Za Hrvate nema zime

Dobar dio Hrvatske ovih je dana okovan ledom i budi se u velikim minusima. Što vani, što na računima. Postblagdanska depresija, toliko spominjan pojam, znanstveno ipak nedokazan, postala je nešto posve prihvatljivo i uzima se zdravo za gotovo. Tako biti mora. Mjesec siječanj  uspio je što prosinac nije- pokosio je novčanike do krajnjih granica. Sarme su već pojedene, skije su dobro namazane i uskladištene za novi izlet za godinu dana.

Bez obzira na sve. Bez obzira na krizu, kredite, neimaštinu, ovrhe, ima se. Hrvati ipak znaju prioritete, a to su dobra zabava, život na dug, status u društvu, posebno u susjedstvu. Zbog toga se peglaju kartice do iznemoglosti, a da postoji sportska disciplina u tome, sigurno bismo bili svjetski prvaci. Prije nego u rukometu.

A onda počnemo govoriti o depresiji. Nakon silne sreće i uzbuđenja dolazi ona, gospođa u crnom, koja otvara oči u surovoj stvarnosti i donosi posve neobičnu glavobolju. Depresija koju prizivamo u svojim lutanjima i tako opravdavamo vlastite pogrješke, jer za sve je ona kriva.

Onda gutamo antidepresive, doprinosimo farmaceutskoj industriji, razvijamo gospodarstvo a cijena kave koja nas održava budnom samo raste. I tako se vrtimo u krug, štedimo za novi dug, dovučemo se nekako do kraja godine, uživamo u adventskim radostima i onda opet ispočetka.

Sretna nam Nova godina, jer ćemo, navodno, biti pametniji. A s onih stotinjak kuna više na plaćama onih koji ih dobivaju, cvjetat će nam tisuću mirisnih cvjetova. Nema zime jer uskoro dolazi ljeto, a Zrće spremno čeka.