INTERVIEW – Sanja Puškarić Delač: “Zadovoljstvo i sreća na licima naše djece govori nam da smo na dobrom putu”

Prošli tjedan razgovarali smo sa Sanjom Puškarić Delač, predsjednicom jedne od najaktivnijih udruga u Gospiću. Osim što je predsjednica udruge Društvo „Naša djeca“ grada Gospića, Sanja je po struci učiteljica razredne nastave i radi u OŠ. dr. Jure Turića u odjelu produženog boravka. S Sanjom smo razgovarali o mnogim temama poput volonterstva u gradu Gospiću, njenom preuzimanju odgovornosti i dužnosti DND-a Gospić, o radu i financiranju udruge te suradnji s lokalnom zajednicom i budućim planovima udruge. Što smo sve saznali  – pročitajte u nastavku!

Za početak, recite nam nešto o sebi

Zovem se Sanja Puškarić Delač, po zanimanju sam učiteljica razredne nastave s pojačanim programom iz engleskog jezika. Radim u struci, kao učiteljica u produženom boravku u OŠ dr. Jure Turića u Gospiću. Volonterski vodim udrugu Društvo „Naša djeca“ grada Gospića, a voditeljica sam i našeg  Lokalnog volonterskog centra, koji djeluje unutar DND-a Gospić.

Kako ste došli u Gospić i što nam možete reći o svojim prvim danima u Gospiću?

Prije 15-tak godina, točnije 2003. stigla sam iz Ogulina u Gospić studirati. Iako vrlo slični po veličini i klimi, ova dva grada ipak su različita i mentalitet ljudi se dosta razlikuje, tako da mi je u početku bilo vrlo teško. Također, mi Ogulinci nismo navikli na buru, ovdje su zime dosta oštrije nego u Ogulinu, ali zato u Ogulinu padne puno više snijega. Malo po malo, upoznala sam prekrasne ljude i počela se prilagođavati životu ovdje. Vrlo brzo postalo je jasno da iz Gospića neću tako lako otići. Odlazila bih jedino ljeti raditi sezonu, jer uz samo zaposlenog oca i mlađeg brata i sestru, pomalo je bila i prava borba sve to financijski izdržati. Nakon što sam diplomirala s odličnim uspjehom 2008. godine odlučila sam roditeljima izraziti svoju želju o ostanku ovdje. Malo je reći da su bili tužni i pomalo šokirani, obzirom da mi je budućnost ovdje bila neizvjesna, a u Ogulinu me doslovno čekao posao, jer sam bila stipendist Grada Ogulina. Sama sam kao i svi mladi išla srcem umjesto zdravim razumom, nisam bila ni malo svjesna koliko će duga i teška moja borba za opstanak biti. Nije da sam sjedila kod kuće, radila sam tu i tamo po zamjenama.

Gdje je bilo vaše prvo radno mjesto i što vam je najviše ostalo u sjećanju iz tog vremena?

Prvi posao dobila sam u Otočcu, u područnoj školi Kuterevo. Ne znam je li zbog toga što je to bio prvi posao, ali to mi je svakako bilo jedno od najdražih radnih mjesta. Kad se sjetim putovanja iz Gospića u Kuterevo zimi i pažnje svih starijih kolega (nekad su umjesto mene i vozili moj auto iz Otočca do Kutereva, jer me bilo strah zbog vremenskih uvjeta). Imali smo tu privilegiju odlaziti kad god smo htjeli do utočišta za medvjede, a s obzirom na to da sam tada nestručno predavala prirodu, puno puta smo nastavu održavali na klupama pored medvjeda.

Kad ste se prvi put susreli s radom s djecom s posebnim potrebama?

Osim u Kuterevu, radila sam i u Švici, Vrhovinama i u matičnoj školi. Tamo sam se prvi puta susrela s radom s djecom s teškoćama u Odjelu posebnog programa. Radila sam s dva dječaka, a ispostavilo se da će mi to iskustvo vrlo dobro doći kasnije i na jedan način obilježiti život. Idući po zamjenama mogu slobodno reći da sam proputovala cijelu županiju i predavala gotovo sve osim vjeronauka. Nakon što sam bila bez posla i ikakvih primanja više od pola godine, saznala sam da jedna majka traži asistenticu za svoje dijete s teškoćama. Iskustva sam imala, uzela sam svoje papire i otišla na razgovor. Tu počinje jedno veliko prijateljstvo i jedna ogromna ljubav. Ta majka je naša draga predsjednica udruge „Pčelice“ Željka Šikić i njen dječak Marko. Moje druženje s Markom potrajalo je nešto više od 5 godina. Bila sam mu asistent, učitelj, prijatelj, sestra, a po potrebi i majka. Svašta smo prošli nas dvoje. Da, naravno da nakon toliko dugo vremena profesionalan odnos učitelja i učenika nije moguće održati. Zapravo, ne poznajem ni jednog učitelja koji nakon odlaska svake generacije ne pusti suzu. To su naša djeca! Tako je i Marko bio meni, i još uvijek je. Marko je definitivno zauzeo ogromni dio mog srca i mislim da se to nikada neće promijeniti, iako danas imam svoju obitelj i malog dvogodišnjeg dječačića. Na žalost, morala sam otići od Marka, ne zbog njega nego opet zbog neizvjesnosti.

