Dnevnik slučajnog prolaznika

Gdje je nestao Jelenko?

Ivan Tominac

Vrata stare devetke se zatvaraju i dok se borim s ravnotežom ukopavam se u desetak centimetara prostora. Jesen još nije odlučila ljetu poslati posljednji pozdrav, a u prebukiranom tramvaju temperatura je i nekoliko stupnjeva viša od one vanjske. I dok s pogledom prema dolje skidam kapljice znoje sa svog jeseni uznojenog čela primjećujem dvije djevojčice koje mi dođu nešto iznad kuka. Zaokupljen time da se u plavoj limenci nađe mjesta i za mene nisam ih ni primijetio. Ne znam kuda su pošle, a njihove torbe su bile toliko velike da je srazmjer između njihovih i kilograma sadržaja toliko mali da bi ga liječnici komentirali sa zgražanjem.

Iako je to moglo biti središnjica onoga o čemu ću danas, nije, ali to ne znači da neće biti. Spuštajući pogled na dvije u gužvi skoro zagubljene djevojčice i s pogledom na njihova malena tjelesa i neproporcionalno velike torbe pažnju mi je zaokupila Violetta. Brineta djevojka se smješkala s poleđine njihove torbe. Upoznat sam s Violettom, inače serijom za tinejdžere gdje osim glazbenog izričaja bitnu ulogu igra i zaljubljivanje, negdje baš tinejdžerski ispunjeno dramom i slatkim zavrzlamama. Svi smo to nekada prolazili.

Dok je vjetrić iz odškrinutog tramvajskog prozorčića naljutio stariju gospođu koja se (ne)ljubazno obratila tramvajskom auditoriju, ja sam proklinjao trenutak u kojem sam se morao ukrcati u ovaj dosadni tramvaj. Ali, ipak, Violetta, zaintrigirala me ta djevojka više nego li ijedna u posljednje vrijeme. Stao sam razmišljati o tim dječjim serijama vraćajući se desetak, a možda i malo više godina unatrag i sjetio sam se svoje, tada najdraže serije i trenutaka kada sam s djevojčicama iz razreda komentirao radnju. Ah, taj zločesti Ivo i njegov Garov i onaj umiljati Pero sa Sokolom s druge strane, puno su me naučili, možda i onoliko koliko Violetta nikada neće moći. Prihvaćam činjenicu da sam dio smijene generacija, a iako su se i u moje vrijeme već skupljali posteri i moderne (američke) serije su počele plesati našim tv programima, bilo je nas koji smo obožavali živjeti trenutak i šumsku avanturu koju nam grad nije davao.

Taj Jelenko je bio baš rano, a mama je bila alarm koji bi često zakazao, jer pogodite, bilo joj je žao buditi me. Onda kada je uslijedila dječja histerija i plač koji je mogla čuti samo kada bi mi djed javio kako je pas podlegao ozljedama, prekrižila bi se tražeći od svevišnjega da mi ne pomuti pamet ne bi li bio tek jedan dječarac pred PlayStationom. Nisam bio, ne brinite. Volio sam livade. Mama nije shvaćala da mi svaka epizoda Jelenka treba kako bih pomno isplanirao građenje vlastite daščare i obora, a promatrajući likove znao sam tko će od djece iz sela, kada ljetom odem u Liku, zaživjeti kojim likom.

Jedva sam dočekao te praznike, a kako me je mama mahom i nekoliko puta pustila da prespavam znao sam da moram nekako odgledati sve ispočetka. Na sreću, ovi iz Austrije uvijek su bili napredni. Moj bratić Ivan (Tominac, da, da, naši su bili maštoviti) imao je, zamisli, sve epizode na CD-u, a vjerojatno nije znao da će kada ga posudim kod mene ostati za nekoliko godišnjih doba. On je to već odgledao, pa se nije bunio. Nonšalantno mi je predao CD, a ja sam gotovo odskakao do kuće. Moja (pre)draga sestrična i ja smo u ljetne dane, pogodite, gledali Jelenka, a oči su nam se nam se punile suzama od sreće na svaku epizodu. Najdraže smo odgledali i dva puta…sedam, deset, puno. Ona je bila Marica, ja sam Pero – Odlučeno! Iako nam je primarno na pamet palo kako bismo nekog malog čovjeka mogli napraviti Jelenkom, odustali smo, naravno nitko nije htio biti lane. Onda smo se sjetili mačke. Sagradili smo svoju “daščaru” i obor na koji smo bili izrazito ponosni. Do kraja ljeta, između pauza od gledanja, živjeli smo priču. Bojim se da bi se Violetta mogla zaboraviti jer je najezda serija velika, a djeca se nesigurno šaltaju nekada vodeći se i fizičkim karakteristikama, pa onda kada im neka druga bude ljepša, to će im biti nova omiljena serija. Jest nešto trulo, nešto je drugačije i u zbiru vrijednosti možda se gubi njihova važnost.

Rezimirali smo mogućnosti gdje nikada ne znaš tko ti može postati prijateljem (Pero i Ivo su postali BFF), a i kako je spoljašnja grubost samo štit kojim se kriješ od podmuklosti svijeta.

P.s. Moja Marica je našla svog Ivu. Eno ih vole se, svađaju i mire, samo joj kike ne reže!


Foto: You tube screenshot

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u