“Košuljicu izvezla mi mati”

S dolaskom proljeća i pojavom sve jačeg sunca i toplijeg vremena svi mi najčešće uvodimo promjene u naše ormare, pa tako pakiramo svu onu zimsku robu za koju se nadamo da nam neće trebati sve do sljedeće zime. Osim što pakiramo sve te džempere, pulovere i ostale deblje stvari na isti način vadimo one laganije majice i stavljamo ih u ormar. Držeći u rukama crnu majicu kratkih rukava s uzorkom kokica i velikim natpisom „popcorns“ , a koju sam kupila jer je bila na sniženju i za koju još uvijek nisam našla prigodu da ju obučem, stala sam i razmislila o tome koliko mi zapravo danas imamo mogućnosti i izbora za kupnju odjeće i kako sami biramo baš ono što želimo i što nam se sviđa.

Danas, pošto već držim majicu u rukama o njima sam i razmišljala, imamo majica kratkih rukava, dugih rukava, majica bez rukava, crop top majica, sportskih, pamučnih, šljokastih, svilenih i čipkastih majica. Zatim imamo majica s uzorkom ili printom i sve to u svim mogućim bojama i nijansama. Osim majica tu su košulje, haljine, korzeti, jaknice i niz drugih stvari koji nam dolaze u raznim oblicima, veličinama i bojama. Svi mi ma koliko tih majica kupili uvijek će se na policama trgovina naći neka kakvu nemamo. Moda i njeni dizajneri svakodnevno nas obasipaju novim trendovima i izgledom odjeće da smo jednostavno navikli biti „nezasitni“ kupovinom jer taman kad mi nabavimo nešto najnovije oni osmisle nešto još novije što nemamo, i tako iz kruga u krug iz dana u dan.

Jesmo li se ikada zapitali kako je to nekoć izgledalo?

Nekoć tolikog izbora robe nije bilo. Postojala je košulja, haljina i debela maja, i to je bilo to. Ako ste trenutno u čudu zbog ove informacije onda će vas još više začuditi informacija da osim što je to bio jedini izbor postoji još nešto što ga sužava, a to je boja. Boja svega toga bila je jedino i isključivo bijela, osim debele maje koja je znala biti i siva. Prije se sve šivalo, plelo i tkalo na ruke, a materijal koji se koristio bio je domaći odnosno ono što se imalo u kući. Koristilo se domaće platno od kojeg se i izrađivala većina odjeće. Osim platna koristio se još i lan pa su košulje zato i bile isključivo lanene ili pamučne.

Djevojke i žene imale su dvije košulje odnosno jednu košulju i haljinu. Haljina je bila platnena, deblja i grublja od košulje. Bila je duga i nosila se čitave godine. Ljeti bi se nosila sama, a zimi se preko nje još stavljala debela „alja“. Nju su djevojke koristile svakodnevno bilo da rade u polju ili obavljaju kućanske poslove. Osim nekoliko pučaca (dugmadi) kojima je bila kopčana nije imala nikakav drugi ukras na sebi. Oni koji su bili malo imućniji stavili bi još i čipku oko rukava. Košulja je bila lanena i bila je tanja. Košulja se nije nosila svakodnevno već na misu ili na neke posebne i svečanije prigode. Košulja je bila kraća i preko nje se obavezno morala nositi „alja“.

Košulja je također na sebi imala nekoliko dugmadi, ali bi se čipka osim oko rukava stavljala i oko vrata. Čipka je bila sitna kupovna ili vezena ručno.

Muškarci su također nosili bijele platnene košulje, ali s kragnom. Oni su također imali po dvije košulje. Prva je bila ona platnena i deblja koju su nosili svakodnevno i samostalno, a onu lanenu nosili bi ispod bušta ili lajbaka (prsluka) ili kožuna. Njihove bi košulje također imale nekoliko dugmadi i čipku na prsima tzv. poprsnicu koju su žene ili majke izvezle. Zimi bi muškarci nosili debele maje koje su osim bijele znale biti i sive boje pletene od ovčje vune, dok bi žene nosile samo bijele debele maje, danas popularno zvane puloveri ili kardigani.

Unatoč malom izboru i jako velikoj sličnosti odjeće ljudi se nisu zabrinjavali ili žudjeli za nečim boljim i drugačijim već su bili sretni da imaju i to što imaju. Ponosili bi se kada bi njihova majka ili žena bila ta koja je znala vesti pa im je uz čipku na rub rukava izvezla simbol žita ili cvijeta. Upravo su to bile razlike po kojoj se svaka košulja razlikovala od druge i po tim se mustrama znalo tko dolazi iz koje kuće jer je svaka žena imala svoj način na koji štrika ili veze. To je bio, po današnjem razmišljanju, njihov zaštitni znak ili logo po kojem su se prepoznavale.

Danas u silnom izobilju majica, haljina, džempera i svega ostalog mi smo i dalje nesretni jer nam ili roba nije markirna ili ju nismo kupili u super popularnom trgovačkom centru ili nemamo majicu baš te i te boje ili baš s tim i tim uzorkom, pa umjesto da uživamo u onom što imamo mi tugujemo i žudimo za onim što nemamo.

Ujutro kad ustanemo iz kreveta nemojmo odmah gunđati kako nemamo što za obući već budimo sretni što imamo nekoliko različitih majica koje možemo svakodnevno mijenjati, nađimo konačno prigode i za one majice ili stvari (poput moje majice s natpisom „popcorns“) i nosimo ih zadovoljno jer imamo izbora i jer imamo mogućnosti i jer smo si sami baš tu majicu izabrali znajući da naši stari to nekoć nisu mogli.

 

---

Foto: Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO facebook