo, završio sam fakultet političkih znanosti i počeo se baviti novinarstvom.

Kako je tekao vaš put do karijere ratnog reportera? Od Domovinskog rata pa sve do danas, iz kojih ste regija i s kojih bojišta sve izvještavali?

Zapravo nisam htio biti ratni reporter. U djetinjstvu sam doživio užasni građanski rat u Libanonu koji je i dan danas sinonim za okrutnost i stradanja. Devedesetih je izbio rat i tu, krenuo sam izvještavati, prvo iz Hrvatske pa iz BiH, pa Kosovo, Makedonija… S obzirom na to da sam iz Libanona moj materiji jezik je arapski, poznajem mentalitet i običaje i stjecajem okolnosti sam postao ratni reporter. U prednosti sam ispred mnogih kolega koji nikada nisu iskusili rat. Imao sam samo 10 godina kad sam slušao granate, snajperske vatre i bombardiranja i na neki način sam stekao imunitet na rat i pucnjeve. Izvještavao sam iz Tunisa, Egipta, Libije, Sirije, Iraka…

Kako izgledaju pripreme za odlazak u ratna područja i kako brinete o svojoj sigurnosti kad izvještavate iz zemalja u ratu?

Za pripremu trebaš biti mentalno jak. Znaš gdje si otišao i svjestan si svega – da postoji mogućnost da se nećeš vratiti, da ćeš biti ranjen ili zarobljen. Tu pripreme nema i to ti postane rutina. Uvijek sam sklon biti “legalan” i nikada ne idem sam jer znam kakav je tamo mentalitet. Puno mojih kolega novinara je stradalo u Iraku, Siriji i Libiji jet to nisu znali. Kad idem npr. u Siriju imam dozvolu od Ministarstva informiranja, ali za svaku fotografiju zgrade ili ulice tražim dopuštenje jer je tamo takav mentalitet. Kad dođeš u područje gdje nema zakona, gdje u svakoj ulici i kvartu vladaju lokalni šerifi, možeš sve očekivati. Ono što je najbitnije je držati se pravila i ne glumiti frajera jer lako možeš dobiti metak u glavu.

Koja je najopasnija situacija u kojoj ste se našli kao ratni reporter?

Prošao sam gotovo sva ratišta na Bliskom istoku, bio sam izložen granatiranju i snajperskoj vatri, ali najgora situacija se dogodila za vrijeme revolucije u Egiptu. Izvještavao sam s trga Tahrir i tu je bilo 100.000 pristaša predsjednika Mubaraka, dok je s druge strane bilo 100.000 protivnika. Kao novinar našao sam se u sredini, u jednom trenutku su krenuli jedni na druge. Nastao je kaos s noževima, mačetama, sjekirama, pucnjevima… Vidiš ljude kako oko tebe padaju mrtvi, a ne možeš im pomoći. Prvi put u životu sam shvatio da zapravo između života i smrti postoji jedna tanka nit i dan-danas kad se sjetim te slike ne mogu vjerovati da sam se izvukao.

Za koje mjesto biste mogli reći da je najgore mjesto koje ste posjetili?

Kad sam ušao u Libiju 2011. godine na granici s Tunisom su me dočekali pobunjenici. Išli smo prema gradu i usred puta je došlo do sukoba s vojskom. Nakon dugog niza godina, od djetinjstva, prvi put sam bio primoran uzeti pušku i držati je u ruci. To je bilo strašno, borba je trajala nekoliko sati i puno ih je poginulo s obje strane. Ono što je bilo najgore, nisam poznavao teren ni gdje se povući, a pobunjenici su mi rekli: “Ti samo lezi, evo ti puška ako ti netko dođe”.

Kako na vas osobno utječu prizori koje ste vidjeli i priče koje ste zabilježili?

Jako teško. Ne možeš ni u jednom trenutku da se ne sjetiš nekakvih detalja, a ja sam najviše osjetljiv na djecu koja nisu ništa kriva. U Damasku je bila jedna djevojka koja je čistila cipele da može prehraniti svoje roditelje. Stradala je u eksploziji auto bombe, još i dan-danas se sjećam njenih krupnih crnih očiju.

