DogađanjaVijesti

LIČKE PRIČE – Jure Perković: “Invaliditet mi nije bio kočnica u životu, a na tome najviše mogu zahvaliti svojoj ženi”

Sigurna sam da nema čovjeka na području brinjskoga kraja (a i šire) koji nije čuo za „Juru Učitelja“. Generacije mojih roditelja s osmijehom i posebnom razdraganošću reagiraju na sam spomen njegova imena, stoga i ne čudi da ga s pravom zovu i „Legendarni Jura Učitelj“.


Kakav je život imao ovaj učitelj, kakve su ga tragedije nalazile na životnom putu, te tko mu je najveća podrška kroz cijeli život, ispričao mi je prije par dana kada sam ga posjetila u njegovu domu u kojem živi sa svojom životnom suputnicom gospođom Katom koju od milja zove „koka“.

Sa suzom u oku, što od tuge, što od sreće, što od raznih emocija, započeo je svoju životnu priču…

Nikada nisam bio prkosan. Bio sam radišan, vrijedan… Sve što sam radio, želio sam da bude pošteno, ali žena i ja smo puno toga lošega u životu prošli. Život nas nije mazio, ali zato smo mi jedno drugo poštivali, skupa se borili, skupa sve nedaće rješavali, skupa se radovali, skupa tugovali…

Djetinjstvo je proveo posvuda, od Zagreba, Rijeke, Like… Bilo je to vrijeme 2. svjetskog rata pa su mu tokom našeg razgovora mnogi događaji navirali u misli…

Godine 1944. saveznici bombardiraju Zagreb, mi djeca smo se razbježali po ulici. Bila je neka patrola po cesti koja je uzimala djecu pa su tako i mene i jednu moju sestru otpeljali u Brezovicu. Tamo ima jedna crkva gdje nas je bilo smješteno oko 300 djece. Časne sestre su bile s nama i kad bi bilo bombardiranje, išli smo u sklonište u podrum. Kasnije su nas roditelji našli i tada smo otišli živjeti u Liku.

Nije mu bilo lako i zbog čestih selidbi, a posebno u periodu kada je dobio dječju paralizu nakon koje je štaka postala sastavni dio njegova života…

Tada je to već bilo poslijeratno razdoblje. Baš smo se bili prilagodili na novi život i nove prilike, a onda je mene odjednom zaboljela glava i nakon par dana majka je primijetila da ja vučem jednu nogu za sobom. Uhvatila me temperatura, a nemaš auta, ničega, nego na konjima u Ogulin. Ja sam cijelim putem jaukao od bolova. Tada nije bilo ni penicilina protiv dječje paralize. Davali su mi neki lijek k`o bez veze, ali bar je temperatura pala. Od tada sam bio 5 godina u bolnici. Operiran sam na Šalati, pa na Goljak. Tada je počeo vladati i tifus. Svaki dan je bilo mrtvih. U bolnici smo svaki dan jeli samo tikve (buće)…

Osnovnu školu je proveo uglavnom po bolnicama. No, taj mu period života budi i puno lijepih uspomena, a posebno vrijeme rehabilitacije u Kraljevici, gdje je i šah naučio igrati i od tada ga stalno igra. S njime je i na natjecanja išao i mnoge pehare, koji danas krase njegov dom, osvojio.  Čak i danas u umirovljeničkim danima s njime „ubija“ slobodne dane (ili svira harmoniku).

Najinteresantniji mu je bio trenutak nakon završetka osnove škole, koju nije proveo samo po bolnicama. Naime,  od 6. razreda bilo ga je također svuda, od Tominac Drage, Brinja, Ogulina do Rijeke gdje je dovršio osmogodišnju školu.

Kada je došlo vrijeme upisa u srednju školu, htjeli su me dati za šustera, ali jedna moja sestra nije dala jer sam invalid. Govorila je kuda ću ja za šustera na koljenima klečati, a kako?! I onda me upišu u Gimnaziju koju sam bez imalo muke završio.

Od malena je gospodin Jure stekao radne navike, a posebno za ustajanje rano ujutro.

Moj je otac bio takav da me učio da se rano ustajem pa makar sjedio ujutro na krevetu. Tada sam već bio fakin, izlazio u prela i znao se i zadržati navečer duže, ali ujutro se znalo kada je ustajanje i nije bilo pogovora.