Kad ste i kako odlučili ostati u Gospiću?

Tada sam radila, kao i svi drugi asistenti na ugovor o djelu iz mjeseca u mjesec, bez dana radnog staža, s plaćom od najviše 2.000,00 kn (kad bi bio mjesec s dosta radnih dana) i neplaćenim ljetom. Još neko vrijeme poslije toga radila sam po zamjenama u Lovincu i Gospiću, a onda mi se ukazala prilika da se zaposlim na pola radnog vremena na europskom projektu u kojem je udruga „Pčelice“ bila partner. Godinama sam volontirala u udruzi „Pčelice“ pa je to bio i neki način zahvale, da za sve poklonjeno vrijeme u udruzi dobijem priliku i da se zaposlim. To je bilo prvi put da sam mogla mirno spavati godinu dana (dok projekt traje), znajući da ću imati  barem neki prihod. Na projektu sam bila zaposlena na pola radnog vremena, a onda mi se ukazala i prilika da drugih pola radnog vremena na neodređeno dobijem na mjestu učitelja engleskog jezika, s obzirom na to da je učiteljica otišla u mirovinu. Počela sam raditi, u međuvremenu ostala i trudna, a onda kad je natječaj raspisan ostala sam bez posla zbog raznoraznih okolnosti. Našla sam se opet na početku, jer je i projekt završio. Tad sam po prvi puta, nakon skoro 10 godina borbe da se zaposlim, ozbiljno počela razmišljati o odlasku… jer sad više nisam bila sama. Morali smo razmišljati o djetetu koje dolazi, o tome hoću li ikada dobiti posao ovdje, bez obzira koliko se trudila i radila, a kao i svi mladi ljudi koji tek kreću u život, digli smo kredit i kupili stan. Sama pomisao na odlazak vrlo teško nam je padala. Kad je moj maleni dječak imao tri mjeseca, ravnatelj me pozvao i ponudio posao u novom odjelu produženog boravka, koji se otvorio na inicijativu roditelja, a koji i danas financiraju moju plaću. Bilo mi je strašno ostaviti tako maleno dijete, ali nisam imala izbora. Bila sam sretna da mi se pružila prilika. Moj suprug je bio prvi muškarac u našoj županiji koji je išao na porodiljni dopust, a da je dijete bilo mlađe od 6 mjeseci. Dečki su se odlično snašli pa mi je i sam odlazak na posao bio puno lakši i mirniji. Nakon natječaja dobila sam ugovor na neodređeno, iako ni sama još uvijek ne vjerujem da je ta agonija napokon završila. Volim ovaj grad i ljude kojima sam okružena, samo se nadam da će budućnost donijeti malo bolje uvjete za život svih nas u Gospiću.

Kako ste došli do ideje preuzimanja odgovornosti i dužnosti u udruzi DND?

Za ime Društvo „Naša djeca“ čula sam još kao dijete. DND Ogulin tada je bio vrlo razvijen i jak. Toliko da su se gotovo sve aktivnosti za djecu odrađivale preko njega. Da postoji i u Gospiću nisam imala pojma do 2014. godine. Tada sam saznala da udruga postoji, da je upisana u registar, da nije aktivna i da se nitko baš ne želi ozbiljnije pozabaviti s njom, s obzirom na to da se radilo volonterski, a bilo je i dosta posla. Kako je Gospić ponosni nosioc plakete Grada – prijatelja djece, koju dodjeljuje naš Savez društava „Naša djeca“ Hrvatske, odrađivale su se tek neke aktivnosti koje su se morale da bi se titula zadržala i to u većini slučajeva u organizaciji nekih naših javnih ustanova i škola. Mene su kao osobu oduvijek posebno privlačila prava djece i dugo vremena htjela sam upisati postdiplomski studij upravo iz područja dječjih prava, ali na žalost zbog toga što nisam imala posao nisam si mogla priuštiti studij. Neko sam vrijeme i bila razmišljala da pokrenemo neku udrugu za djecu, kad sam saznala da DND Gospić postoji, otišla sam u grad do tadašnje zamjenice gospođe Marte Grgurić i pitala bi li  imali što protiv da preuzmem udrugu i ponovno je aktiviramo. Odmah sam dobila njenu podršku. Veliku pomoć imala sam i od ravnatelja OŠ dr. Jure Turića Ivice Radoševića, koji mi je ispričao sve što je znao i uputio me gdje potražiti dokumentaciju. S obzirom na to da o radu jedne udruge nisam imala apsolutno nikakvih znanja, pomagali su mi svi; tajnica škole, računovođa, ravnatelj, cure iz Grada i prijatelji. Tako se nekako i iskristalizirao krug ljudi koji bi mogli obnašati dužnosti u udruzi.