Ili druga situacija u Bagdadu, kad je još bio Saddam Hussein. Oko mog hotela su se skupljala djeca, jednom prilikom sam jednom djetetu dao jabuku. Mali je odgrizao komade jabuke i bacao komadiće, druga djeca su trčala i uzimala njegove otpatke. A mi tu bacamo na tone hrane i voća. I onda se nakon takvih prizora vratim u realnost, u Hrvatsku i vidim kako ljudi gunđaju i kako su nezadovoljni…Trebamo otići tamo i vidjeti kako drugi ljudi žive, pa ćemo onda biti sretni s onim što imamo. Mi živimo u totalno paralelnom svijetu. Imaju milijarde, izbjegavaju platiti porez, muljaju i kradu, a na drugom kraju svijeta djeca nemaju ni za jabuku.

Rat u Siriji mnogi smatraju najgorom katastrofom koju je izazvao čovjek nakon Drugog svjetskog rata. Kako prognozirate nastavak rata i nazire li se kraj ovom sukobu koji traje već više od devet godina?

Kao i u libanonskom ratu, tu mora biti dogovora između velikih sila. Sirija je bila jedina zemlja na svijetu koja nije imala vanjski dug, država je djeci financirala školovanje u inozemstvu. Njena najveća nesreća je to što se nalazi na nevjerojatnom strateškom mjestu. Izuzetno je bitna za Rusiju, Iran, Saudijsku Arabiju, Ameriku, Izrael… Nije cilj Assad kao režim. Od devedesetih Amerikanci i Izraelci pokušavaju poništiti Hezbollah, nisu uspjeli. Svjesni su da će rušenje Asadovog režima slomiti kičmu Hezbollahu jer sve naoružanje dolazi iz Irana preko Sirije i zato se dogodio rat u Siriji.  Amerikanci i Izraelci su pokušavali srušiti režim i postaviti svog čovjeka kao u Afganistanu. Međutim, tu su veliki interesi Irana koji zna jako dobro da, ako pada Assad, i Iran gubi utjecaj u regiji, kao i interesi Rusije koja jedinu vojnu bazu izvan Rusije ima u Siriji. Devedeset posto teritorija Sirije je oslobođeno, ali Amerikanci više neće ratovati protiv režima, nego još jednom sankcijom uništavaju ekonomiju. Ne znam hoće li Sirija ikada postati zemlja blagostanja kao što je bila, tu nevjerojatnu zemlju su uništili do kraja.

Vaš intervju s Basharom al-Assadom u Večernjem listu je obišao svijet. Zašto je sirijski predsjednik, koji je poznat po tome što gotovo ne istupa u javnosti, odabrao baš vas za svog sugovornika?

U novinarstvu zaista trebaš biti uporan. U svojoj profesionalnoj karijeri sam naučio da ne postoji riječ “nemoguće”. Bilo mi je jako teško doći do njega, dobio sam na stotine odbijenica, godinu dana sam pokušavao na različite načine. Ono što je bilo izuzetno bitno jest to da smo mi u Večernjem listu jedini objektivno izvještavali.sa sirijskog ratišta. Premijer Katara je nedavno priznao da je s 14 milijardi dolara financirao medije koji su izvještavali protiv Sirije. To sam osjetio i na svojoj koži. Sjedio sam u hotelu u Aveniji revolucije u Damasku i gledao na Al Jazeeri snimke prosvjeda. Pogledao sam kroz prozor i nikog živog nije bilo na ulici. Objektivno izvještavanje otvara sva vrata i mi se varamo ako mislimo da u Siriji nitko ne prati što pišemo.

Što smatrate najvećim postignućima u svojoj profesionalnoj karijeri?

Intervju s Assadom i sa šefom Hezbollaha. Mislim da su to dvije stvari koje sam napravio u životu, a koje nitko neće uspjeti napraviti.

