INTERVIEW – JELENA UZELAC Prvi razgovor s novom dekanicom Effectusa

Mlada, uspješna i perspektivna. Reklo bi se to za Jelenu Uzelac, pravnicu koja je u Zagrebu nedavno postala dekanica Effectusa – studija financija i prava. Porijeklom iz Otočca, 2009. se iz Like preselila u Zagreb zbog nastavka obrazovanja, a tada je uslijedio i profesionalni angažman u obrazovanju. S Jelenom Uzelac razgovarali smo o njenom zavičaju, Gackoj dolini, poslu u Gospiću, selidbi u Zagreb, ali i o aktualnim temama poput Lex Agrokora. Slijedi njen prvi ekskluzivni intervju.

Tko je Jelena Uzelac „iz prve ruke“?

Jelena Uzelac je Otočanka, kćerka, sestra, rođakinja, prijateljica, profesorica, kolegica… Teško je govoriti o sebi. Ovo pitanje bi trebalo postaviti čitateljima Lika Cluba kad ovaj intervju bude objavljen. E onda bi bilo zanimljivih odgovora.

Gdje je počela Vaša karijera, koji je bio Vaš prvi posao?

Moj prvi plaćeni posao 2004. godine, nakon završetka Pravnog fakulteta u Rijeci,  bio je dvogodišnji vježbenički staž na Općinskom sudu u Zagrebu i Općinskom sudu u Otočcu. Prije toga sam godinu dana bila naslovni asistent na fakultetu.

Vaše posljednje karijerno postignuće je pozicija dekanice na Effectusu – studiju financija i prava. Ispričajte nam priču kako je došlo do toga.

Vrlo rado. Mogu odmah na početku reći da je moja priča s Effectusa jedna lijepa priča. Effectus shvaćam kao svoju matičnu kuću, ne u smislu posla, već u životnom smislu. Na Effectusu sam od prvog dana njegovog postojanja, ali i prije toga dok je studijski program još bio u začetku. Zaposlila sam se u jesen 2010. kao tajnik i predavač, zatim sam postala predstojnica Katedre za pravo i viši predavač, u jesen 2015. prodekanica za nastavu i studijske programe, a sad sam evo dekanica. Smatram da je Effectus primjer visokoškolske ustanove koja počiva na zdravim temeljima, dobrim studentima,  predanim nastavnicima i suradnicima i stoga mi je čast biti dio Effectusova tima, a posebna čast mi je biti dekanica. Kad je ustanova dobro organizirana i kadrovski ekipirana, lako je biti dekan.

Karijera u hrvatskom obrazovanju počela je još u Gospiću. Jedno vrijeme ste radili i na gospićkom Veleučilištu „Nikola Tesla“. Kakve je dojmove na Vas ostavio Gospić?

Tako je.  Na Veleučilištu „Nikola Tesla“ u Gospiću radila sam od jeseni 2006. do jeseni 2009. To su bili moji prvi koraci u sustavu visokog obrazovanja. Također, to su bili i prvi koraci Veleučilišta koje je te godine osnovano. Tako da bih mogla reći da smo zajedno rasli i razvijali se. Na Veleučilištu sam puno toga naučila i vremena provedenog u Gospiću, dragih ljudi, kolega i suradnika se uvijek rado sjećam.

S obzirom da Gospić i Zagreb nemaju jednake uvjete studiranja, a prošli ste oba sustava, možete li nam usporediti što je za studente u velikom gradu bolje, a što lošije po pitanju uvjeta studiranja?

I jedan i drugi sustav studiranja imaju svojih prednosti i nedostataka. Činjenica je da studenti u velikom gradu imaju više mogućnosti. Više studentskih menzi, više studentskih domova, više zabavnih sadržaja. Ali i troškovi života primjerice u Zagrebu su veći od troškova života u Gospiću ili Otočcu.  S druge strane, studiranje u malom gradu je jeftinije i upravo zbog toga što je sredina manja, studenti su možda povezaniji i više uključeni u život lokalne zajednice koja može prepoznati studentsku problematiku i uključiti se u rješavanje konkretnih problema. Što se tiče kvalitete samih studija, a što je u konačnici i najvažnije, smatram da razlike nema i ne bi je smjelo biti.

