Današnja lička priča pripada jednoj od brojnih Ličana koji su rođeni negdje izvan granica Hrvatske i daleko od Like, ali i jedna od onih koja je jednom nogom uvijek u svom zavičaju. Ona je Ksenija Vlahinić, a ovo je njezina priča…
“Ja sam rođena 14.7.1972. godine u Aichachu u Njemačkoj. Izučila sam ekonomski zanat u Njemačkoj kadi delam, ali mi srce tuče i uvik je tuklo samo za Liku. Moja mama je iz Stajnice, iz Pernarov, a tata iz Črnča iz Bracini, a imam i jednu sestru.”
Već iz početnih riječi ove žene, po govoru je jasno da bez obzira što je rođena i što živi vani, do svog “divana” drži. Tko je za to zaslužan, nije teško pretpostaviti.
“Moja sestra i ja smo imale veliku sriću da su snami u Njemačkoj bili od mali nogic, uz naše roditelje i naša baka Dragica iz Stajnice, koju smo zvale “Lato” (skraćno iz milja od Zlato) i ded Tomo Vukovia, koga sam volila najviše na svitu. Oni su nas odgajali sa ovim prelipim dialektom i ličkim običajima isto ko i naša druga baka Ana Obajdin, zvana od milja “Majka” iz Črnča kod koje smo išle za školske ferje. Svi oni su u nas, uz naše roditelje, usadili neograničenu ljubav prema našoj Liki i obogaćivali lički dijalekt i učili nas starim narodnim izrekama ko na primjer: “po noći se nesmi švićkat, to je grijota”, “kad se ji, ne piva se – bit će ti dečko munjen”. Moje djetinstvo je bilo je ko kod puno naši – skromno, ali možda i baš zato sretno i lipo, i baš zbog toga imam onaj topli osjecaj oko srca, kad se vratim u mislima u te dane nazad. Moja sestra i ja smo jedva čekale školske ferije, Nismo ga sprovele nikad u Njemačkoj – ni Uskrs, ni Duhove, ni leto, ni zimu. Mama i tata su nas odpeljeli u Črnač, di smo se sastajale sa našim prijateljicama u Črnču – odi snjima doli do pećine i druži se i veseli snjima svaki dan. Odi kod svoji najmiliji u Stajnicu u Štefaniće, odi preko polja kod Vrila u ribe i uživaj kad odi kroz selo, koje je bilo tada jos puno mladi i stari ljudi i života, ni sluteći, da to nikad više neće tako bit, ko ča je bilo. Jednostavno je bilo lipo i bila sam jako sretna sa svim svojim prijateljima i svojom obitelji.”
Naši ljudi se u svijetu itekako prepoznaju čim progovore, a isto potvrđuje i Ksenija.
“Ovde u Njemačkoj kad sastani nekog iz Hrvatske, čim bi počela divanit, svaki je odma znal iz koga kraja Hrvatske dolazimo: “Ma vi ste siguro iz Like”.
Ostalo je u zraku pitanje, kako je Ksenija rođena u Njemačkoj, a rodom je iz Like, odnosno kako su njezini roditelji došli iz Like u Njemačku.
“Moji roditelji su došli 1968. godine u Njemačku kao “gastarbajteri”, u potrazi za jednim drugim, lakšim i boljim životom, ko ča je u tadašnje vrime jako puno ljudi iz našega kraja. Cilj im je bil malo zaradit novca i jopet se vratit u Liku. Taj život nije bil toliko ni lakši, ni bolji, jer je i taj život pri samom odlasku iz Like imal jedan veliki “pečat” pun žrtve; promjena sa teškim privikavanjem i oproštaj od voljene obitelji, koje se rijetko viđalo. I onda kad se dođi u Liku, umjesto da su se odmarali, pomagalo se na poljoprivredi (oralo, sijalo, kosilo, želo…. ) i to ne samo sebi, nego svoje završi, pa pomaži jedni drugima, ali uz sve to ipak se sastajalo, družilo i bilo uvik spremno za prelo i veselje. Ni postojalo toga umora na svitu kaj je mogal sprečit pismu i pokoju rakiju. Puno nji je delalo po vani i živilo za dan kad će se zauvik vratit u svoju Liku, ali za puno njih se taj plan ni ostvaril, puno nji se živi ni vratilo nazad.”