Kako je obnovljen rad Udruge i koje su sve aktivnosti za djecu pokrenute?

Izbornu skupštinu na kojoj smo obnovili rad DND-a Gospić imali smo 14. lipnja 2014. godine. Veliku zahvalnost dugujem i tadašnjoj tajnici udruge i koordinatorici volontera Dunji Kramarić, koja mi je pomogla postaviti udrugu „na noge“, okupljati članove i volontere te brinuti o dijelu administracije. Naša sadašnja tajnica Tamara Lujić preuzela je likovne radionice za djecu (vođenje, koordinaciju volontera), Jelena Stilinović sve vezano uz aktivnosti za djecu u bolnici, studentica i viceprvakinja Hrvatske u latinoameričkim plesovima Ana Martinjak plesnu skupinu „Ritmix“, a uskoro je dio članica i volonterki izrazio želju da osnujemo i lutkarsku skupinu, koju smo nazvali „Maslačak i Točkica“, kako bi našoj djeci približili lutkarsku scenu. Za lutkarice su zadužene Ivana Kaleb Asić i Ines Palata. Sve ostale aktivnosti i organizaciju, kao i administraciju odrađivala sam ja, u suradnji sa svojom tajnicom. Važno je naglasiti da su sve navedene aktivnosti za djecu proizišle isključivo iz dobre volje, uvijek smo svojim članovima i volonterima davali na izbor da se slobodno sa svim idejama uključuju u rad udruge, podržavale nove i hvalevrijedne ideje i akcije.

Što je sve udruga postigla u posljednje četiri godine?

Danas, četiri godine kasnije, iza sebe imamo preko 20 odrađenih projekata na kojima smo bili većinom nositelji, ali i partneri. Od početnih 5.000,00 kn koje smo preko javnih poziva dobili za rad u prvoj godini, prošlu godinu prihodi udruge iznosili su preko 155.000,00 kn. Počevši s vlastitim računalima i igrama, zahvaljujući donaciji DM-a opremili smo udrugu prijenosnim računalima, projektorom, igrama, knjigama, namještajem, a opremamo je kontinuirano i dalje. U našoj bazi upisano je 49 članova i 55 volontera. Sveukupno, što upisanih, a što neupisanih imamo oko 10.000,00 odrađenih volonterskih sati. To za mene osobno, a vjerujem i moje najbliže suradnike, nije samo puko vođenje udruge. Previše je tu rada, truda, smijeha, suza, upornosti, vlastitih financijskih sredstava, a povrh svega ljubavi uloženo kako bi djeci našeg grada osigurali što ljepše i bezbrižnije djetinjstvo i odrastanje. O slobodnom vremenu neću ni govoriti, ja ga osobno nemam. Uz redovan posao i maleno dijete, bez ikakvog „baka i deda servisa“, sve slobodno vrijeme je vrijeme za udrugu.  Mogu slobodno reći da se moje dijete definitivno odgaja i obrazuje za volonterstvo jer ide sa mnom na sve aktivnosti udruge, a čest gost je i na supervizijskim sastancima s partnerima i volonterima. Na žalost, s obzirom na obujam posla koji odrađujemo, na svu dokumentaciju koju, da bi poslovali transparentno i pribavljali financijska sredstva za rad, moramo imati na tone i tone raznoraznih izvješća, ugovora, pravilnika i ostalog, moj i angažman moje tajnice već odavno prelazi volonterski angažman. Mi smo zapravo firma koja žudi imati minimalno jednog administrativnog zaposlenika. Ali obje smo zaključile da jednostavno ne želimo tu stati. Želimo se razvijati dalje i iskoristiti svaku priliku da u naš grad dovedemo i napravimo sve kako bi poboljšali kvalitetu prvenstveno djece, a samim time i svih građana u Gospiću.

DND Gospić postoji već dugi niz godina. Što nam možete reći o povijesti udruge?

