Svemu unatoč: Sustvaranje i evanđelje rada

Rad u sebi nosi posebnost i prožima osobnost svakog čovjeka. Omogućuje mu djelovati kao pojedinac i na dobro zajednice. Kršćanstvo je uvijek isticalo tu antropološku istinu i cijenilo rad po primjerima marljivih ljudi iz svoje povijesti.

Tijekom stoljeća kršćani su doprinosili uzdizanju civilizacije, podizali škole, katedrale, bolnice, sveučilišta, razvijali znanost, otvarali banke, trgovine i socijalne ustanove. Pastoralna konstitucija Drugoga vatikanskoga sabora Gaudium et spes (Radost i nada) tvrdi: „Muškarci i žene koji, pribavljajući za sebe i za svoju obitelj sredstva potrebna za život, tako razvijaju svoju djelatnost da prikladno služe društvu, s pravom mogu smatrati da svojim radom dalje razvijaju Stvoriteljevo djelo, da služe dobrobiti svoje braće i da osobnim radom pridonose povijesnom ostvarenju Božje zamisli pridružujući se istodobno Kristu Otkupitelju.“ (GS 34)

Što je rad?

Rad je, prema Aniću, svjesna i svrsishodna djelatnost radi postizanja korisnog učinka za zadovoljenje osobnih ili proizvodnih potreba, zatim skup djelatnosti ili napora potrebnih da se nešto proizvede, da se postigne određeni rezultat, te obavljanje posla uz naknadu, plaćena djelatnost, aktivnost u okvirima dogovora, ugovora, radnog odnosa i vremena. Rad je djelatnost, ali ne svaka djelatnost, nego samo ona kojom se svjesno nastoje proizvesti sredstva zadovoljenja čovjekovih potreba. Stoga ta djelatnost mora biti korisna (mora služiti) nekome.

Zahtijeva naknadu, mora biti plaćen i zasniva se na ugovoru. Jer radom čovjek ne zadovoljava samo svoje potrebe nego tek pribavlja sredstva za njihovo zadovoljenje. Stoga je rad djelatnost posrednog zadovoljenja čovjekovih potreba, za razliku od igre i stvaralaštva koji su djelatnost neposrednog zadovoljenja čovjekovih potreba. (M. Polić, Osobnost i dokolica)

Čovjek sustvaratelj

Od početaka ljudskog roda rad je bio snaga svijeta. Čovjek je, kako piše Ivan Pavao II. u enciklici Laborem exercens (Radom čovjek), stvoren na sliku i priliku samoga Boga u vidljivom svemiru, i ovdje postavljen da sebi podvrgne zemlju, čovjek je, dakle, već od samoga svog početka pozvan na rad. (LE II, 4) Svaki novi izum bio je proizvod najprije misaonog, a onda i fizičkog rada. Mnoge civilizacije nastale su naporima tisuća koji su radili a nikad se za njih nije čulo, doslovno su ugrađivali živote i kosti u velebne građevine i zidine kojima se i danas divimo. Rad je oblikovao Zemlju da ne ostane pusta i prazna, da je ne proguta nemar i ovije učahurenost. Bio lovac ili sakupljač, poljoprivrednik ili stočar, umjetnik ili lutalica, čovjek se oduvijek morao izboriti za koru kruha u znoju lica svog.

Homo operans čuvao je stoljeća i nosio ih na žuljevitim rukama, sustvarao je sa svojim Stvoriteljem i bio mu vjerni sluga. Čovjek je od Boga dobio zadatak: „Plodite se i množite, napunite zemlju i sebi je podložite.“ (Post 1, 27) Čovjek je slika Božja i po nalogu koji je primio od Stvoritelja da vlada zemljom. Tako svako ljudsko biće postaje odrazom djelovanja Stvoritelja svemira. (LE II, 4) Rad je jedna od činjenica po kojima se čovjek razlikuje od ostalih stvorenja. Njihovo se djelovanje, ističe Papa, vezano uz životne funkcije, ne može nazivati radom: samo je čovjek sposoban raditi, samo čovjek radi i time ispunja svoj zemaljski život. (LE II, 4)

