LIČKE PRIČE Nikolina Matić: “E, kćeri mila, Bogu svom zahvali. Ti živiš i dišeš, a oni su život dali”

Branka Pavlović

­Ovo su dani kada na površinu javno izlaze misli, sjećanja, jedan poseban grad – Vukovar. Ovu današnju Ličku priču posvećujemo upravo njemu i to u obliku pjesama koje je napisala Nikolina Matić čiji su korijeni iz Like.
Zovem se Nikolina Matić( rođ. Čulina). Imam 31 godinu. Živim u Zagrebu. Udana sam i imam tri djevojčice. Moj otac je iz Pridrage (zadarsko zaleđe), na koju sam posebno ponosna zbog svega što je propatila u ratu. Vezana sam jako za Dalmaciju i moju Pridragu. Moja majka je Ličanka, iz Križpolja. Veliki dio djetinjstva sam provodila u Lici i s radošću se prisjećam tih vremena.
Kako često znamo reći da sve polazi od obitelji, tako je i Nikolinina ljubav prema domovini, vjeri, obitelji usađena upravo u temelju svakog čovjeka – obitelji
Otac (hrvatski vojnik) i majka su uvijek učili mene, sestru i brata, da ljubimo svoju domovinu, da ustrajemo u svojoj katoličkoj vjeri i da čuvamo svoju obitelj i djecu.
Moja današnja sugovornica često na društvenim mrežama objavljuje svoje stihove koji ne mogu da ne dotaknu svakog tko ih uoči…
Pjesme pišem iz srca. Potaknuta nekim zbivanjima, uspomenama, obljetnicama, osobama itd. Nemam tiskanu zbirku pjesama, osim svoje bilježnice u koju zapisujem svaku pjesmu. Tu bilježnicu želim ostaviti svojoj djeci kao poticaj da nikad ne zaborave ono čemu ih učim, kao što su moji roditelji učili mene.
Ovih dana njezin je fb profil bio ispunjen stihovima o Vukovaru te ćemo bar neke od njih danas ispisati i u ovoj našoj priči.
Otac mi je usadio tu ljubav prema domovini i često pišem pjesme o njoj ili o nekim djelovima Hrvatske. Grad Vukovar, isto kao i Škabrnja, za mene su mjesta koja bude posebnu emociju i kroz svoje pjesme želim probuditi hrvatski ponos zbog njihove žrtve…

VUKOVARSKA MAGLA

U svitanju zore,
Jesenskog dana,
Vukovar zatrpan
S milijun grana.

Kroz suhe krošnje,
Magla se šulja
I pokriva sjene
Blatnjavog mulja.

I ne dopušta suncu
Da zrake prospe
U podrume nesretnih kuća
Što vape za pomoći Gospe.

Danima i noćima
Bdiju u mraku,
Poznajući dobro
Sjenu svaku.

Umjesto dječjeg smijeha
Budi ih zvuk granate.
Bespomoćno sjede
I molitvom dane krate.

A magla se spušta
I postaje gusta,
Da sakrije kosti
Što čuva cesta pusta.

I prolaze dani,
Sporo i polako.
Bez hrane i vode,
U podrumima žive tako.

Iščekujuć dobre vijesti
I prestanak rata,
Nadom se hrabre
Svakoga sata.

Ništa od toga
Dogodilo se nije.
Samo loša vijest
Što svaku nadu ubije.

Podrumi jecaju
I cvilež se čuje.
To majka tužna
Sina oplakuje.

Ne jedna majka,
Niti dvije,
Već svaka majka
Što se u podrumu krije.

Kad napokon ugleda
Svijetlo dana,
Oči joj zanijemiše
Od prizora iz vana.

Pa pomisli
Duboko u sebi:
Voljeni grade,
Što učiniše tebi?

I opet je magla
Obavila pute,
Da ne vide prolaz
Do slobodne rute.

Neki u pakao zemaljski,
A neki u slobodu…
Kako im je određeno,
Tim putem odu.

