KolumneIntegralne muesli

Dom nikad nisu činile cigle…

Pakiranje kao pakiranje. Trpaš odjeću i razne gluposti u veliku torbu. Slažeš vrećice, pregledavaš ormare, kupaonu. Uvijek je ono pitanje „jesam li sve uzela?“ u zraku.

Ja sam za pakiranja i selidbe postala pravi majstor. Moja se obitelj često selila. Prva samostalna selidba bila je jednog vrućeg ljeta kada sam otišla raditi sezonu. Nekoliko mjeseci radiš i živiš u tuđem prostoru. Onda se seliš natrag kući, a ubrzo dođu one godine kada čovjek želi živjeti sam. I tako u krug. Ja sam stalno bila, kako bi se reklo, „tamo-vamo“.

Jedne godine moji roditelji odlučili su se preseliti zbog tatinog posla. Bila sam već dovoljno velika i iskusna u seljenju. Znala sam što je to i nisam bila oduševljena. Sve je bilo spakirano. Uz sebe sam stalno vukla jednu plišanu ovčicu. S njom sam se igrala, s njom sam spavala. To je bilo jedino što nisam smjela zaboraviti uzeti u novi dom.

Nakon tog preseljenja pomirila sam se s činjenicom da ću se još nekoliko puta seliti pa mi niti jedno pakiranje više nije tako teško palo. Ova posljednja selidba bila je dobrovoljna. Zaljubila sam se. Zaljubila sam se toliko da sam pristala na još jednu adresu u svojoj biografiji. Bila sam sretna što napokon putujem svojom voljom.

Živjela sam s obitelji, s kolegama s posla, kasnije s cimericama sa fakulteta. Živjela sam i sama. Promjenila sam boravište nekoliko puta, ali samo jedno mjesto na ovoj planeti mogu nazvati svojim domom. To mjesto ne čine zidovi i krov jer moja su me putovanja naučila da kuću možeš srušiti i sagraditi novu. Dom je za mene nešto sasvim drugo, nešto što se ne može dotaknuti i ne može srušiti.

Imaju li zidovi dušu? Bez onih koje volimo to su samo cigle. Lako je graditi i rušiti, ali možemo li s tom lakoćom izgraditi obitelj?

Danas shvaćam što je dom. Dom je mjesto na kojem odzvanja smijeh onih koje volim. Miriše kuhinja koja podsjeća na djetinjstvo. Tople ruke koje me miluju po obrazima i usne koje šapuću „volim te”. Dom je tamo gdje srce svaki put zaigra. Dom je tamo gdje se voli, gdje se grli, gdje se tješi.

Kada kažem da idem doma, pomislim na jednu ekipu za narančastim stolom. Vika, galama, jedni brkovi na čelu stola. Tata sa šalicom gorke crne kave. Mama okružena djecom. Baba pored peći. Kada kažem da idem doma, ja pomislim na miris mora u zraku. Na ružmarin i lovor. Na lavandu pod prozorom.

Dom nikad nisu činile cigle, dom smo uvijek bili mi.

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara


Foto: pixabay

Oznake

Povezane objave

Pročitajte još
Close
Back to top button
Close