Isusovo evanđelje rada

Rad je posebno, još prije dvije tisuće godina, posvetio Isus Krist, koji je i sam radio. Bio je tesar i učitelj. Kroz ta zanimanja posebno je posvetio čovjekovo stvaranje od stvorenoga i poučavanje u ljubavi i brizi za drugoga. Isus je ne samo naviještao nego i djelom vršio evanđelje koje mu je bilo povjereno, riječ Mudrosti vječne. Zato je to bilo također „evanđelje rada“ jer onaj koji ga je naviještao bijaše i sam čovjek rada, zanatskoga rada, kao i Josip iz Nazareta. Ako u Isusovim riječima ne nalazimo posebnu zapovijed o radu, naprotiv, jedanput, zabranu prevelike brige za rad i življenje- ipak je u isti mah rječitost Kristova života posve jasna: on pripada „svijetu rada“, cijeni i poštuje čovjekov rad, može se reći i više: s ljubavlju gleda na taj rad i na njegove razne oblike gledajući u svakom obliku posebnu crtu sličnosti čovjeka s Bogom Stvoriteljem i Ocem. Zar nije rekao: „Moj otac je vinogradar…“, prenoseći što je izražava već sva tradicija Starog zavjeta počevši od Knjige Postanka? (LE V, 26) U svojim prispodobama Isus često spominje rad, preko djela trgovaca, carinika, liječnika, sijača, ribara. Kristovo učenje o radu, koje se oslanja na primjer iz vlastitog života, nalazi odjeka u životu svetog Pavla koji potiče: „Takvima naređujemo i opominjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu da rade s mirom i jedu svoj vlastiti kruh“ (2 Sol 3, 12), primjećujući da neki besposličare, da uopće ništa ne rade. Stoga ne oklijeva kazati: «Ako tko neće da radi, neka i ne jede».

Na drugom mjestu, naprotiv, ohrabruje: „Što god činite, činite od svega srca kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu – baštinu“. (Kol 3, 23-24) Pouke Apostola naroda, kako naglašava Papa u svojoj enciklici, imaju ključnu važnost za moral i duhovnost rada. One su važna nadopuna velikom, iako diskretnom, evanđelju rada koje nalazimo u Kristovu životu i njegovim parabolama, u onom što je Isus „činio i učio“, zaključuje. (LE V, 26) Ipak, iako je rad tako visoko rangiran u kršćanskom učenju, svaki je rad povezan s izvjesnim trudom kojega on nosi sa sobom, a koji je posljedica grijeha. To ne umanjuje značaj ljudskog rada, već kroz njega omogućuje kršćaninu da u njemu osjeti djelić “križa Kristova” i nagovještaj “novog neba i nove
zemlje”. (usp. LE 27)

Crkva pred izazovima neoliberalizma

U suvremenom svijetu, međutim, rad često proždire čovjeka, koji postaje rob teško ostvarivih želja, u nemilosrdnoj tržišnoj utakmici ide iznad svojih mogućnosti i onda tone u depresiju, prizemljen i okovan vlastitim nerealnim ciljevima. Poslodavci tovare na bremena radnika ono što sami ne mogu ispuniti. Pritom, zaslijepljeni mogućnošću što veće dobiti, ne misle previše na pravednu cijenu rada.

Borba za radnika i rad nije novovjekovna tvorevina. Danas se time diče ljevičari i stranke sa socijalnim predznakom, koje nepravedno svojataju ideju o pravičnosti, pravima radnika i borbi za malog čovjeka, hvaleći se idejama prosvjetiteljstva i politikom Francuske revolucije. Pod krinkama moderne socijaldemokracije nerijetko se skriva okrutni neoliberalizam, koji prebacuje mogućnost rizika države i velikih korporacija na pojedinca, a socijalna prava trpe nauštrb tržišne logike i krupnog kapitala. Crkva je i danas, baš kao u vrijeme industrijske revolucije u 19. stoljeću i previranja prije Drugoga vatikanskog koncila stoljeće kasnije, pozvana djelovati na zaoranoj njivi čovječanstva i svojim primjerom, a ne samo riječima, poput Krista kojem je uzvjerovala, evanđeljem rada prenositi evanđelje života u sve pore pluralističkog društva. Samo kao autentični svjedok može stati nasuprot postmodernističkim zahtjevima i vratiti dostojanstvo svake osobe kroz temeljnu potrebu za radom, kako bi se ostvarile Učiteljeve riječi: „Ta vrijedan je radnik hrane svoje.“ (Mt 10, 10)

Umjesto zaključka
Rad je, kako uči socijalni nauk Crkve, izraz punine čovjekove ljudskosti u njegovoj povijesnoj zbiljnosti i u usmjerenju prema onostranosti. Njegovo slobodno i odgovorno djelovanje otkriva duboki odnos sa Stvoriteljem i vlastitim stvarateljskim mogućnostima. Čovjek sustvaratelj vođen načelima Kristova evanđelja rada istinska je pokretačka sila, izdignut iznad materijalističke i ekonomističke misli i okrenut Ocu koji za nas stalno radi. (usp Iv, 5,17)

---

 

Tekst: Plamenko Nosić (prema enciklici Laborem exercens –Radom čovjek, 1981.)
Foto: morethings