Pustoš osta
U srcu ranjenog grada.
Još se čuje vapaj
I osjeti okus jada.

Napokon proviri zraka
I otjera maglu sivu.
Oplače grad žrtvu
Nedužnu i nimalo krivu.

 

PITA ME DIJETE JEDNOGA DANA

Pita me dijete
Jednoga dana,
Zašto govorim:
Vukovar je rana.

Pita me za Škabrnju
I njene gorke boli.
Pita me često :
Zašto ti je srce toliko voli?

Kćeri moja mila,
Majka će ti reći:
Jednom je netko
Sudio njihovoj sreći.

Jednom je netko
Srušio njihova gnijezda.
Jednom je zauvijek
Ugasla njihova zvijezda.

I nije joj jasno
Pa me opet pita:
Tko je taj netko
Što po našoj zemlji skita?

Kažem joj tiho,
Dok suza se gruša:
Taj netko je ništa,
Samo pokvarena duša.

Reci mi, majko,
Opet kaže dijete:
Jesu li vrijeđali
I naše crkve svete?

Ne samo vrijeđali, kćeri,
Nego sravnili do kraja.
A tko god dirne u svetinju,
Nema mu nebeskog raja.

Valjda su, majko,
Poštedili djecu i bebe.
Pa oni su mali,
Još ne znaju za sebe.

E, kćeri mila,
Bogu svom zahvali.
Ti živiš i dišeš,
A oni su život dali.

Zar tako mala bića,
Tek rođena i mila?
Što su im ona
Toliko kriva bila?

Nedužna bića, kćeri,
Nisu ništa kriva.
Krivo je zlo sjeme
Što se u čovjeku skriva.

Jel istina, majko,
Da su nam vojnike tukli?
I ponizili ih toliko
Da su ih do gola svukli?

Istina je, kćeri,
Al to je teška priča.
Trpjeli su boli
Od lanaca i biča.

Pa me opet pita,
Onim glasićem milo:
I onda, mama,
Što je onda bilo?

Onda su, kćeri,
Položili svoje živote,
Da bi ti, danas,
Uživala hrvatske ljepote.

I vidim suzu,
U dječjem oku.
Vidim i osjetim
Njenu bol duboku.

Shvatila je sada
Zašto je Vukovar rana.
I zašto palimo svijeće
Ovih tužnih dana.

Dok joj suza teče,
I malo srce boli,
Shvatila je zašto
Majka Škabrnju voli.

I neka znade istinu
Jer mora je znati.
Ta život joj je dala
Hrvatska mati.

Ljubi domovinu, kćeri!
Ljubi je iz srca i duše.
Kažem joj nježno,
Dok joj se suzne oči suše.

Učio i mene otac
Kako se Hrvatsku voli.
Kažem i ja tebi, kćeri :
Za nju se Bogu moli!

 

NE ZABORAVI VUKOVAR

Kad studeni nabroji
Osamnaest dana,
Otvorit će se opet
Ona bolna rana.

I opet će masa
U kolonu stati,
A poslije zaboravit
Da Vukovar pati.

Možda će tamo,
Neka mlada duša,
Osjetit patnju
Dok svjedočanstva sluša.

I bit će joj žao
Svake vukovarske majke,
A poslije će ih zaboravit
Uz zvukove cajke.

Mladeži draga,
Nisu cajke ljepota.
Pod njima je stradalo
Mnogo života.

Kakva je to pjesma
Što glasno svira
I mrtvim kostima ne da
Posljednjeg mira?

Pod tim se stihovima
Krala naša sloboda.
Pod njima je tekla krv
Hrvatskog naroda.

Ne vrijeđajte uspomenu
Na branitelje naše.
Dosta su se proljevale
Krvlju napunjene čaše.

Budi ponizan
I zahvalnost pokaži,
Za sve one nestale
Što ih domovina još traži.

365 dana
Misli na Vukovar.
Nek tvoje misli
Budu njemu na dar.

