Turizam

Putopis “Hrvatska u Turskoj”: Turska je otkriće! (1. dio)

Pregledavam news feed na Facebooku i zaustavi me jedan status: Tko želi u Tursku nek se javi za više informacija na Perpetuum!

I javila sam se.

U kratkom inbox razgovoru, odlučila sam otići na razmjenu mladih u Tursku. Nije mi bilo važno tko ide, ni gdje, ni kako, ni kada… Sudjelovanje na nečemu takvome stoji mi na “to do list” već godinama, ali uvijek sam pronalazila izgovore koji su me spriječavali da odem. Stvarno je došlo vrijeme da počnem definirati razloge zašto da ne ostanem.

Skupilo nas se 5. Mario, voditelj grupe i potpredsjednik udruge Perpetuum preko koje smo išli. Alan, kojeg smo fizički upoznali na autobusnoj stanici prije leta i definitivno neizostavan člana tima. Stjepan i Valentino, braća, simpatični studenti iz Samobora. S obzirom na činjenicu da svi volimo puno pričati, odmah smo se sprijateljili i oduševljeni sastavom krenuli na put.

turska
Ukrcaj u avion na Plesu (Begum, Sterphan, Volentno, Emre i Halan)

Ovo je bio moj prvi let avionom. Pokušala sam odglumiti flegmu, ali sjedalo do prozora poticalo je paniku svaki put kad bi se avion zatresao, nagnuo na stranu, mijenjao brzinu, visinu, sve. Dečkima smiješno. Hrana je bila dobra. Nedovoljno da te najede, ali taman da te namami na još. Nakon sletanja u Istanbul, odmah smo imali ukrcaj na avion za Ankaru. U Ankaru smo došli u 03:00 pa smo odlučili odspavati nekoliko sati na aerodromu, razgledati Ankaru cijeli dan i tek navečer otići u Kirsehir koji je bio krajnja destinacija. Tip za putovanja: slikajte sve jer će te puno toga zaboraviti! Jedna nebitna slika nečega kroz dan samo da si kasnije možete kronološki posložiti sve događaje.

Drame su krenule već u startu. Dečki su zaspali odmah. Meni je s dvije jakne postalo hladno nakon svega sat vremena pa sam odlučila šetati po aerodromu, koji je ogroman, kako bih našla utičnicu jer mi je baterija na mobitelu bila prazna. Tip za putovanja: Uvijek nosite produžni kabel sa sobom! Bit će te sretni ako uspijete pronaći jednu utičnicu, a vas je nekoliko s praznim mobitelima, tabletima, laptopima i svime ostalim. Tu sam naučila lekciju za ubuduće. U wc-u, ispod umivaonika, bilo je nekoliko utičnica u koje su bili ukopčani uređaji za sapun. Meni pametnoj, odmah je odlična ideja pala na pamet. Ispod umivaonika se ništa ne vidi, osim ako se baš sagneš, tako da sam iskopčala uređaj i ostavila mobitel da se puni. Razmišljam: prazan aerodrom, nigdje nikoga, sve ok. Još sam i dečkima predložila istu stvar, Valentino me poslušao. Nakon sat vremena odem po mobitel. Nema ga. Valentinov, koji je stajao pored moga, ostao je tamo. Mojeg mobitela nema. Zbunjenost i panika natjerali su me da tražim security po aerodromu. Tip za putovanja: Nitko ne zna engleski! Pripremite živce na komunikaciju rukama, nogama i svime ostalim što smatrate korisnim. Frustracije ne pomažu. Nakon nekog vremena prilazi mi čovjek i nosi mi mobitel. Olakšanje i sreća. Ali! U međuvremenu je Valentinov mobitel pao iza umivaonika među cijevi. Zamislite strku oko objašnjavanja situacije. Riješili smo i to. Na našu sreću, nije nam se nikud žurilo.

turska
Penjanje do dvorca u Ankari

Opet strka oko pronalaženja busa do centra Ankare, ali i tu smo se snašli. Spavanje u busu poremetila je nevjerojatna vožnja kroz grad. “Nedopuštena” brzina, ignoriranje prometnih znakova, trube, pješaci, parkiranja… Nitko normalan (video). Kasnije smo saznali da se u Turskoj vozačka dobije nakon samo 10 odvoženih sati. Kakav semafor, kakvo poštivanje prometnih pravila. Svaki prelazak preko ceste, bilo gdje u državi, samoubilački je pohod (video). Grad je ogroman. Tržnica je ogromna. Tamo možete kupiti sve. Ljudi će vam se zaletavati u facu nudeći svoje proizvode (video). Kako oni na turskom, tako smo i mi na hrvatskom. Nekoliko sati nije vam dovoljno da sve vidite i odlučite što želite kupiti. Probrali smo sitnice i uputili se dalje.