Na pitanje kako je krenuo put u učiteljske vode, gospodin Jure govori:

Nakon srednje škole, vidio sam da se traži učitelj. Napišem molbu. Tajnik općine tada je bio Mirko Sertić. Primili su me iako sam bio samo sa srednjom školom, ali tada nakon nekog vremena kažu mi da moram imati učiteljsku školu, a ja se u međuvremenu i oženio. „

U vrijeme kada je krenuo u radne pobjede za učiteljskom katedrom, Jure i njegova supruga imali su privatno tragedije kakve, kako kažu, ne bi poželjeli ni najvećem neprijatelju…

Imali smo tri sina, jedan za drugim su umirali oko treće godine života. Obilazili smo doktore, ali nije bilo pomoći. Tada nije bilo lijeka, danas bi sigurno drugačije bilo i s njima. Trudnoće uredne, djeca se rađala zdrava, a onda tragedije… Čuli smo da je jedan profesor u Otočcu imao isti slučaj kao i mi. Jedino nam kćer Đurđa ostala. Jednom prilikom dobili smo poziv iz Gornje Bistre, gdje je jedan od naših dječaka bio na liječenju, od jedne doktorice da dođemo nas dvoje i kćer na vađenje krvi za analizu ne bi li se ustanovilo što se događa. Nakon 10-tak dana dobili smo nalaze da žena boluje od toksoplazmoze. To je takva bolest da ni jedno dijete ne bi živo ostalo. Eto, jedino nam kćer ostala, a ona nikada nije bila bolesna.

S tugom na srcu, borbom privatno za život svoje djece i suočavanjem s njihovom smrću, Jure se morao nositi i s nepravdom u poslu…

U to vrijeme ravnatelj škole u Stajnici bio je Vuksan Bogdan. Nije bio dobar, branio je djeci da idu u crkvu, naganjao ih po polju i rastjerivao što dalje od crkve…  No, položio sam zakletvu u Brinju i tako je krenuo moj učiteljski put od škole u Lipicama gdje sam radio 2 godine pa na dalje…

Kada god je pomislio da će se napokon smiriti što se posla tiče, stalno su dolazile nove „direktive“ za polaganje dodatnih ispita i dodatnih kvalifikacija uz prijetnje da će izgubiti posao učitelja.

U Karlovcu sam pohađao učiteljsku grupu u kojoj sam polagao razliku između gimnazije i učiteljskog smjera, dobio sam zvanje učitelja. Bio sam sav sretan što napokon mogu raditi bez brige, ali nakon izvjesnog vremena dali su mi ultimatum da u roku 8 godina moram položiti državni ispit. I ništa, na preporuku prijatelja i kolege Make, koji mi je savjetovao da mi je najbolje da to riješim, ja odem u OŠ Nikolu Teslu na Sušaku u Rijeci (to je bila eksperimentalna škola). Državni ispit je tada trajao 6 dana. Nakon školske zadaće koju smo pisali 4 sata, izvlačili smo pitanja gdje ćemo držati predavanje i o čemu. Ja izvukao „Cvijet“ u 4. razredu osnovne škole. Održao sam taj sat bez problema, iako sam se bojao, tim više što sam invalid pa sam mislio da će mi se djeca u razredu rugati. Iza je sjedilo 5, 6 članova komisije. Kada je predavanje bilo održano išao sam od jednog do drugog profesora na usmeni (pedagogija, ustav…). I položim ja taj državni ispit!

Razgovor s gospodinom Perkovićem bio je sve samo ne monoton i dosadan. Za svaki događaj, koliko god bio strašan i težak, on je ipak imao i poneku šaljivu anegdotu kojom bi cijelu ispričanu situaciju učinio komičnom.

Ono što je Juru posebno boljelo u njegovom učiteljskom radu je iznos plaće. Koliko god se trudio, koliko god se više školovao, polagao razne ispite ne bi li postigao višu stručnu spremu, plaća mu se nije pomicala s mjesta. O tome kakva je bila zastupljenost zaposlenika po nacionalnosti općenito po svim firmama pa i u školi da i ne pričamo. No, o tome bi se dala napisati zasebna priča na temelju svih činjenica koje je u toku razgovora iznosio gospodin Jure. Sam priznaje da mu to nikada nije smetalo tko je tko i uvijek su se svi dobro slagali, ali kada je počelo dolaziti do izražaja da su Hrvati ugnjetavani u vlastitoj državi, to ga je bolilo, kao i nepravda koju je osjećao na vlastitoj koži…