S obzirom na to da porijeklom nisam odavde, a i da jesam, bilo je to prije mnogo godina, nemamo baš previše podataka o razvoju udruge kroz godine i aktivnostima koje su naši prethodnici odrađivali. Samo sam postojeću dokumentaciju sakupljala po školi dobra dva mjeseca, kako bi mogli uopće obnoviti rad. Tako sam među papirima pronašla i odluku o osnivanju i zapisnik s te prve Osnivačke skupštine. Prva predsjednica i jedna od osnivačica DND-a Gospić bila je umirovljena učiteljica Anka Pađen. Ona je bila presretna kad je čula da obnavljamo rad udruge i udijelila mi nekoliko savjeta. Veliki doprinos osnivanju udruge dao je i tadašnji ravnatelj škole, profesor Milan Štimac. Osnivačka skupština održana je 1996. godine, a udruga je upisana u registar 1998. godine. Članovi udruge bili su većinom iz redova učitelja. Ono što sam uspjela pronaći je da je učiteljica Anka s djecom posjećivala Dječji odjel OB Gospić, organizirala priredbe za djecu, obilježavala neke od važnih datuma za našu udrugu, a svakako najvrjednije spomena je da je uspjela osigurati veliku donaciju i opremila na mjestu današnje učionice Odjela posebnog programa Kutić dječjeg čitanja u suradnji sa Savezom DND-a Hrvatske. Kroz donaciju dobili su namještaj, dječje igre i vrlo velik broj dječjih knjiga, kao i stručne literature za rad s djecom. Na žalost, većina tih knjiga i igara je zagubljena, a ono što je ostalo i što smo pronašli popisali smo i premjestili u naš prostor. Nakon 2000. godine ne nailazimo na gotovo nikakve zapisane podatke o radu udruge. Ono što znamo da je udrugu vodila učiteljica Jasminka Ćaćić i nakon nje učiteljica Božena Svetić, koje su unutar škole obilježavale prigodne datume s djecom, kao što su Dan obitelji, Dječji tjedan, Dan Konvencije UN-a o pravima djece i drugi.

Kojim se sve djelatnostima udruga bavi?

Djelatnosti udruge su zaista šarolike, a opet u fokusu imaju samo jedno – djecu. Udruga je „zadužena“ za apsolutno sva područja vezana uz djecu od rođenja pa sve do njihove punoljetnosti. Sva Društva „Naša djeca“ okupljena u krovnu organizaciju Savez DND-a Hrvatske imaju objedinjene aktivnosti za djecu. Ono što je nama pušteno na volju je da izaberemo koje ćemo aktivnosti prema svojim mogućnostima provoditi, kao i uvođenje novih aktivnosti koji su u skladu s našim Statutima i glavnim ciljem koji imamo.

Mi smo se opredijelili na nekoliko područja. Prvo je organizacija slobodnog vremena djece. Tako tijekom školske godine na tjednoj bazi održavamo: Likovne radionice za djecu, plesnu skupinu „Ritmix“ u dvije grupe (vrtićku i osnovnoškolsku), aktivnosti za djecu u bolnici pod nazivom „Za osmijeh djeteta u bolnici“ i lutkarske radionice naše skupine „Maslačak i Točkica“.

Drugi pravac su preventivni programi. Educirali smo svoje članove i volontere za provedbu Osnovnog i Teen CAP (Child Assault Prevention) programa, koji je verificiralo Ministarstvo znanosti i obrazovanja, kao i Agencija za odgoj i obrazovanje. Radionice Osnovnog CAP-a radimo s učenicima 2. i 3. razreda, a Teen CAP provodimo s adolescentima, većinom učenicima 7. razreda.

Tu je i obilježavanje, kao i razne radionice povodom Nacionalnog dana borbe protiv vršnjačkog nasilja, poznatijeg kao Dan ružičastih majica. Preko projekta Saveza DND-a Hrvatske educirali smo se za provedbu radionica suzbijanja predrasuda, uvažavanja različitosti i tolerancije nazvan „100 ljudi 100 ćudi“. Odličnu suradnju imamo s udrugom Ambidekster klub iz Zagreba, gdje smo se kroz projekt „Klikni za sigurnost“ educirali za radionice prevencije nasilja, s naglaskom na nasilje putem interneta, a kroz projekt „Moj zdravi stil“ za prevenciju ovisničkog ponašanja. Surađujemo i sa Zavodom za javno zdravstvo Ličko-senjske županije kroz projekt „Živjeti zdravo“, gdje promoviramo važnost zdravlja, pravilne prehrane i fizičke aktivnosti.