Vidjeli smo nekakav dvorac. Svima nam je kroz glavu prošla ista misao tako da smo, bez previše komentara, krenuli na brdo. Pogled s vrha nešto je naljepše što smo ikad vidjeli. Vidjeli smo cijelu Ankaru. Ogromna je, nema kraja. Fotosession i nastanak nekih od najdražih fotografija koje imamo iznimno su nas usrećili. Previše za razgledavanje, a premalo vremena.

turska
Pogled na Ankaru

Uslijedio je još jedan šok – bus do Kirsehira. Nešto što je kod nas rijetka pojava: čist autobus koji lijepo miriše, iznimno pristojni vozač i kondukter. Ulazimo u bus i veselimo se dvosatnom spavanju. Hahaha… Ne! Svako sjedalo ima ekran. Imate nekoliko odličnih playlista s više od 500 pjesama, TV program, 20ak filmova, internet. Ni to nije sve. Kondukter, mlađi pristojan dečko, šeta po autobusu i djeli čokoladice. Sreća do neba i nazad. Unatoč oduševljenju, bili smo preumorni i uspjeli smo zaspati. Kad smo došli do autobusnog kolodvora u Kirsehiru, dočekali su nas Muhammed i Merve, jedan od organizatora i voditeljica projekta. Polako smo se skupljali u hotelu i idući smo dan mogli početi s projektom.

U projektu je sudjelovalo 30 ljudi iz 6 zemalja: Estonija, Litva, Turska, Rumunjska, Bugarska i Hrvatska. Trideset ljudi, trideset ćudi. Svatko je bio drukčiji i upravo zbog toga je atmosfera bila odlična. Projekt smo počeli igrama kako bi se lakše upoznali i međusobno zapamtili imena. Ime koje nam je bilo najteže za zapamtiti bilo je Antoslav. Kralj iz Bugarske s kojim smo se odlično zabavili. Definirali smo temu projekta i razloge sudjelovanja. Slušajući informacije o zemlji iz perspektive mladih ljudi koji žele promjene, puno smo naučili. Velika je razlika između praćenja medija i infomacija iz prve ruke. Potovo ako vam o istom problemu govore ljudi različitih svjetonazora s različitom životnom pričom. Nakon službenog dijela, Muhammed nas je odveo u bar gdje je svirao turski bend, a pjevala je Esra – članica turskog tima. Odličan doživljaj turske kulture uz tradicionalni turski ples u kojem smo se Mario i ja razbacali. Party smo nastavili u hotelu i prilično se dobro upoznali. Uvijek prisutna igra istine i izazova izvukla je iz nas previše istine, a posljedice izazova pratile su nas do zadnjeg dana.

turska
Turski pub i internacionalno razbacivanje

Nismo imali problema s nedostatkom sna idući dan. Prilikom ovakvih putovanja, san je samo gubitak vremena. Tip za putovanja: Spavajte kad imate priliku! Noć ne znači nužno spavanje. Sat vremena u transportu, pola sata čekanja početka projekta, 15 minuta u avionu dok vas netko ne probudi jer hrčete, 20 minuta u džamiji dok čekate molitvu… Spavat će te u intervalima ili nećete spavati.

Posjetili smo džamiju u Kirsehiru. Sve žene koje ulaze unutra, moraju biti pokrivene. Nakon što sam stavila maramu, ljudi su shvatili da izgledam kao Turkinja. Više nisam bila Tamara. Muhammed je odlučio nazvati me Begüm. Čak sam dobila i novu iskaznicu na kojoj je pisalo novo ime. Mario i ja došli smo do zaključka da bi mogli napraviti fotosession gdje bi ja bila Turkinja, a on Turčin. Bilo je zabavno. Naravno, i on je dobio novo ime i novu iskaznicu – Emre. Merve se ogrnula hrvatskom zastavom, Muhammed je nosio ličku kapu. To je bio trenutak kada smo shvatili da je ovaj projekt početak jednog prijateljstva. Merve je postala Marija, Muhammeda smo nazvali Milan. Izgradnja našeg internacionalnog odnosa neočekivano je brzo eskalirala. Odmah smo počeli dogovarati nove suradnje kako bi se što prije ponovo vidjeli.

turska
Salep – tradicionalno tursko piće

Vjerojatno najiščekivaniji dio projekta bile su interkulturalne večeri. U sklopu predstavljanja, svaka država održi prezentaciju svoje zemlje.

