Razmišljam naglas: Vječni sokol

Mislim da nema Ličana, a i onih koji imaju bilo kakvog doticaja s Likom, a da nisu čuli za „Vječnog sokola“. Ne samo čuli, nego da im ista pjesma nije doprijela do duše. Svatko je od nas na svoj način tumači, doživljava i proživljava.  To je valjda jedna od onih pjesama koja te kroz nekoliko minuta dok se reproducira podsjeti na život, bilo tvoj vlastiti ili život nekog tebi vrlo bliskog koga više nema.

Zamislio stari sokol da će umrijeti

Pa poželi Liku svoju još jednom preletjeti

Mene ta pjesma odvede mislima kroz cijeli moj život pogotovo onaj period kada su mi oni najbliži i najdraži još bili dio ovog svijeta, a sada su već godinama, desetljećima tamo negdje u visinama. Ova prva strofa pjesme podsjeti me na majčine riječi za koje nisam ni sanjala da će ostati i njezina posljednja želja „Voljela bih da moje djevojčice nauče svirati, samo da cijeli život budu u veselju i pjesmi.“ Otac je sestru i mene par mjeseci nakon njezine smrti upisao u glazbenu školu. Nismo još tada znale pravi razlog zašto je to učinio, a izgovorio nam ga je tri godine kasnije „To je bila posljednja mamina želja“. Od tog trenutka više nam nije bilo teško ni vježbati ni ići u glazbenu školu što nam se do tada ponekad i nije baš dalo. Od tog trenutka, prošlo je 23 godine i mi i dan danas sviramo i pjevamo. Desetak godina nakon majke i djed je došao, što zbog bolesti, ali i starosti, do one granice kada je osjećao da će nas napustiti i večer prije rekao nam je „Bi vi meni malo zasvirale?“. Neću zaboraviti osmijeh i radost na njegovom licu. I majka i djed gdje god da jesu, ali u svakom trenutku kada zasviram ili zapjevam, sa sestrom ili sama, osjećam ih blizu sebe i to je ono što ne skida osmjeh i s mog lica.

Da te prži sunce s neba grom siloviti

Tvoja krila od čelika neće moći slomiti

Svakome od nas dođu neki teški životni trenuci. Vrlo teški. I baš ova strofa daje snagu da se ne smijemo predavati! Pa jesmo li Ličani ili nismo?! Kršni, jaki, otporni na sve! Najveću snagu kroz život crpila sam od bake, koja mi je sve ove godine bila druga majka. Mnogo sam je već puta spomenula kroz svoja razmišljanja, a ona to i zaslužuje. Žena koja je ostavila gotovo 60 godina života i rada na selu i došla u grad ne bi li svom sinu pomogla kad mu je bilo najteže. Žena kojoj nije bilo teško spremati i otpremati unuke u školu i dočekivati ih s toplim ručkom i kolačem. Žena koja je sa 60 godina položila vozački ispit ne bi li iste unuke prevozila iz jedne škole u drugu kako bi sve stigle. Žena koja je za svoju djecu (vlastitu i unučad) dala maksimum od sebe. Iako je sada već stara i nemoćna, ali ta snaga kroz sve ove godine i sada iz nje zrači. Nisam toliko ni razumjela zašto sve to čini, sve dok nisam osjetlla što znači biti majka, što znači dati za svoju djecu sve! Ne mislim na materijalno, nego ono što se novcem ne može kupiti; podrška, ljubav, poštivanje…

Ti ćeš vječno moj sokole nebom letjeti

A Lika će mirno spavat dok je budeš čuv’o ti

Svi ćemo se mi, netko prije netko kasnije, vinuti u visine. Iza svakoga od nas ostati će i lik i djela kojima smo obilježili svoj život i upravo ona biti će ono zbog čega ćemo u nečijim očima postati i ostati vječni sokol.

Ne, ne moj sokole nećeš umrijeti

Ti i Vila Velebita vječno ćete živjeti!

---

Slika: wikimedia commons