Svemu unatoč

Nebo

Plamenko

Ulazimo u tjedan dvaju kršćanskih blagdana koji nam pričaju nedovršenu priču o smislu ljudskoga postojanja. Stvarnost je to koju sagledavamo iz različitih kutova, ali s jasnom perspektivom, isprepletenoj nadom i vjerom u život vječni.

Ovih ćemo dana, i na Sve svete i na Dušni dan, obilaziti groblja, pomalo pretjerivati u beživotnom (plastičnom) cvijeću i lampašima raznih boja i veličina. I kako to često bude, možda nam promakne ono bitno. Male stvari koje život znače, a olako ih prihvaćamo i još ih lakše prešućujemo. Je li suvremeni čovjek zaboravio da nije sve ovdje i sve više živi kao da je ovdje sve? Promiče li mu nada u zamućenom pogledu, iščezava li kroz zaustavljene trenutke naših usiljenih nastojanja da ostavimo trag baš ovdje, u sjeni hrastova, uzduž jesenjim lišćem okićenih aleja, u tišini nijemih grobova i velebnosti svečanih arkada? Baš ovdje, na Zemlji, sada i zauvijek?

U plamenu svijeće odsjaj je i naše duše, otkupljene i ponesene visoko gore, gdje joj je i mjesto, odakle je i spuštena u kairos naš nedosanjani.

I sveci i dragi pokojni nisu tek ukras naših sjećanja. Oni pokazuju put i podižu naš pogled zagledan u zemljane grude. Žive ali ne kao misao ili neka pretpostavka, nego kao stvarnost potpisana uskrsnućem, zajamčena obećanjem i potvrđena Riječju koja sve nadilazi i koja našoj priči bez kraja biva početak i kraj. Možda ovih dana, u tiha predvečerja i s molitvom u srcu, naslutimo predokus same vječnosti i radosno oćutimo da nam je duša stvorena za let, za nebo koje je u nama.


Foto: unsplash

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u