Estonci su se potrudili napraviti nam tradicionalni obrok te su prije početka proveli vrijeme u hotelskoj kuhinji kako bi nam pripremili degustaciju. Iznimno su simpatični i društveni. Renar  (video), Trinu, Piret, Madis i Signe – svatko drukčijeg karatkera i svatko zanimljiv.

Iz Litve je stiglo 5 cura. Također vrlo simpatične. Proveli smo s njima puno vremena tijekom projekta. O Litvi sam ponešto već znala, zato sam se veselila njihovom predstavljanju. Greta nas je iznenadila prekrasnim glasom pjevajući tradicionalnu pjesmu (video). Dvije Grete, Evelina, Berta i Raminta – svaka od njih s drukčijim načinom života i svaka nam je bila posebno draga.

Rumunjska je prekrasna zemlja. Rumunji su nas iznenadili videom u kojem su prikazane ljepote zemlje. Oni su nam pokazali najviše tradicionalnih plesova koji su mi se jako svidjeli. Ovo je bio moj prvi susred s Rumunjskom i odmah sam ju stavila na listu zemalja koje moram posjetiti. Alice, Christina, Oana, Andrea i Danu – zanimljiv tim koji je na dobar način predstavio Rumunjsku.

turska
Terenska nastava i Valentinovo prisvajanje šalova

Bugarska je nakon ovog projekta subjektivno veća. S Bugarima smo se sprijateljili odmah u početku i proveli s njima odličnih 10 dana. Konstantina, Ioana, Merlin, Georgi i Antoslav – bugarski tim bez kojeg projekt nebi bio toliko ispunjen. Obožavatelji rakije koju smo svi morali probati prikazali su nam Bugarsku kao zemlju društvenih ljudi i odličnih domaćih proizvoda.

Turska je specifična. Njihov tim pokazao nam je tradicionalno tursko vjenčanje, hranu, piće i glazbu. Svi smo ostali fascinirani videom o Turskoj koji su nam pokazali. Nevjerojatna kompilacija svega što možete doživjeti u zemlji. Hrana im je odlična. Jeli smo kebabe nekoliko puta dnevno i nije bilo dovoljno. Esra, članica tima, pjevala nam je tradicionlnu tursku pjesmu svirajući tradicionalni turski instrument. Glazba im je emotivna iako nismo znali tematiku. Esra, Maide, Rumeysa, Ayse i Deniz – turski tim od kojeg smo puno naučili o Turskoj.

turska
Posjet muzeju

Hrvati su htjeli napraviti show. Otprilike jesmo. Mario je sa svoja 194 cm u ličkoj narodnoj nošnji bio pojava pored ogromne zastave koju smo razvukli u pozadini. Imali smo kviz o Hrvatskoj. Pitanja su bila u ovom stilu:

1. Which of these names is not a name of a real city:

a) It was a city on the sea (Biograd na moru, inače)

b) Saint John, the neck breaker (Sveti Ivan Lomivrat – da, to mjesto postoji)

c) Saint Peter in the woods (Sveti Petar u šumi)

d) Karlo`s bag (Karlobag)

e) Ringing peace gone wild (Zvonimir je poludio – nešto smo morali izmisliti)

2. Which of these dog breeds is Croatian:

a) Dalmatian

b) Vau Vau Ker

c) Buba Šarba

d) Ajkula Drakula

e) Longhair poodle

3. Which of these items is connected to White house:

a) Pršut from Istra

b) Stone from Brač

c) Wood from Lika

d) Cheese from Pag

Zamislite prostoriju u kojoj vas 30 zbunjenih faca gleda i pitaju se jeste li ozbiljni. Od 10 pitanja, najviše točno odgovorenih, imala je Bugarska – 4.

turska
Interkulturalna noć

Kraš se obogatio na temelju kupljene čokolade. Mama Slavica donirala je nekoliko litara homemade likera od lista višnje i vina, šljivovice, likera od drena, soka od bazge… Alan je donio kilu pršuta, ali smo većinu mi pojeli za doručak. Smatram da stvarno nije potrebno isticati balkansku glazbu koju smo opisali kao reprezentativnu. Nekoliko sati prije početka interkulturalne večeri shvatili smo da se svi pripremaju. Mi smo imali materijale, ali nikakav plan. Nabrzinu smo se dogovorili kako bi to moglo izgledati. Stoga, naše predstavljanje bila je improvizacija u kojoj smo se odlično snašli.