U trećem dijelu obilježavamo sve bitne datume i dane vezane uz djecu i ciljeve naše udruge. Svakako jedan od najvažnijih je Dan Konvencije UN-a o pravima djece, poznat i kao Međunarodni dan djeteta Tu je još Dječji tjedan, Dan igara, Zimske radosti, Darivanje prvoškolaca, Dan obitelji, Svjetski dan svjesnosti o autizmu, Dan down sindroma, Svjetski dan plesa, Dani otvorenih vrata udruge, manifestacija Hrvatska volontira, Dan Europe i Europski tjedan te mnogi drugi koji nam se čine zgodnim za obilježiti.

Organiziramo i kreativne radionice za odrasle, gdje izrađujemo prekrasne unikatne ukrase, koje nudimo na sajmovima. Posjetitelji našeg štanda ukrase mogu uzeti potpuno besplatno, a mogu zauzvrat ostaviti donaciju za daljnji rad udruge.

Na koje sve načine se udruga financira?

Udruga je neprofitna, svi naši prihodi su isključivo prihodi od donacija. Prijavljivanjem naših projekata i programa davateljima financijskih sredstava osiguravamo materijale za rad s djecom, opremu, uredski materijal i tekuće troškove. Donacije naših građana kroz sajmove i individualne uplate neophodan su izvor prihoda jer njima pokrivamo sve one troškove koje kroz projekte nismo u mogunosti pokriti i zato nam neizmjerno mnogo znače, kako bi se rad udruge održao i po isteku nekog pojedinog projekta. Sad smo upravo nedavno imali situaciju gdje zbog neizglasavanja proračuna i jednog poništavanja natječaja nismo imali osigurano financiranje stalnih aktivnosti za djecu više od pola godine. Nismo mogli ni htjeli reći djeci da se aktivnosti stopiraju do daljnjeg, nego smo se snalazili s onim što smo imali, a troškove pokrivali od prikupljenih donacija. Iz tog razloga vrlo je bitno imati transparentno poslovanje, da ljudi koji doniraju novac znaju na što je i kako utrošen. Naše financije svim zainteresiranima dostupne su u bilo kojem trenutnu u Registru neprofitnih organizacija, dovoljno je samo unijeti OIB udruge i vidjeti sve što ih zanima unatrag nekoliko godina.

Udruga DND ima vrlo dobru suradnju s gotovo svim institucijama i ustanovama na području grada. Tko su vaši najbliži suradnici i partneri u projektima?

 Sve škole na području grada naši su najbliži suradnici i partneri u mnogim projektima, kao i Dječji vrtić Pahuljica. Iako, nekako smo najviše povezani s OŠ dr. Jure Turića, s obzirom na to da se tamo nalazi i sjedište udruge. Jedan od razloga je i nemogućnost češćih odlazaka u OŠ u Klancu i Ličkom Osiku, što nam je izrazito žao. Naime, svi mi imamo redovne poslove i  u prijepodnevnim satima nam je zaista nemoguće odlaziti dalje centra grada, a što se tiče poslijepodnevnih sati najveći problem je prijevoz. Velik broj naših volontera su studenti, koji nemaju vlastite automobile ili položen vozački ispit, a ni financijskih sredstava za pokrivanje troškova prijevoza nemamo. Suradnju smo ostvarili i s osnovnim školama u Karlobagu, Korenici i Plitvičkim jezerima, kamo, prema mogućnostima, odlazimo odrađivati preventivne programe.

Što se ostalih javnih ustanova tiče potporu i suradnju imamo sa Sveučilištem u Zadru, Odjelom za nastavnički studij u Gospiću, čiji studenti su naši volonteri u najvećem broju, što nam je iznimno drago, a naši profesori s fakulteta uvelike podržavaju rad udruge. Surađujemo i s Veleučilištem Nikola Tesla, Centrom za socijalnu skrb Gospić, Zavodom za javno zdravstvo Ličko-senjske županije, Pučkim otvorenim učilištem Gospić i kinom „Korzo“, Komunalcem, Uslugom, Kulturno informativnim centrom (u kojem smo početkom godine dobili i uredski prostor), radio Gospićem (gdje ponekad pomažemo osmišljavati teme za dječju emisiju „Vrtuljak“), a prekrasnu, dugogodišnju suradnju imamo s OB Gospić i njihovim Dječjim odjelom.

Nedavno ste s ravnateljicom PUO Gospić, gospođom Irenom Peša dogovorili dodatnu suradnju. Što nam možete reći o tome?

