TJEDAN VELEBITA Pastirski stanovi, zmije i voda iz šterne – LIKACLUB u avanturi na Velebitu

Prepušteni zaboravu i zubu vremena, u južnom dijelu Nacionalnog parka Sjeverni Velebit nalaze se brojni ostatci pastirskih stanova. Radi se o kamenim skloništima u kojima su živjeli pastiri sa svojim obiteljima kada su ljeti selili u planinu u potrazi za pašnjacima.

Stotinama godina naši preci su odolijevali surovim životnim uvjetima planine, a kako se nekada živjelo na Velebitu, proteklog vikenda iskusio je i tim portala Lika Club. U sklopu našeg teambuildinga na Velebitu proveli smo dva dana u obnovljenim pastirskim stanovima na autentičnoj lokaciji na Alanu.

Naša pustolovina započela je okupljanjem u Senju, a do Alana smo stigli panoramskom cestom iz pravca Jablanca. Uspon na Velebit se poprilično odužio zbog bezbroj stajanja uz prekrasne vidikovce koji su s porastom nadmorske visine postajali sve spektakularniji.

Stan mrke strizibube

Pastirske stanove smo pronašli podno vrha Alančić, uz sam rub duboke šume, u neposrednoj blizini ceste i planinarskog doma. Već na prvi pogled oduševile su nas tradicijske kuće izgrađene od kamena i prekrivene šindrom. U pastirskom “selu” se nalazi ukupno 6 stanova, a tri su namijenjena za smještaj, dok preostala tri služe kao info-centar, drvarnica i poljski wc.

Svaki stan nosi ime prema jednoj vrsti važnoj za Park, a mi smo boravili u Stanu mrke strizibube. Na raspolaganju nam je bio drveni stol s klupama, priručna kuhinja s priborom za jelo i štednjak na drva. U prizemlju su se nalazila dva kreveta, te još šest na maloj galeriji do koje se penje smrekovim ljestvama.

Pogled na Mirovo

Nakon istraživanja pastirskih kućica, okrijepili smo se domaćom hranom i tikvicama koje je na plinskom kuhalu pripremio Josip. Svatko je iz ruksaka izvadio poneki suhomesnati specijalitet i na kraju smo imali pravu malu gozbu. Nakon ručka došlo je vrijeme za izlet, a kako je poslijepodne već odmaklo, odabrali smo kratku stazu do obližnjeg vrha Buljma. Prema Buljmi smo krenuli od planinarske kuće, preko južnog dijela Premužićeve staze.

Slijedili smo planinarske oznake koje su nas vodile kroz zanimljivu šumu prepunu bijelih kamenih blokova, a posebno nas je oduševio pogled na dolinu Mirova. U prošlosti je Mirovo bilo veliko ljetno planinsko naselje, o čemu danas svjedoče brojni ostaci kamenih kuća, štala, suhozida i bunara. Gledajući tragove naših predaka, cijelim putem smo razmišljali o Podgorcima i njihovom teškom životu u surovim velebitskim uvjetima.

Uživanje na Buljmi

Nakon slikovite šume, došao je naporniji i zahtjevniji dio puta, uspon po grebenskoj stazi prema vrhu Buljma. Penjali smo se po bijelom kamenju dok nam se s jedne strane pružao pogled na Liku, a s druge na more. Naš trud se isplatio jer smo s vrha na 1451 m n.v. uživali u pogledu na Jadransko more i otoke iz gotovo ptičje perspektive. Jozefina i Josip su iskoristili priliku da snime veliki broj predivnih fotografija.

Nakon uživanja na Buljmi, sunce je padalo sve niže i došlo je vrijeme za povratak. Strmom stazom počeli smo se spuštati prema cesti i pastirskim kućicama. Cijelim putem dobro smo pazili da ne gazimo po mekanoj i dubokoj travi koja je rasla oko staze, a da je naš oprez bio opravdan, pokazalo se kad se na puteljku iznenada pojavila zmija. Nekoliko napetih trenutaka smo se gledali oči u oči s ovim stanovnikom Velebita, a onda je zmija nastavila svojim putem.