Pravilnik o plaćanju je bio da je plaća ista ako si honorarac, nebitno koliko radnog staža imao, a kada si učitelj plaća je malo veća, ali kada sam ja došao do titule učitelja meni plaća uvijek ista. I nakon tog državnog ispita opet ista plaća. Kasnije opet direktiva da ne možeš predavati ako nisi nastavnik. Nije bilo druge nego upisati Učiteljsku akademiju da dođem do zvanja nastavnika. To sve na Učiteljskoj sam polagao 1967.godine, tada sam imao 26 godina. Kada sam to položio više nije bilo bitna ni stručna sprema ni staž nego radno mjesto. To je bila tada takva Šuvarova politika. Nije važno kako si došao do tog radnog mjesta, ali se to radno mjesto plaća toliko i toliko. Tako da neki moji kolege koji su sa mnom radili, a koji nisu imali kvalifikacije nastavnika, imali su istu plaću kao i ja.

Plaća se nije pomicala, ali se zato Jure  sa svojom ženom selio i selio godinama po raznim lokacijama po Stajnici ne bi li mu bilo što lakše dolaziti na posao (ne zbog daljine nego zbog teškog hoda uslijed invaliditeta-paralizirane noge). Smirio se tek kad je kupio zemljište neposredno pokraj škole i na njemu sagradio kuću. Dugo je trajala gradnja, tim više što novaca nikada nije bilo dovoljno i uvijek je morao malo po malo posuđivati, a  same radove od temelja do krova izvodio je najviše sam on i njegova žena. Ne žale ni zbog čega. U načinu njihova govora o cijelom njihovom životu i njihovim zajedničkim pothvatima, itekako se ogleda silna ljubav prije svega njih međusobno, a potom i prema radu i da nešto imaju i da nešto stvore.

Zahvaljujući upravo samostalnim radovima na gradnji svoje kuće, Juru su počeli zvati drugi seljani ne bi li im pomogao, što je on vidio kao priliku za dodatnu zaradu. No, nije ništa želio raditi na crno pa je tražio od općine dozvolu i predložio da će plaćati paušal ili što već treba samo da može legalno raditi.

Radili smo oboje ko konji. Čak ni mješalicu nismo imali, morali smo je posuditi i čak za tu posudbu hrpu novaca morali dati. U međuvremenu se žena zaposlila u trgovini na kolišću u Stajnici. Imala je dobrog direktora. Plaćao je na temelju ugovora i unaprijed i tim smo novcem kupili betonske blokove za kuću, ali opet dalje za gradnju deke nismo imali pa opet u posuđivanje. Dio po dio radili sve sami. Uveo sam struju, vodu… I kad smo sve napravili, jedan seljanin me molio bili njemu isto tako napravio. Meni odmah proradila ideja pa popričao sa ženom bili se ja s tim u slobodno vrijeme bavio jer novaca nikad nije bilo dosta. I odem u općinu i pitam kako bi legalno radio nakon nastave da plaćam neki paušal općini da ne radim na crno. Oni se svi čudili kako ja tražim dozvolu za rad jer sam nastavnik, a invalid i bilo im je čudno kako bi ja još mogao dodatno raditi. I dobijem ja dozvolu… 62 vodovoda sam ja napravio po brinjskom kraju.

Jure i Kate s unukom

Vrijeme nakon Domovinskog rata bilo je prekretnica da prodaju tu kuću koju su teškom mukom stvorili, u kojoj su živjeli, a u kojoj je gospođa Kate godinama imala i privatno trgovinu mješovite robe. No, kako se da iščitati iz njihovih izjava, oni ne žale za tim materijalnim. Budući da su gradili i kuću u Dugom Selu, također sami i to vikendima kada bi bili slobodni od redovnog posla, nisu previše dvoumili oko prodaje ove kuće u Stajnici koja je zbog blizine škole bila na udaru agresorskim napadima. No, nostalgija ih je ipak natjerala da opet nakon nekoliko godina potraže neku novu kuću u ličkom kraju ne bi li imali gdje odlaziti i udahnuti svježeg zraka. Misao se realizirala kada su našli jednu staru kuću preko oglasnika, kuću koja čak nije bila niti  zaključana, onda je lako zamisliti u kakvom je stanju bila. No, iz cijele priče, kad ste upoznali pobliže ove supružnike, zasigurno vam nije teško zamisliti kako su i tu kuću sami uredili, ali sada su već imali i pomoć unuka.