Naime, ravnateljica nas je, nakon preuzimanja dužnosti pozvala i ponudila jedan prostor u kojem bi mogli odrađivati svoje aktivnosti. Stalan prostor za održavanje aktivnosti do sada nismo imali, ravnatelj OŠ dr. Jure Turića svih nam je ovih godina ustupao prostorije škole za provedbu aktivnosti i na tome smo mu neizmjerno zahvalni. Međutim, priželjkivali smo „svoj“ prostor, gdje će naše stvari i materijali za rad imati svoje mjesto, a ne da ih za svaku radionicu prenosimo stepenicama i hodnicima, na što smo trošili jako puno vremena, a dio stvari se u tom stalnom prenošenju i oštetio. Osim prostora, POU će nam donirati i ponešto namještaja, tako da nas ovo ljeto čeka jedna velika volonterska akcija uređenja prostora i preseljenja u njega. Kako ćemo imati stalan prostor, odmah su se otvorile i nove ideje, o kojima ćemo više reći kad za to dođe vrijeme.

Suradnju smo ostvarili i s Pećinskim parkom Grabovača, koji su nam pomogli u organizaciji izleta s volonterima. Adrenalinski park Rizvan city nam je potpuno besplatno ustupio sve svoje aktivnosti i prostor, kako bi na taj način podržali naš rad i  nagradili naše volontere, a ovu godinu PP Velebit „časti“ naše volontere besplatnim ulaznicama u prekrasnu Zavratnicu.  Uglavnom, kad god zatražimo nečiju pomoć – dobijemo ju, što nas jako veseli.

Jeste li zadovoljni suradnjom s Gradom Gospićem?

Suradnja s Gradom Gospićem je vrlo dobra. Naravno, uvijek ima mjesta za poboljšanje, pretpostavljam da sam ponekad možda malo i dosadna, jer uporno apeliram da se npr. povisi iznos javnih davanja u kategoriji Djeca, mladi i zajednica, upozoravam na stanja u ponekim dječjim igralištima, potpore roditeljima, organizacije radionica za djecu i roditelje i sl., ali smatram da je to dio mog posla i dužnosti koju obavljam. Grad je vrlo otvoren za svaku vrstu komunikacije, prihvaća naše konstruktivne kritike i uvijek nastojimo pronaći neki kompromis. Svjesni su i sami da nam djeca i mladi trebaju biti na prvome mjestu. Pružaju nam iznimnu podršku u radu i uskaču kad god mogu i kad zatreba.

Kakva je suradnja s Ličko-senjskom županijom?

I sa županijom Ličko-senjskom imamo solidnu suradnju. Također podržavaju naš rad, tako su nam veliku čast ukazali i pri izmještanju ureda predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, kada su nas pozvali da Predsjednici predstavimo rad svoje udruge. Jedino mi je žao što već dvije godine, ako se ne varam, kroz program javnih potreba ne financiraju programe i projekte namijenjene djeci i mladima. Smatram da bi trebali malo više pažnje posvetiti toj kategoriji. Jednu godinu financirali su naš program edukacije za Teen CAP, gdje smo sredstvima Županije educirali čak 10 naših volontera i članova za CAP pomagače, na čemu smo također vrlo zahvalni.

Od organizacija civilnog društva najviše surađujete s Udrugom roditelja djece s poteškoćama u razvoju „Pčelice“, što nam možete reći o tome?

Mnoge naše aktivnosti se preklapaju, što je i logično, s obzirom na ciljanu skupinu, pa tako skupa organiziramo Uskrsni sajam, obilježavamo Svjetski dan svjesnosti o autizmu, imamo zajedničke kreativne radionice, a svaku godinu organiziramo izlete za naše volontere, jer ih imamo puno zajedničkih. Surađujemo i s Ličkom ekološkom akcijom, Likovnom udrugom „Lika“, Udrugom za zaštitu životinja „AnimalLika“, Zajednicom tehničke kulture grada Gospića, Ambidekster klubom iz Zagreba, udrugom „Korak po korak“ iz Zagreba  i Centrom za mlade iz Zaprešića. Naša vrata su uvijek otvorena za svaku suradnju i svaku dobru ideju.

Kako biste opisali volonterstvo u Ličko-senjskoj županiji?

Volonterstvo je općenito slabo razvijeno u našoj županiji, pri tom mislim na organizirani oblik volonterstva, znači onaj koji je pokriven Zakonom o volonterstvu. Međutim, jedna stvar nam je bila misao vodilja pri prijavi projekta, a to je privlačenje domaćih mladih i ostalih građana.  Naime, većinu naših volontera čine studenti, budući učitelji, koji dođu u naš grad i sljedećih 5 godina dok im traje studij poklanjaju svoje vrijeme za djecu našeg  grada, domaćih volontera imamo vrlo malo, iako to su volonteri koji su s nama od samih početaka i vide vrijednosti koje im volonterstvo pruža. Naši građani nemaju usađenu naviku pomaganja drugima, a da za to ne primaju naknadu, opet govorim o većini. Dovoljno govori činjenica da apsolutno sve dužnosti unutar udruga, osim naše drage računovođe Mandice, obavljaju ljudi koji nisu porijeklom iz Gospića. Naše sve voditeljice skupina došle su u Gospić kao i ja, studirati. Zaljubile su se, ostale i žele pridonositi ovoj zajednici.