Tajanstvena žičara

Nakon silaska s Buljme,  prošli smo pored zapuštenih željeznih tornjeva povezanih žicom. Znatiželja nam nije davala mira i potražili smo domara planinarske kuće kako bismo ga upitali o čemu se radi. Ljubazni čovjek nam je objasnio da je to žičara za prijevoz trupaca s Velebita koja vodi od Alana do uvale Stinica. Radila je svega nekoliko godina i ostala je gospodarski neiskorištena, a gradili su je u strahovito teškim uvjetima politički zatočenici kaznionice na Golom otoku.

Nakon planinarskog izleta, druženje smo nastavili ispred svoje pastirske kućice. Pala je još jedna gozba, nakon čega smo degustirali tekuće stvari iz ruksaka poput Josipovog domaćeg napitka s intrigantnom naljepnicom “L.V.”. Oni manje hrabri “L.V.” su kombinirali sa Coca-Colom koju su grabili kutljačom iz lonca. Coca-Cola je nesretnim spletom okolnosti završila u loncu ranije, kad nam je zatrebala boca za vodu.

Jedna loša ideja

Iako je bio kraj lipnja, na Velebitu su noći hladne i unatoč dekama i poplunima koji su nas čekali na krevetima,  ženski dio tima zabrinuo se zbog noćenja u hladnoj kamenoj kući. Kako smo imali na raspolaganju peć i košaru s drvima, došli smo na ideju (koja će se kasnije pokazati veoma lošom) da zapalimo vatru.

Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja s vlažnim papirom, uz pomoć suhih grančica koje smo skupili u šumi (Hvala, Iva!) vatra je zapaljena. Kuća se ugrijala i više nego što smo očekivali te se odlazak na spavanje pretvorio u pravu saunu. Dok smo se Jozefina i ja “kuhale” u krevetima u prizemlju, najteže je bilo Ivi, Anti i Josipu koje su zapali kreveti na galeriji ispod krova, gotovo iznad peći. Dok smo čekali da se peć ugasi i kuća rashladi, vrijeme smo kratili zanimljivim igrama riječima.

Iako smo zbog “saune” zaspali tek oko tri ujutro, iduće jutro smo dočekali odmorni i došlo je vrijeme za povratak u stvarnost. Boravkom u pastirskom stanu na Velebitu na trenutak smo iskusili kako izgleda tradicionalni način života na planini, bez svih udobnosti koje pruža moderni dom. Na Alanu nema vodovoda, kišnica se prikuplja u kamenim rezervoarima – šternama, a struja je solarna. Štedjeli smo struju i dijelili jednu utičnicu na pet punjača, ali mobiteli nam nisu puno koristili jer unutar debelih kamenih zidova ionako nema signala. Izvlačili smo vodu kantama iz šterne, prali suđe i održavali higijenu bez tekuće vode, a tu je i ono što nam je možda najteže palo – odlazak u poljski WC.

Iznenađenje za kraj

Bili smo sretni što smo se nakratko isključili iz svakodnevnog života i okušali se u avanturi odmora u skladu s prirodom. Spakirali smo stvari i nakon treće gozbe (tada smo se već zaželjeli kuhane hrane) oprostili smo se s pastirskim kućicama, a dok smo napuštali Alan, Velebit nam je priredio prekrasno iznenađenje za kraj. Dolina Mirova kojoj smo se jučer divili bila je prepuna životinja koje su uživale u svježoj travi.

Ostatak dana iskoristili smo za posjet Krasnu i Kući Velebita, a na povratka smo zastali i u Adrenalinskom parku u Crikvenici o čemu smo pisali OVDJE.

Kako je izgledala naša pustolovina na Velebitu, pogledajte u galeriji fotografija!

 

---

Foto: Josip Durdov (LIKACLUB)