U školskoj zbornici negdje 80-ih godina.

Godine i godine radnog staža u razredu, a najzad i na mjestu ravnatelja, ostavile su veliki i neizbrisiv trag na školstvo brinjskoga kraja, a posebno u svrhu njegova osuvremenjivanja. O tome svjedoče brojne literature, brojni kazivači, a u novije vrijeme i iskazi po forumima gdje god se spominje školstvo brinjskoga kraja.

Gospodin Jure u umirovljeničkim danima teška srca promatra zbivanja i u prosvjeti i općenito u državi. Vjerno prati putem malog ekrana i nerado priznaje da to što vidi ne sluti na dobro. Učenika je u školama sve manje u usporedbi kako je bilo kada je on počeo raditi, a ono što se prikazuje na malim ekranima nikako ne može dobro utjecati na vas mlade, a posebno na djecu, ističe gospodin Jure.

Prije se poslije svake školske godine pisao izvještaj o broju djece, učitelja. Kada sam ja počeo raditi 1961.godine u Stajnici je bilo oko 245 učenika, a sada su samo 4 učenika. Imali smo i paralelke (5.a, 5.b…)”

Ono što mu je drago jest što vrlo često susreće svoje bivše učenike. Dolaze mu u posjete, zovu ga telefonski i rado s njime sjednu i pričaju o tim školskim danima. Razlog što ih većina živi u Zagrebu i njegovoj okolici je što su nakon osnovne škole otišli na daljnje obrazovanje u smjeru Zagreba gdje su nakon školovanja i ostali.

Učitelj poput Jure, za pretpostaviti je, nije imao problema s disciplinom u razredu. I sam kaže da je bilo “življih” učenika, ali nikada većih problema, s kakvima se učitelji danas susreću (barem koliko gleda na TV-u), nije imao… Iako i sam priznaje da nisu ni svi učitelji isti. I kada bi se njega pitalo, prolazile bi se strože kontrole i pisali testovi prilikom zapošljavanja u školi jer ne može ni učitelj biti bilo tko.

Nikada nisam imao problema u školi s disciplinom ni s jednim đakom. Da sam ja ministar prosvjete uveo bih da svaki učitelj prilikom zapošljavanja mora donijeti potvrdu psihijatra da je sposoban za taj posao. Učitelj mora biti primjer djeci!

No, ne govori Jure samo o učiteljima kao uzorima, nego i o, ranije već spomenuto, sadržajima na TV-u koji obiluju najviše agresijom, nasiljem…

Gledam i ove saborske zastupnike, kako se mogu tako izražavati na televiziji?! Nitko prema nikome nema poštovanja, mlađi se starijima obraćaju s “Ti”. Sabor bi trebao biti, po meni, svetinja, isto kao učitelj u razredu. Takvim pojedincima nije mjesto u saboru. I što je najgore, bitno je u kojoj si stranci, jer po tom sistemu možeš potpuno nepismen ući u sabor, biti saborski zastupnik i davati određeni obrazac ponašanja koji se prikazuje po medijima.

Ovaj, itekako životno i iskustveno isklesan čovjek, ističe:

Puno toga ovisi ponajprije i o roditeljima. Ako oni daju loš primjer i sama djeca će se tako ponašati!  Sve ovo loše što se danas događa, sve je to refleksija okoline, a ponajprije one najuže i najbliže okoline. Negativno i pozitivno, sve! Kao roditelj moraš biti uzor, kao učitelj, kao radnik… ako želiš djelovati na okolinu, pogotovo na mlade!

Gospodin Jure bio je učitelj brojnih generacijama podkapelskog kraja. Generacije su to na koje se on sam ponosi i generacije ljudi koje, kada god ikoga od njih sretnem, s ponosnom govore o svom Juri Učitelju.

Za kraj vam stavljam kratki video u kojem ćete vidjeti gospodina Juru, vidjeti njegov smisao za humor, ali i shvatiti povezanost njega i njegove supruge. Kako se njih dvoje nadopunjavaju u ovoj kratkoj snimci, tako se nadopunjavaju kroz cijeli život. Upravo zato nije niti čudno što gospodin Jure kaže da mu invaliditet nikada nije bio kočnica kad mu je njegova “koka” bila, ne samo zamjena za nogu zbog koje je invalid, nego i puno više od toga.

 

 

 

 

 

Foto: Privatna zbirka

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.




Oznake
Back to top button
Close