Kako i svugdje, tako i u njezinom slučaju, druženja Ličana su učestala, iako priznaje da je to više bilo za vrijeme njezina djetinjstva dok su stari do toga držali, ali sada sve manje…
“U našoj okolini u Aichachu je bilo puno naši ljudi iz Like iz Stajnice, Glibodola i Lipic…. i u Njemačkoj se dok smo mi bili mali, još puno sastajalo i družilo. Ljudi su pokušali na taj način kad se u tuđini sastani, skratit to vrime do povratka u svoju omiljenu Liku do svoji najmiliji. Ovde u Aichachu ima nas još uvik Ličana, ostala je mlada generacija, ka nažalost ni preuzela ono druženje i sastajanje od naši baka, djedova, mama i tata. Ima nas Ličana, ali se retko vidimo, jedino slučajno kad se kadi sastanemo. Ovo moderno vrime, sa mobiteli i televizijami je dost toga prominilo, ali eto, moja familija i ja se nedamo. Familja, prijatelji i druženje nam je sve.”
Ksenija se i udala za Ličanina, Dubravka…
“Godine 1993. mi se srce zaustavilo kod moga, nego ča nego Ličana: Dubravka Vlahinića, koji je moja najveća podrška i potpora u životu, moja velika ljubav, uz moje cure Ana-Mariju (22) i Ivu (21) koje su obje uz školu posvetile svoj život sportu: rukometu. Od mali nog igradu rukomet. Još prije nego ča su prohodale, već su znale igrat rukomet. Dubravko i ja jim dajemo maksimalnu podršku u tom sportu, jer na taj način, da imamo zajednički hobi, imamo priliku dilit vrime skupa ko jedna obitelj, i to ne samo na papiru. Ča je danas svega manje nažalost. U današnje vrime se premalo vremena sprovede sa svojim najmlajima, jer čim se uhvate vozačke, svoga društva, za nas roditelje ostane malo prilike sa mladima vremena sprovest. Eto mi smo na taj način to uspili. Kroz taj sport svi smo se četvero povezali. Cure igradu, a mi uživamo i navijamo iz dubine duše! Eto, ove godine su se cure uspile kvalificirat u višu ligu. Ni bilo igre da nismo bile sa njima. Sa takovi navijači su se cure i morali kvalificirat, kad ličko grlo iz tribina drekne. Uglavnom nas čeka jedna napeta i uzbudljiva nova sezona 2020/2021. Jedva čekamo – a ja ću siguro obavljivat, ke vejk na facu. Sport je za nas svi na prvom mestu, ča nam je svim hobi. To ili igramo, ako znamo – ili gljedamo od siječnja do prosinca. Nogomet, rukomet, atletika, tenis, skijanje- A fala Bogu naši sportašev ima u svi područjima. Gljedamo uglavno sve, kadi se more za naše hrvatske sportaše navijat i ako je naša hrvatska reprezentacija u pitanju, onda se i sastaje sa hrvatskim društvom u Aichachu, pa zajedno gljedamo i navijamo. U slobodno vrime, naravno kad ni rukometa, moj Dubravko i ja kratimo vrime sa šetnjom po prirodi u čemu također uživamo.”
Oboje su zaposleni u istoj firmi koja se bavi tehnikom lakiranja, u Liku dolaze često, sagradili su i kuću u Jezeranama gdje se nadaju provesti jednog dana i umirovljeničke dane…
“Dubravko dela ko tehinčar skupa smanom u jednoj firmi za tehniku lakiranja. Ana-Marija je naučnica za eventmanagment, a Iva završava višlju školu ove godine. Obje znadu pričat hrvatski i to naravno perfekt “lički”. Obožavam čitat skoro sve. Moram priznat fan sam od Harry Pottera. Obožavam ličke sastanke, sa pismom i plesom. Nadam se našoj Mandaleni u Stajnici, da će i ona jednoga dana se jopet organizirat. Da sastanem ljude koje nimam prilike inače vidit i sa njimi podivanit i proveselit se. Kada jednog dana uspijemo doć u našu zarađenu penziju, vidim Dubravka i sebe na terasi u Jezerani, kadi pijuckamo kavicu, roštiljamo i družimo se sa naši najmiliji iz Križpolja, kumovima i prijateljima iz cele okolice. Naravno malo ćemo i krompirića sadit i slivic imat – pa ča bi mi Ličani bez krompira i rakije.”
I za kraj, Ksenija ostavlja poruku svima, a posebno mladima:
Nije važno ča čovik ima – već koga ima u životu. Uživajte, veselite se i to u društvu sa svojim najmilijima. Život brzo projde i nikad ne znaš ča te drugi dan čeka i ki će još bit uz tebe. Ovaj virus ča sad oko nas vlada, samo pokazuje koliko nam malo treba za sriću.
Foto: Privatna zbirka
Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.
Hrvatski
English