Kako ste došli na ideju osnivanja lokalnog volonterskog centra?

Volonterski centar pokrenuli smo kako bi ljude informirali o organizacijama u gradu koje primaju volontere, a s druge strane organizacije mogu dobiti savjet, pomoć i edukaciju o menadžmentu volontera i volonterskih programa. Imali smo malu sreću, pa smo naša tajnica i koordinatorica volontera Tamara Lujić i ja upale na edukaciju za trenere iz područja menadžmenta volontera, koju je u sklopu projekta „Hrvatska volontira – pozitivna struja volonterstva“ organizirao Hrvatski centar za razvoj volonterstva. Tako smo postale prve trenerice iz područja menadžmenta volontera u našoj županiji, i šire.

S kojim se sve problemima susrećete pri realizaciji projekta?

Besplatne edukacije preko projekata osiguravamo za sve naše organizacije civilnog društva koje se nalaze u bazi volonterskog centra. Trenutno se u našoj bazi LVC-a nalaze 5 udruga, zajedno s nama. To je malo i poražavajući podatak s obzirom koliko registriranih udruga na našem području ima, ali se jednostavno ne žele zamarati volonterstvom niti potrebnom papirologijom. Neke od tih udruga redovno i okupljaju volontere, no s obzirom na to da ne vode urednu dokumentaciju, tim istim volonterima ne mogu izdati onda ni potvrdu o volontiranju, kao ni potvrdu o kompetencijama stečenim kroz volontiranje, pa tako zakidaju svoje volontere bar za neku potvrdu o njihovom iskustvu i volonterskom angažmanu. Zakon o volonterstvu uskoro ide u doradu. Ubrzano se radi na tome da potvrde o volontiranju i potvrde o kompetencijama stečenim volontiranjem  daju prednost pri upisu u  škole, na fakultete i pri zapošljavanju.

Naš zadatak je prvenstveno promocija volonterstva, benefiti koje ima zajednica i sam pojedinac od istoga, mogućnosti koje može ostvariti, stjecati znanja, pohađati besplatne edukacije, usavršavati svoje vještine, družiti se i još mnogo mnogo toga. Već nekoliko godina pokušavamo apelirati da Grad osnuje nagradu za volontiranje. Uvijek nam dođe isprika da se nema sredstava. Ni ne treba ih, mislim da bi jedan papir zahvale ljudima koji nesebično daruju svoje vrijeme bio sasvim dovoljan da pokažemo da ih vidimo, prepoznajemo i da nam je do njihovog rada stalo.

Kako teče provedba projekta i u kojoj je fazi?

Sama provedba projekta ide odlično, projekt je sada u završnoj fazi. Odradili smo uspješno sve aktivnosti, sakupili i više nego dovoljno volonterskih sati, uspjeli privući mlade, po prvi puta i nekoliko srednjoškolaca i na njih smo iznimno ponosni. Povezali smo se s ostalim centrima u RH, još nekim institucijama i sudjelovali na sajmovima, predavanjima i stručnim skupovima. Uskoro ćemo imati i završnu konferenciju na kojoj ćemo predstaviti službene rezultate evaluacije projekta i podijeliti potvrde i zahvalnice svim volonterima koji su u projektu sudjelovali. Inače, projekt financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, vrijednost mu je 120.000,00 kn, službeni partneri na projektu su Ambidekster klub i Grad Gospić, a suradnici Likovna udruga „Lika“, udruga „Pčelice“ i Lička ekološka akcija. Iako ovu godinu nismo uspjeli osigurati daljnja sredstva za rad LVC-a Gospić, projekt ide dalje. Volonterski centar bio je naša dugogodišnja ideja koju smo napokon ostvarili i ne pada nam na pamet ugasiti je. Nekako ćemo opstati, a besplatne savjete i pomoć ionako uvijek dijelimo.

Kakav je odaziv udruga i ljudi na vaše akcije i aktivnosti?

