Svemu unatoč: Ljudska patnja u svjetlu križa

‘Evo činim sve novo; već nastaje. Zar ne opažate?” (Iz 43,19)

Promatrajući svijet ne možemo pobjeći od bitnog religijskog pitanja, koje zadire u srž čovjekova bića- čemu patnja i zašto je Bog dopušta? Biblija je, uvjetno rečeno, prepuna patnje koja je pojašnjena kao teret iskonskoga grijeha. Suprotna je blagostanju rajskoga vrta i daleko je od Božje blizine. Patnja je i plod čovjekove nesavršenosti i ograničenosti, kao i posljedica zloporabe darovane slobode. Kad bismo je čitali poput kakvog bestselera, mnogima najuzbudljiviji dio vjerojatno bi bila starozavjetna knjiga o Jobu. To djelo biblijskog pisca iz V. stoljeća, koje, nimalo slučajno, u kanonu slijedi iza uzvišenih hvalospjeva Bogu Jahvi ali i neizostavnog spominjanja patnje i boli izrečenih u Psalmima, potresa svakog čitatelja svojom surovošću, zaprepašćuje okrutnošću i ne ostavlja ravnodušnim ni one čvrste i postojane vjere. Lik Joba, pobožnog pravednika koji trpi zbog nepravednih, biva kušan sve do vlastite ogoljenosti, gubi sve ovozemaljsko, ali na kraju mu milosrdni Bog, jer ga se nije odrekao ni u najvećoj boli, vraća otrgnutu sreću. Job je tek mogao uskliknuti: „Po čuvenju te poznavah dosad, ali sada te moje oči vidješe.“ (Job 42, 5) I starozavjetni pisac je slutio- jedino u susretu s Njim patnja zadobiva smisao. Patnjom je bio zaogrnut, točnije njezinim jarmom pritisnut, i prorok Jeremija, ali je unatoč svim nedaćama ostao gromki glas, koji je pozivao na čistoću srca i vjernost jedinomu Bogu. Koliko su bol i patnja bili prisutni kod starozavjetnih pisaca pokazuje i knjiga Tužaljki. U njoj se plače nad sudbinom i propašću Jeruzalema: “Noć provodi gorko plačući, suzama pokriva obraze. Nikoga nema da je utješi, od svih koji su je ljubili. Svi je prijatelji iznevjeriše i postaše neprijatelji.“(Tuž 1, 2) Kod proroka Hošee patnja je kušnja, a kod proroka Izaije dobiva svoje obličje u Sluzi Jahvinom, čovjeku boli vičnom patnjama, od kog svatko lice svoje otklanja (usp Iz 53, 3). Toliko je strašna da je negledljiva, iznakažena je ljudskom zloćom i postaje egzistencijalno trpljenje, vrisak vapaja u čekanju Spasitelja. Sažeto i pojednostavljeno, starozavjetnu patnju možemo definirati kao prokletstvo, odbačenost od Boga, zasluženu kaznu za nevjernost Savezu.

Obećani Spasitelj Isus Krist, svjetlo svijeta, svojom patnjom posvećuje svaku ljudsku patnju. Jedinorođeni Božji sin odgovor je na neshvaćenu bol i zlu sudbinu pojedinca i naroda. Svoju otkupiteljsku ulogu u povijesti čovječanstva Krist je potkrijepio poslušnošću Ocu i ljubavlju do kraja, do križa. U molitvi Maslinskoga vrta prihvatio je volju Očevu i ponio grijehe svijeta. Križ je postao zagrljaj neba i zemlje, blagi dodir Božje ljubavi na rane čovječanstva i neizbježno sredstvo otkupljenja. Snagom svoje riječi otklanjao je patnju iz srca svakog čovjeka. Smrt je pobjeđivala čovjeka, a Krist je pobijedio smrt. Onaj kojega su naviještali i očekivali kroz stoljeća, koji će satirati glavu začetniku svake laži, spustio se u dubinu ljudske patnje i slavodobitno donio uskrsno jutro. Ispunjenje svih starozavjetnih proročanstava, Bogočovjek koji je prosuo milost u nemilosrdni svijet Rimskog Carstva, i tako odbačenima pružio ruku nade, bio je više od proroka. Raspeta ljubav. Nije bio nekakav sanjar i romantik koji širi iluzije, niti demagog bez pokrića, već suputnik naših života, neumorni nosač svake ljudske boli, ljubavlju zaogrnut kao plaštem. Doista, samo u susretu s Njim patnja zadobiva smisao. Nema Uskrsa bez Velikog petka.

---

 

Tekst: Plamenko Nosić