Jeste li primjetili jaz između Gospića i Otočca ili smatrate da je to izmišljena podjela? Zašto?

Na žalost taj jaz koji spominjete postoji odavno. Ali uglavnom u glavama ljudi. Žao mi je što je tomu tako jer su i Otočac i Gospić prekrasni gradovi koji svaki imaju svoju razvojnu perspektivu, dobre i vrijedne stanovnike i potencijal da se izgrade i postanu centri u regiji od nekoliko susjednih županija. Ono što mi je drago za primijetiti je da mladi ljudi sve više pokušavaju premostiti taj jaz, kreativni su u osmišljavanju aktivnosti i ne boje se ući u  neka nova područja kao što su primjerice adrenalinski parkovi, kajakarenje, OPG-ovi, medijske djelatnosti…

Koje godine se selite u Zagreb, i zašto?

U Zagreb sam se preselila 2009. godine zbog nastavka obrazovanja. Odlučila sam nastaviti izgradnju svoje znanstvene karijere. U tom trenutku, kockice su se nekako posložile pa sam istovremeno dobila i ponudu za posao na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta i tako eto Ličanke/Gačanke u Zagrebu.

Odlučili ste napustiti Liku i Gacku, planirate li se vratiti i koliko često posjećujete svoje krajeve?

Kako napustiti? Nisam ja ništa napustila. Mene kad pitaju od kud sam – ja uvijek kažem iz Otočca. To što živim u Zagrebu ne čini me manje Ličankom/Gačankom. Ponosna sam na svoje porijeklo i ističem ga kad god mogu. Što se tiče dolazaka u rodni kraj, u Otočcu sam svaki drugi vikend. Tu su mi roditelji, rodbina, prijatelji iz srednjoškolskih dana.

S obzirom da Vam je prvi posao bio upravo na sudu u Otočcu… U Otočcu više nema suda, smatrate li da je Otočcu sud potreban ili ne? Što postojanje suda donosi lokalnoj zajednici? Kojim ste se predmetima bavili?

Smatram da je sud Otočcu itekako potreban. Otočac je ipak grad s oko 10 000 stanovnika. Osim toga, činjenica je da je Ličko – senjska županija velika površinom, ali još uvijek prometno slabo povezana linijama javnog prijevoza pa su zbog toga građani iz udaljenijih dijelova županije zakinuti u mogućnosti  za ostvarivanje zaštite svojih prava putem suda. Postojanje suda u Otočcu pitanje je i tradicije. Otočac je oduvijek bio grad sa svim relevantnim institucijama. 80-ih su ga zvali ličkim Manchesterom jer je bio kulturno i industrijsko središte. Postojanje suda lokalnoj zajednici daje sigurnost u mogućnost zaštite povrijeđenih prava, a istovremeno se ostvaruje i psihološki element da živite u gradu koji ima svu potrebnu infrastrukturu. Dok sam bila na Općinskom sudu u Otočcu najviše sam se bavila građanskim pravom jer je to moja prva ljubav, a time se bavim i dan danas.

Na poslijediplomskom ste znanstvenom doktorskom studiju, kada će Lika dobiti još jednu doktoricu pravnih znanosti?

Nadam se uskoro.  Bit ćete obaviješteni. Lika Club će dobiti ekskluzivu.

Jeste li zadovoljni funkcioniranjem sudstva u Hrvatskoj? Jesu li kritike na račun rada sudstva opravdane ili neopravdane? Smatrate li da stvari idu na bolje?

Uh, to je teško pitanje. Odnosno ne toliko teško pitanje koliko zahtijeva složen odgovor. Jesam li zadovoljna? I jesam i nisam. S jedne strane iz prve ruke mogu potvrditi da na hrvatskim sudovima rade prekrasni ljudi, vrhunski stručnjaci i majstori svog zanata. Ali, na žalost, oni rade u tišini, njihovi uspjesi ne dobivaju medijski prostor i oni ostaju u sjeni onih čijim radom ne možemo biti zadovoljni, koji su možda u manjini ali su upadljiviji, prisutniji u medijima pa nam se čini da je cjelokupno pravosuđe loše i da čine većinu. Smatram da stvari idu nabolje, samo treba izdržati prijelomne i teške trenutke. Kao i u životu općenito.

