Dijana Beganović, djevojka koja je rođena u Ogulinu na dan i mjesec kad i Nikola Tesla, 10. srpnja 1991. godine, djetinjstvo je provela u selu Modruška Munjava.
Ja sam “dite ispod Kapele”, a osnovnu i srednju školu polazila sam u Ogulinu.
U metropolu je došla u jesen 2014. godine, nakon završenog prvostupničkog fakulteta Rijeka/Ogulin gdje se odmah i zaposlila, paralelno uz fakultet kako bi se mogla samofinancirati.
Na pitanje kako se snašla u Zagrebu odgovara:
Prvi dani u Zagrebu bili su dosta teški za snalaženje, veliki grad, ljudi koje ne poznaješ na ulici i ne moraš pozdravljati jer ti ne žive u susjedstvu, trebalo je naći posao, smještaj…
Naravno da me zanimao njezin pogled na to kako se općenito mladi ljudi koji dođu iz manjih mjesta snađu u metropoli, a Dijana kaže:
Moja prednost su bila poznanstva preko animatora Hrvatske biskupske konferencije. To je jedan veliki krug mladih ljudi iz cijele Hrvatske koji su aktivni i koji volontiraju u crvenim krugovima u radu s djecom i mladima. Većina njih nije bila iz Zagreba i vrlo brzo smo pronašli sličnosti kod snalaženja u velikom gradu.
Kada je spomenula Crkvu, dalo se zaključiti da ista ima veliku ulogu u njezinom životu:
Moj angažman u Crkvi započeo je s 14 godina kada sam primila sakrament svetog krštenja, tada povjerenik za mlade Gospićko-senjske biskupije, a današnji biskup šibenski Tomislav Rogić uveo me s ostalim mladima u sve aktivnosti u kojima smo mogli djelovati i razvijati svoje talente. Uključila sam se u Križarsko društvo Dragutin Kukalj u Ogulinu, a onda su krenule formacije za animatore gdje sam pronašla svoje poslanje te na kraju postala i instruktor u tom djelovanju. Veliki utjecaj na mene ostavili su SHKM-ovi (Susreti hrvatske katoličke mladeži), toliko mladosti, veselja i zajedničke molitve na jednom mjestu mora ostaviti trag na mladom čovjeku te ga pripremati za život koji je pred njim. Prvi takav susret bio mi je kao srednjoškolki u Varaždinu 2008.godine, kada sam bila sudionik, a na susretima u Dubrovniku 2015. i Vukovaru 2017. bila sam uključena u organizaciju. Pred nama je susret mladih u Zagrebu 2020.godine, a osjećam se kao domaćin nakon četiri godine što živim u ovome gradu i naravno, koliko mi obaveze dopuste, uključit ću se u organizaciju u područjima u kojima se mogu predano dati.
Mnoga vrata otvorila su joj se upravo preko Crkve:
Direktorica televizije Ksenija Abramović pozvala me na razgovor za uključivanje u rad portala Laudato. No, iz te priče i ljudi koji su bili aktivni, pokrenula se jedna p0tpuno nova priča, i to televizijska. Bilo je potrebno jako puno vremena i truda uložiti dok je televizija bila samo ideja i dok je bila u povojima. Bilo mi je povjereno voditi emisiju za mlade, pa tako plodnošću Duha Svetoga izrodila se ideja o ZUM-u (Zajedno u mladosti), emisiji koju sam uređivala i vodila s ostalim mladima. S obzirom na to da sam paralelno studirala, u nekom trenutku osjetila sam da moram malo stati s tim radom jer su mi fakultetske obaveze bile dosta zapostavljene, a i tada sam dobila priliku preko studentskog natječaja dobiti posao u HAK-u gdje sam provele četiri sezone.