Najlakše je svakom
U kolonu stati.
Al možeš li čuti
Kako grad pati?

I dok hodaš
U toj mirnoj koloni,
Nemaš straha,
Kao što imali su oni.

Hodaj ponizno
I broji korake.
Njih su odveli
Do zemljice lake.

A tebe će vratit
U zagrljaj slobodi.
K obitelji tvojoj,
K majci što te rodi.

Ne zaboravi Vukovar
Ni miris stradalog grada.
Ne zaboravi mu ime
Ni obljetnicu krvavog pada.

OVČARA

One ratne ’91.,
Studeni pokuca na vrata.
Odveo žurno
Nečijeg oca i brata.

Pred bolnicom
Autobusi spremno stoje.
Čekaju ranjenike
Da zauzmu mjesto svoje.

Jedan po jedan,
Ulazi na vrata.
Ne sluti nitko
Da su dio jata.

Onog tužnog jata
Što na krvav put kreće.
K svome jugu,
S kojeg se vratit neće.

Umjesto nade
U bolje sutra,
Posjeti ih smrt
I ne dočekaše jutra.

Tko je ukrao snove
Jednom dječaku?
Šesnaest godina života
Bačeno u crnu raku.

I opet, jedan po jedan
Kao da stoje u vrsti.
Osudiše ih na smrt
Na obaraču nečiji prsti.

Više od dvjesta civila
Poljubac zemljici dade.
20. studenog,
Umrle su sve nade.

Sedmorica preživjelih
I nitko više.
Zar se tako sloboda
U Hrvatskoj piše?

Ovčara bijaše farma,
Kao i sve druge.
A sad joj u imenu
Previše tuge.

Dođi na Ovčaru
Pa poslušaj krike.
Još odjekuju glasno
I zovu hrvatske vojnike.

Još sanjaju
One Zenge žute
I mole da ih odvedu
Na neke druge pute.

 

PLAČ DOMOVINE

Hangar.
Miris baruta.
Pucanj ili dva.
Smrt ljuta.

Zemlja.
Crna i duboka.
Prima tijela.
Cvili od šoka.

Dječak.
Moli i vapi.
Nema milosti.
Tek krvave kapi.

Starac.
Izgubljena nada.
Poljubac zemlji.
U jamu pada.

Žena.
Nemoćna i tužna.
Silovano tijelo.
Spodoba ružna.

Vojnik.
Krunica u ruci.
Leti u zemlju.
Kraj muci.

Smijeh.
Divljaštvo i strahota.
Uživanje u klanju.
Oduzimanje života.

Bog.
Sudi svima.
Nebo plače.
Sudi njima.

Nada.
Nema je više.
Zemlja drhti.
Jeca tiše.

Tišina.
Mrtva i prazna.
Jutro sviće.
Dolazi kazna.

Hrvat.
Ponosan u boli.
Čuva uspomene.
Za žrtve moli.

Hrvatska.
Jedna i jedina.
Ranjena i krvava.
Traži nestalog sina.

 

DOMOVINO MOJA

Domovino moja,
Nastala iz boli.
Iz krvi i patnje
Puka što te voli.

Na poljima tvojim
Još naše kosti leže.
Još mnoge majke
Oko srca steže.

U šumama tvojim
Nestalo je ptica.
Otjeraše ih puškom
Neka čudna lica.

U gorama tvojim
Vodile se bitke ljute.
Plakao je kamen
I zatrao pute.

Tvoji su otoci
Plakali od tuge,
Dok su se obalom
Vodile borbe duge.

Tvoje je more
Vidalo naše rane.
Pekla je suza
Kad iz oka kane.

U boli još leže
Tvoja polja žita.
Od krvi i znoja
Postade zemlja sita.

O, kako metak grubi
Reže srce tvoje.
Kako se preko noći
Izmjeniše na zastavi boje.

Koliko si suza prolila,
Domovino moja mila?
A samo koji dan prije
Djeca su ti sretna bila.