Odaziv ljudi je vrlo dobar, iako može biti puno bolji, kada su neke volonterske akcije u pitanju. Ali svakako s vremenom se sve više i više ljudi priključuje našim akcijama i dovodi djecu na aktivnosti. Sve naše aktivnosti koje provodimo s djecom su potpuno besplatne, tako dostupnost naših usluga želimo osigurati apsolutno svima. Građani nam po želji, mogu ostaviti donaciju, ali nitko nikoga na ništa ne obvezuje. Drago nam je vidjeti da se građani više uključuju u božićne i uskrsne kreativne radionice. Na radionicama je uvijek lijepa i vesela atmosfera pa se uz rad i zabavimo.

Koji su budući planovi i prioriteti udruge?

Mi uvijek imamo brdo planova i stalno uz sve aktivnosti smišljamo nešto novo.  Najvažniji plan trenutno je osigurati plaću našoj Tamari, bez koje je jednostavno nezamislivo više voditi udrugu. U civilnom sektoru, osim ako su europski projekti u pitanju, da bi zaradio prosječnu hrvatsku plaću, moraš raditi na minimalno dva projekta. Tamara je preuzela veliki broj administrativnih poslova,  koje naravno radi volonterski, a zaposlena je na tri projekta,  iz kojih ima udjele u plaći. Pišemo i prijavljujemo projekte, pokušavamo osim plaće, osigurati i nešto dodatne opreme pa i poneku naknadu našim najvjernijim i dugogodišnjim volonterima.

Jedan od planova je ponovno zapošljavati mlade ljude preko programa Javnog rada, koji financira Hrvatski zavod za zapošljavanje. Već smo imali priliku zaposliti jednu mladu osobu na 6 mjeseci, a krajem ljeta ćemo ponovno podnijeti zahtjev. To je odličan način da nekoga zaposlimo i tako pridonesemo zajednici, a svi naši zaposlenici imaju mogućnost dodatne edukacije u sklopu projekata koje provodimo, kao i upoznavanja s radom organizacija civilnog društva, učenja pisanja prijedloga projekata i mnogo drugih korisnih stvari. Tražimo samo dobru volju i želju da nešto nauče. Mislim da je iskustvo rada u organizacijama civilnog društva odlično iskustvo za dalje, a neki se možda u tome i prepoznaju pa požele ostati.

Što se samih aktivnosti tiče, u planu ih je mnogo, prijavljeni su i neki projekti s novim idejama. Ono što želimo je oformiti timove ljudi koji će pokrivati kompletno sva područja prevencije nasilja nad i među djecom i mladima, konkretno CAP program. Imamo timove za Osnovni i Teen CAP. Nadamo se skoroj edukaciji i za Predškolski CAP, a onda nam do potpunog tima preostaje još Special needs CAP, namijenjen djeci s teškoćama. Ovaj američki program djeca prekrasno prihvaćaju, a rezultati su odlični. Licencu za trening i provedbu CAP programa ima udruga „Korak po korak“ iz Zagreba. Edukacije se plaćaju, tako da se nadamo da ćemo kroz donacije ili neki projekt uspjeti osigurati potrebna sredstva.

Razvoj volonterstva i odgoja za volonterstvo također je jedan od prioriteta udruge. Zajedno sa osnovnim i srednjim školama raditi ćemo na osnivanju školskih volonterskih klubova, poticati ih, savjetovati i educirati. Naša djeca vrlo rado sudjeluju u svim humanitarnim aktivnostima, samo ćemo ih malo formalizirati i dodatno poučavati o volonterstvu i dobrobitima koje ono nosi. Na taj način aktivno će doprinositi zajednici, povezivati se s organizacijama civilnog društva i javnim ustanovama, što će uvelike doprinijeti razvoju demokratizacije i građanskog odgoja djece i mladih.

Definitivno je u planu i slanje zamolbi za donacije, obzirom da su troškovi udruge, kako raste, sve veći, a neke je stvari jednostavno nemoguće financirati putem projekata. Svaka pomoć nam je dobrodošla. Uskoro krećemo, kao što sam već ranije rekla, i sa uređenjem novog prostora za održavanje naših aktivnosti, koji smo dobili u POU Gospić, a onda i selidba. Velika želja nas nekoliko udruga je da jednog dana, kad budu neka malo bolja vremena, sagradimo svoje vlastite prostore, jednu kuću/zgradu gdje ćemo se smjestiti i otvoriti svoja vrata svi mi koji težimo boljem i kvalitetnijem životu naših građana. Svakako ćemo se truditi i raditi još više, vjerojatno na tom putu mnogo i griješiti, ali zadovoljstvo i sreća na licima naše djece govori nam da smo na dobrom putu. Za tu sliku radimo, trudimo se i mislim da svi skupa imamo jedan ogroman osjećaj zadovoljstva, koji ionako nikakav novac ne može kupiti.

 

---

Izvor / Foto: LIKACLUB