Početkom kolovoza ove godine eksplozija kemikalija je razorila vaš rodni Beirut. Kakva je situacija tamo danas, koje su sve posljedice ove tragedije i je li netko odgovarao za to?

Situacija u Libanonu je danas izuzetno teška i podsjeća me na sedamdesete godine, prije izbijanja građanskog rata. U eksploziji je 300.000 ljudi ostalo bez domova, svaki dan ima oko 1500 zaraženih koronom koji su prepušteni na milost i nemilost jer zdravstvenog sustava nema i sve su  bolnice privatne. Tu je i teška ekonomska situacija zbog sankcija koje su nametnute Libanonu upravo zbog libanonskog Hezbollaha.

Mi tu pričamo o uhljebljivanju i nepotizmu, ali treba otići dolje i vidjeti. Kao prvo, u libanonskom zakonu postoje blokade, ima 29 etničkih i vjerskih skupina i niti jedan zakon ne može proći bez konsenzusa svih skupina. Druga stvar je da već 100 godina traje tradicija da kad netko dođe na vlast ispred neke stranke, ljudi oko njega dobiju funkcije o kojima nemaju pojma. Te tvari su u skladištu bile 8-9 godina, a ni odgovorni ljudi u luci nisu znali što to znači. Pukla su vrata, pozvali su zavarivače, došlo je do požara…Što se tiče odgovornosti, nikada nitko neće odgovarati za ovu tragediju.

Koliko često posjećujete Liku i što mislite o Lici i Ličanima?

Sve najbolje, bio sam mnogo puta u Gospiću i Otočcu, posjetio sam špilje, moj prijatelj Malnar je iznad Udbine imao kuću. Lika je fascinantna, mistična, prekrasno područje. Kad tamo dođeš, inspiracija sama od sebe dolazi. Sve što sam gledao u Lici podsjetilo me i vratilo na najvećeg libanonskog pjesnika Khalila Gibrana. Koliko je volio planine, doline, sunce, oblake… Lika je nevjerojatna, a ljudi su stvarno fantastični. Ne kaže se uzalud: Ako nisi bio u Lici, nisi nigdje bio.

Čime se bavite u slobodno vrijeme?

Rijetko imam slobodnog vremena.. Imam dva unuka pa se više-manje s njima zabavljam. Voli puno čitati, čitam sve. Obožavam Agathu Christie, neke njene knjige sam i više puta pročitao. Otkako sam bio u Lici puno čitam poeziju Khalila Gibrana.

Kakvi su vam planovi za budućnost? Imate li kakve neispunjene želje, profesionalne ili privatne?

Iako će to možda zvučati okrutno, želja mi je kad odem u mirovinu biti mesar. Od djetinjstva me taj posao fascinirao, pored moje kuće u Beirutu je bio mesar. A što se tiče ostalog – sve sam probao, sve sam prošao i nemam nikakvih želja osim da na dan-dva okušati u mesarstvu.

Možda jednom prilikom kad posjetite Liku, možete prisustvovati i pomoći u pripremi ličke janjetine…

Apsolutno, kad god imam priliku volim otići u Liku. Volim i ličku rakiju, krumpir, gulaš… Sva hrana koju oni rade tamo je fantastična. Lika je raj na zemlji, ali moraš upoznati Liku i Ličane, otići tamo bez predrasuda. Najgore je u životu kad ideš nekamo s predrasudama. Ako samo prođeš kroz Liku nećeš znati, shvatiti i osjetiti što je Lika, a ja sam Likom stvarno fasciniran.

Poruka našim čitateljima za kraj.

Budite dobri i iskreni, razmišljajte svojom glavom. Prošao sam okrutan život, od djetinjstva nadalje, ali nikada nisam pao ni pod čiji utjecaj. Najveći je uspjeh biti svoj čovjek i misliti svojom glavom i to je to.

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara


Foto: Lika Club, Josip Durdov

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close