Sad grobovi mnogi
Teške tajne nose.
Nad njima jutrima
Plaču kapljice rose.

Probudi se, sine,
Jedna majka viče.
Al sinak čvrsto spava,
Njegova zora ne sviće.

Plači domovino!
Isplači suze svete.
Za sve junake pale,
Za svako ranjeno dijete.

Voljeli su te, Hrvatsko,
Iz sveg srca svoga.
Tebi su ostali vjerni
Sve do crnoga groba.

Zato ponosna budi
I barjak tvoj nek vije.
Za hrvatske heroje
Što im sunce kosti grije.

 

MOJOJ DOMOVINI

Jedna je zemlja

Najljepša na svijetu.
Jutrom je bude ptice
U nebeskom letu.

Slavoniju zlatnu
Krasi ravnica.
Isplakala joj suza
Mnoga lica.

Prošeći Dunavom
Što mirno teče.
Okusi suzu gorku
Što Slavoniju još peče.

Kad te put donese
Do Podravine stare,
Poljubi obalu
Kraj rijeke Drave.

I u Međimurje dođi,
Na polja plodna.
Zahvali Bogu
Što je godina rodna.

Kad čuješ zvona
S Kaptola katedrale,
U Zagrebu si, dušo,
U srcu domovine male.

Zastani na trenutak
Kod Kamenitih vrata,
Pa zapali svijeću
Za obitelj i heroje rata.

Kad poželiš se gore,
Kroz Gorski kotar kreni.
Uživaj u šumi
I sunčevoj sjeni.

Kroz Rijeku do Istre,
Nek te put odnese.
Da vidiš bogatstva
Što Hrvatsku rese.

Kad zaželiš se krša
I plodova s njiva.
Pogledaj na Liku
Što bogatstvo skriva.

Poželiš li vina,
Maslina i mora,
Dođi u Dalmaciju
Pa sjedi ispod bora.

Uzivaj u pogledu
Što ti srce grije.
Jer takve ljepote
Nigdje nije.

Ne zaboravi na Knin,
Nas kraljevski grad.
Sto trpio je za nas
I okusio gorak pad.

Poslušaj orgulje
Na zadarskoj rivi,
A onda u Šibenik svrati
Pa se njemu divi.

Pod Marjanom divnim
Jedan grad se krije.
To Split te zove,
Gdje srce Hajduka bije.

Kad napustiš Split,
Obavijen u bilo,
Zagora te zove
U svoje krilo.

Tu kušaj svega,
Kruha ispod peke.
Poljubi Gospu Sinjsku
Pa svrati do Cetine, rijeke.

Od Makarske do Ploča,
Nek te noge nose.
Od ljepote silne
Nek ti oči rose.

Pozdravi otoke,
Što ih okružuje more.
Tu te jutrom bude
Najljepše zore.

Zidinama prođi
Pa na Srđ stani.
Tu su zaustavljeni bili
Nečiji mladi dani.

S Dubrovnika našeg
Konavle vidi.
I ponosan budi,
Ničega se ne stidi.

To je naša Hrvatska,
Sa svojom ljepotom.
Čvrsta kao stijena
Jer branjena je životom.

To je naš dom,
Naše najslađe blago.
Kad sretnu je vidimo,
Srcu nam je drago.

Podigni glavu visoko
I raširi svoja krila.
Ponosna mi uvijek budi,
Domovino moja mila.

Ovim stihovima završavamo današnju Ličku priču, ali ne i priču o Nikolini i njezinim pjesmama koje ćemo dotaknuti i u jednoj od narednih koje tek slijede. Pročitajte često ove redove ispisane iz srca, ova snažna slova i riječi jer  “…pustoš osta u srcu ranjenog grada. Još se čuje vapaj i osjeti okus jada… “, a naša Domovina  “…to je naša Hrvatska, sa svojom ljepotom. Čvrsta kao stijena jer branjena je životom.”

Pogledajte spektakularan video kanjona rijeke Like!


Foto: Privatna zbirka

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u