Prije nekoliko dana prisjetili smo se velike tragedije velikog i slavnog Titanika. Današnja priča pripada jednom Ličaninu koji je bio na tom brodu i koji je tu veliku pomorsku tragediju – preživio. Naravno da nije i danas među nama, ali jesu njegovi potomci od kojih je jedna, točnije njegova praunuka, Ana Malenica, pristala podijeliti njegovu priču s nama. Prepuštam vas njezinim riječima, kojima kroji izuzetno zanimljivu priču o svom pradjedu…
“Napisat ću vam jednu zanimljivu priču, priču koja nisu samo činjenice ili brojke već i nepoznati detalji iz života jednog hrabrog Ličanina, Nikole Lulića, koji je, trbuhom za kruhom krenuo prema Americi jednog davnog dana ploveći na brodu Titanic.
Prije no što počnem s pričom, dopustite mi da se kratko predstavim: moje ime je Ana Malenica (rođ. Hećimović) i praunuka sam jednog od troje Hrvata koji su preživjeli potonuće Titanika. Rođena sam i odrasla u Perušiću gdje sam završila osnovnu školu, dok sam srednjoškolsko obrazovanje stekla u Općoj gimnaziji u Gospiću. Upornost me uvijek vodila dalje, pa sam sveučilišne diplome stjecala u Zadru i Rijeci, a danas već nekoliko godina živim u Zagrebu. Kad me netko pita za hobije, uvijek kažem da ih nemam, to je sve moj život u koji se s vremena na vrijeme uklapaju različite aktivnosti od nekadašnjeg članstva u HKUD-u Perušić na koje sam izuzetno ponosna i zahvalna na svakom trenutku, do planinarenja, čitanja, šetnji, kuhanja i pečenja kolača koji me opuštaju nakon užurbane svakodnevice. Za one koji misle kako nisam tipično žensko, razočarat ću vas, obožavam shopping, a najveća strast su mi parfemi.
S obzirom na to da sam uvijek bila vezana za svoj kraj, vrlo često ga i posjećujem, gotovo svaki vikend moja obitelj i ja provodimo u Lici s mojim roditeljima, uživajući u prirodi i čistom zraku, ali i društvu ljudi s kojima sam odrasla.
No, obzirom da nisam ovdje kako bih pisala o sebi, vratimo se na zanimljivu temu.
Nikola Lulić je rođen 24. veljače 1883. godine u Konjskom Brdu pored Perušića. Kada je krenuo trbuhom za kruhom u Ameriku imao je 29 godina i to mu je bilo treće putovanje u “obećanu zemlju”. Prvi put na put se otisnuo nakon što je regrutiran u austrougarsku vojsku iz koje je dezertirao, a drugi kada je svojoj obitelji odlučio osigurati bolji život. Prema nekim pričama, prilikom bijega iz austrougarske vojske zataknuo je pušku u pijesak, ukrasio ju svojom vojničkom kapom i pobjegao!
Bio je svjetski putnik, volio je društvo, alkohol i žene (ženio se dva puta) te je vrlo dobro govorio engleski jezik. Nakon prvog odlaska u Ameriku, radio je kao rudar u Minnesoti gdje je proveo četiri godine, pa je, ukrcavši se na Titanik, bio svojevrsni vođa Hrvatima, koji su, baš poput njega, htjeli osigurati bolji život za svoje obitelji. U zamjenu za pomoć oko organizacije putovanja i prijevoda, Nikoli su Hrvati platili kartu do Amerike koja je koštala 170 švicarskih franaka.
Na Titaniku je bilo 30 putnika iz Hrvatske, a Nikola je bio jedini Ličanin koji je preživio havariju. Svi Hrvati na Titaniku bili su siromašni putnici trećeg razreda koji su se nalazili u potpalublju. Iako su na čamce za spašavanje puštali samo žene i djecu, Nikola je u gužvi ugrabio kapu jednog mornara i stavio je na glavu zbog čega su ga zamijenili za člana posade i pustili u čamac što govori o njegovoj snalažljivosti. Nakon spašavanja, Nikola je provodio vrijeme u Americi bez novca i osnovnih uvjeta za život. Nije imao novca za povratak, pa je, kako bi preživio, držao predavaja o svom iskustvu s Titanika. Nikola se ipak u Hrvatsku vratio nakon završetka Prvog svjetskog rata.
Nakon povratka, potpuno se povukao u sebe, rijetko govorio o iskustvu koje je ostalo iza njega te skromno živio u selu Konjsko brdo baveći se poljoprivredom. Moj otac Nikola, njegov unuk, pričao mi je kako je Nikola bio nagle naravi, Ličani bi rekli “pogan”, posebno prema ženama. Kruži priča kako je jednom potkivao konja i zamolio suprugu da mu nešto dohvati, no ona ga nije poslušala. Iznervirao se te je bacio na nju potkovu i pogodio je u leđa. Isto tako, za vrijeme Drugog svjetkog rata, moj otac, tada trogodišnjak, ostao je s njim kod kuće. Nikola je gulio kuhani krumpir i jeo ga, a mog oca vezao za stol kako bi bio miran i hranio ga “ljupinama”, kako bismo mi Ličani rekli. Moj otac se od krumpira debljao, pa je Nikola stalno gunđao kako ga “previše hrani”. To je bio njegov način šale i pokazivanja ljubavi, nekonvenconalan i drukčiji od onoga na što smo navikli danas, ali ipak nepromijenjen.
Nikola je umro u Perušiću u 80. godini od posljedica astme u kući najmlađe kćeri. Sahranjen je kako je i živio, skromno, ali ponosno, na mjesnom groblju u Perušiću.”
Veliko hvala gospođi Malenica što je podijelila ovu priču s nama. Neka ostane zapisana i za sve naše potomke.
Foto: Wikimedia Commons
Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.
Hrvatski
English