Što kažete na Lex Agrokor? Je li u donošenju tog Zakona, po Vašem mišljenju, sve u skladu s pravnom strukom? Ili se na Agrokor mogao samo primjeniti Zakon o stečaju?

Vruć krumpir. Svima su u zadnje vrijeme puna usta Lex Agrokora. Sam zakon je takav kakav je. Nedostataka ima kao i svaki zakon. Općenito se smatra da su zakoni nešto što treba biti savršeno, ali to u stvarnosti najčešće nije tako. Zakoni su ljudske tvorevine, ljudi su nesavršeni pa su nesavršeni i zakoni. Drugi je par rukavica je li ga uopće trebalo donijeti. U tom dijelu u potpunosti se slažem s mišljenima koje je u medijima prezentirala profesorica Garašić s Pravnog fakulteta u Zagrebu, a  koja je na tom području neprikosnoveni autoritet. Lex Agrokor zbog nepoštivanja temeljnih ustavnih načela nije trebao biti donijet. A sad kad je, narodnim riječnikom rečeno: „Kom’ obojci, kom’ opanci“.

Autorica ste i brojne stručne literature i znanstvenih članaka, ali pisali ste i za otočko „Vrilo“, zbornik Otočkog dekanata 2004. godine. Kako je došlo do toga?

Da, do sada sam napisala oko 20-ak stručnih i znanstvenih radova koji su objavljeni u Hrvatskoj i u publikacijama s međunarodnim elementom, ali pisanje za naše otočko Vrilo, posebno mi je priraslo srcu. Do toga je došlo početkom 2004. godine, još dok je otočki župnik bio vlč. Nikola Turkalj. On je u to vrijeme oko sebe okupio nekolicinu nas mladih i jedna od ideja je bila da počnemo izdavati župni list. Najprije, kako to obično i biva, odlučili smo smisliti ime. Naziv Vrilo nekako nam je sinuo usput, svima se svidio i tako postade Vrilo. Prvi broj Vrila izašao je vrlo brzo i radilo se zapravo o publikaciji tipa časopisa. U tom broju objavljen je moj prvi stručni rad vezan za bračno pravo u RH. Nakon toga, u Otočac dolazi monsinjor magistar Tomislav Šporčić koji svojim trudom i zalaganjem Vrilo pretvara u zbornik, ono što imamo danas – otočku danicu. Moje pisanje za vrilo se nastavilo, ali u drugom tonu. Naime, pisala sam priče za djecu jer sam u tom periodu bila jedan od voditelja župnog vjeronauka za 1. i 2. razred osnovne škole i ta se tematika nametnula sama od sebe. Te priče su najprije čuli moji vjeroučenici pa ako su im se svidjele, završile su u Vrilu.

U pripremi je i vaša nova knjiga o Osnovama stvarnog i zemljišnoknjižnog prava, kada ju planirate objaviti?

Glavnina knjige je već napisana, ono što je preostalo su tehnički detalji i šminka. Ako Bog da, vjerujem da će ugledati svjetlo dana u 2019. godini.

Za kraj, vratimo se na Liku. Mnogi pričaju o neiskorištenom gospodarskom i ekonomskom potencijalu Ličko-senjske županije. S jedne strane je poljoprivredni potencijal, s druge strane turistički. Po Vašem mišljenju, što je bolje i zašto?

I jedno i drugo. Ličko – senjska županija ima ogroman prirodni, ali i ljudski kapital. S jedne strane tu je plodno tlo na kojem uspjeva sve. Dobro možda ne banane, ali tko zna nismo ni probali. A s druge strane, prirodne ljepote privlače svake godine sve veći broj domaćih i stranih posjetitelja. Sve što treba je zasukati rukave i raditi. A koliko vidim spremnih za rad je svake godine sve više i to me, kao što sam već navela, veseli. Treba poticati ljude na realizaciju kreativnih ideja i poučiti ih da se ne treba bojati novog i kročiti utabanim stazama. Na taj način, možda uskoro u ponudi uz lički krumpir osvanu i ličke banane.