Bavili smo se i ozbiljnim temama. Posjetili smo jedan turski fakultet. Ogroman kampus izvan grada koji su turci opisali kao prosječan. Fascinirana njihovim prosjekom, moram priznati da naš najbolji fakultet vizualno nije ni približno toliko dobro uređen. Sastali smo se s dekanom i u kratkom razgovoru imali smo priliku postaviti mu pitanja. Turska ima puno fakulteta i puno izbora kada je o obrazovanju riječ. Fakultetsko obrazovanje je besplatno za sve i traje 2 do 3 godine. Postoje uvjeti koji obavezuju studenta na plaćanje, ali vrlo lako ih je izbjeći jer postoji mnogo alternativa koje omogućuju studentu besplatno obrazovanje. Stopa nezaposlenosti je niskih 9%. Stoga, diplomirani studenti nemaju previše problema prilikom pronalaska posla. Glavni nedostatak koji se tiče cijele države i na kojem dekani fakulteta žele poraditi jest poboljšanje znanja engleskog jezika. Malen broj ljudi govori engleski, a s još manjim brojem je moguće sporazumijevanje.

turska
Razgovor s dekanom Sveučilišta

Čak ga ni zaposlenici u turist info-u ne znaju. Zamislite 5 zbunjenih Hrvata, na ogromnom autobusnom kolodvoru u Ankari, kako okružuju gospodina iz turist info-a i pokušavaju saznati kako metroom doći do centra grada i gdje možemo ostaviti prtljagu da ju ne nosimo sa sobom. Bili smo sretni što smo dobili kartu i što smo uspjeli shvatiti da postoje crvena i plava linija što znači da su dva različita pravca. Potraga za garderobom bila je novi pothvat. Nakon prohodanih nekoliko katova gore i dolje te stotinu metara lijevo i desno na svakom katu, našli smo garderobu u “podrumu”. Stariji gospodin namrštene face znao je reći: “1 day, 4 lira”. Nama dovoljno.

Definitivno zajzanimljiviji dio putovanja bio je izlet u Kapadokyu. Ne znam od kud početi. Kapadokya izgleda kao drugi planet. Vrlo rano ujutro uputili smo se u Kapadokyu. Neki su išli autobusom, Hrvati su se gužvali u Muhamedovom autu (video) – četvero iza i troje naprijed. Prilikom prvog stajanja, pola ekipe iz auta otišlo je u autobus jer koliko god nam je bilo urnebesno smiješno, toliko i nije baš bilo udobno.

Prvo odmorište, 10 minuta stajanja. Aha! Hrvati su odmah otrčali u stijene. Ostali su isto zaključili da treba iskoristiti priliku. Popeli smo se na stijene na koje smo mogli kako bismo vidjeli najljepši pogled na dio Kapadokye. Vrištanje je bila reakcija svakog popraćena smijehom i oduševljenjem (video). Tip za putovanja: Nemojte nositi torbice, višak odjeće, traperice, cipele… Jedan ruksak na vas nekoliko, trenirka i tenisice. Kapadokyu će te doživjeti, ne samo gledati.

turska
Kapadokya <3

Apsolutno impresionirani prvim dojmom, uputili smo se dalje. Imali smo još nekoliko odmorišta i s tim još nekoliko sprintova među stijene. Kad smo došli do “dvorca” shvatili smo da smo potrošili vrijeme i da nemamo kada otići u podzemni grad. Međutim, bili smo zadovoljni.

Ulaz u “dvorac” se plaća. Nema problema, ali se i zatvara za 20 minuta. Nema problema, šprint do vrha pa ćemo polako dolje. Mario i ja stigli smo prvi. Opet vrištanje (video). Nismo mogli pogoditi bolje vrijeme. Uspjeli smo vidjeti dolinu po danu, prilikom zalaska sunca i kad je pala noć. Doživljaj kakav smo samo mogli poželjeti. Djelatnik u “dvorcu” morao se popeti za nama i doslovno nas otjerati van jer je radno vrijeme gotovo. Potrpali smo se u Muhamedov auto i vratili se u hotel.

To be continued… 😉

Dio si dobrog društva na Lika Clubu, a htio bi kupiti i zanimljive proizvode? Posteri, majice, suveniri, magazini, hrana i kozmetika – u novoj ličkoj web trgovini koja ima preko 300 atraktivnih artikala! Otvori ju na linku PLITVICE SHOP i nešto iz bogatog asortimana naruči na svoju kućnu adresu. Dobrodošao!

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close