Na pitanje čime se trenutno bavi, gdje boravi i čime se sve zanima, sugovornica odgovara:
Nakon četiri godine HAK-a, rada kao operater i izvjestitelj putnih informacija, prilika koja se pojavila pred kraj 2017. godine je priča o kojoj se da napisati članak sam za sebe. S obzirom na to da sam okupila tim s kojim sam uspjela osvojiti Rektorovu nagradu, dobila sam priliku raditi na Fakultetu. Nakon dužeg razmišljanja, pristala sam odvažiti se na taj novi zadatak. Povjerena mi je lavovska organizacija koja je uključivala i angažman studenata u Ličko-senjskoj županiji. Poznanstva koja sam imala dolje, a koja su ostvarena prilikom djelovanja kroz crkvene aktivnosti i rad s mladima, urodila su jednim velikim uspjehom na kraju projekta. Tri mjeseca druženja sa studentima iz Like, njihovim pričama, predanim radom i požrtvovnošću ostavilo je traga ne samo na mene, već i na moje kolege koji su sa mnom bili uključeni u taj rad. U Lici postoji vrlo jednostavan pristup rješavanja problema kroz tri faze: 1. Imamo problem, 2. Kako ga riješiti i 3. Status riješeno
Kada je spomenula Liku i Ličane, morala sam je upitati što za nju znači rodni kraj jer se itekako osjetila posebna jačina i toplina glasa kad se u razgovoru spomenula Lika:
Rodni kraj za mene je oaza mira, znači toplinu doma. Ni jedno mjesto ne miriše tako kao rodni kraj. Miris proljetnica nad prvim suncem, svježe pokošena trava, sijeno koje se suši na zrakama jakog srpanjskog sunca, miris jesenskih plodova, miris obiteljskog okupljanja u zimi za blagdane, miris prijatelja s kojima sam provela djetinjstvo i mladenaštvo i miris rada. To je kraj koji je oduvijek radio, radio i radio, u kojem ako se “nisi vruć vode napil”, nisi bio tamo i nemaš radnog staža. Uvijek mi je bilo čudno kako ostali koji su radili izvan rodnog mjesta kada dođu kući onda se vesele domaćoj hrani, jako duboko udišu zrak…i misle da si uspio samo zato što si otišao otuda i da si našao sreću pod drugim suncem, a zapravo sve je to isto sunce, samo u rodnom kraju malo više grije.
Dijana smatra da je Lika puna potencijala, prirodnih ljepota koja se mogu usmjeriti u više ciljeve.
Od toga se može lijepo živjeti. Problem je preveliki jaz gospodarskog napretka, pa tako imamo jako razvijenu Novalju, a nikako razvijena manja mjesta.
Na pitanje kakvo je njezino mišljenje zašto mladi odlaze iz Like, a i iz Hrvatske, Dijana odgovara:
Mislim da treba ponuditi sadržaj koji će biti atraktivan za ostati u Lici. Znamo već cijelo desetljeće da su to radna mjesta, ali ne poduzimamo ništa. Imamo već kontinuiran rast odlazaka iz Like i cijele zemlje, ali bez ikakve reakcije na to stanje. Ono što zadržava mladost je stabilnost. Stabilnost s poslom, tada se oni i lakše odvaže ostati, osnovati obitelj i odgajati ne jedno dijete i psa, nego troje i više djece.
Pokušali smo izvući iz Dijane neku zgodnu anegdotu koje se sjeća iz Like:
Nije bilo dana bez anegdote u Lici, ali jedna nadmašuje svaku ostalu. Bili smo na duhovnoj obnovi na Plitvičkim jezerima, zapravo u Mukinjama. Bilo je dosta snijega. Povratak se sveo na zapinjanje u snijegu i guranje kombija na relaciji Poljanak-Saborsko. Nas devet u kombiju, atmosfera je bila vesela i avanturistička. Putovanje koje bi inače trajalo oko 45 minuta trajalo je oko 6 sati. Nezaboravno.
U životu svakog čovjeka majka igra veliku ulogu, a tko ima sreće da mu je baka živa tada je i ona još jedna velika ikona u životu, a upravo tako je slučaj i kod naše sugovornice:
Moja baba je takva kraljica da bi se trebala dignit “kad divanin o njoj”. Učiti od nje koja je cijeli život samo radila, radila i radila i borila se, a svojim trudom podigla troje djece i nas osmero unučadi. Moja majka je uvijek tu. Učila nas da je treba biti pošten, marljiv i imati sluha za okolinu. Isto tako učila nas je poniznosti, a baba bi rekla “u siromaštvu se uzvisi, a u imanju se ponizi”, taj balans je uvijek prisutan kroz život. Naravno, nisu žene jedine koje su me odgajale i izgradile kroz život, ali su jako važne. Možda u našem ličkom mentalitetu postoji ta oštrina i disciplina, ali u suštini mekani smo mi ljudi i puni empatije.
Na kraju razgovora, Dijana je uputila sljedeću poruku:
Dragi Ličani, budite i dalje svoji na svoje, to je naša zemlja, još od Krbavske bitke tu se prolilo dosta krvi što je bilo uvertira u ostala stradanja kroz Svjetski i Domovinski rat. I sada se ta krv prolijeva, samo na način da je prisutna nepravda i galama, ali da se riješiti i to, borbom i ljubavlju. Možda na prvu te dvije riječi ne idu zajedno, ali “borba iz ljubavi” ima smisla.
Dijete moje, ne daj nikad da te vjetar na drugi list nosi,
Ovo je zemlja tvoja, voli je, čuvaj i njome se ponosi,
Jer ratova i vjetrova uvijek će na ovom svijetu biti,
Ali ti nikada ne smiješ svoj povijesni korijen skriti.
(iz pjesme “Pismo hrvatskom sinu”, D. Beganović)
Foto: Privatna zbirka
Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.
Hrvatski
English