INTERVIEW – Anita Bušljeta Tonković: “Lika ima problem u smislu da nema vlastitu viziju”

LIKACLUB

Ovog tjedna razgovarali smo s Anitom Bušljeta Tonković, zaposlenicom gospićkog Instituta Ivo Pilar i mladom znanstvenicom koja proučava ličko područje kroz razna istraživanja. Impresivan životopis i zamijećeni javni nastupi te prezentacije koje o Lici govore na potpuno drugačiji način od onog koji smo vidjeli, zainteresiralo nas je provjeriti detaljnija razmišljanja. Rođena je 1984. godine u Gospiću i nakon završene srednje škole upisuje dvopredmetni studij na Odjelu za sociologiju i Odjelu za pedagogiju u Zadru. 2007. godine je diplomirala te stekla zvanje profesorice sociologije i pedagogije. Nakon toga upisuje poslijediplomski doktorski studij iz sociologije u Zagrebu, a doktorsku disertaciju brani u siječnju 2014. godine na temu Like. Osim toga, Anita Bušljeta Tonković članica je Matice Hrvatske i Hrvatskog sociološkog društva. Više saznajte u našem razgovoru koji slijedi.


Nema mnogo ličkih znanstvenica s mjestom prebivališta u Gospiću, krenimo od toga. Kako je to baviti se znanstvenom djelatnošću u Ličko-senjskoj županiji?

U Ličko-senjskoj županiji, odnosno u Gospiću jer tu poznajem situaciju, živi još doktorica znanosti koje se bave znanstveno-istraživačkom i nastavnom djelatnošću. Radi se o profesoricama na Odjelu za učiteljske studije u Gospiću, o arheologinji iz Muzeja Like i biologinji iz Parka prirode Velebit. Pitali ste kako je baviti se znanstvenom djelatnošću u našoj županiji? Slobodno mogu reći da je to jedan vrlo kreativan i slobodouman posao. Osobito kada imamo na umu da Lika nije obrađivana od strane sociološke struke pa gdje god „zagrebem“ pronađem plodonosnu temu. Međutim, druga strana medalje nije tako vedra. Često se osjećam kao „Pale sam na svijetu“, nemam kolege sociologe s kojima bi mogla surađivati pa u nekim naumima ostajem sama, a ideje ostanu nerealizirane. Neki će reći da nije Zagreb ili Zadar tako daleko i da se mogu povezati, što je istina i što naravno činim, ali bilo bi poželjno da ovdje u Lici postoji tim sociologa koji bi se bavili znanstveno-istraživačkim  radom vezanim uz „ličke teme“. A kad smo kod ličkih tema mogu reći kako jako lijepo surađujem s mojim kolegama iz Područnog centra Pilar u Gospiću. Nikola je geograf a Ivan povjesničar, dobar smo tim, surađujemo, objavili smo zajedno i nekoliko radova. Imamo u planu raditi još neke projekte skupa. Rezultate naše suradnje ćete, nadam se, imati priliku vidjeti. Kada sve skupa zbrojim, mogu reći da mi je lijepo raditi, baviti se znanstvenom djelatnošću i živjeti u Lici.

Kakve kontakte imate s ličkim institucijama? Uvažavaju li Vaša istraživanja i koriste li ih u praksi za stvaranje bolje svakodnevnice?

Moje kontakte s ličkim institucijama nazivam pozitivnim korištenjem socijalnog kapitala. Koristim redom sve pogodnosti, od mreža povezanosti do normi uzajamnosti. To je prednost manjih sredina. Drago mi je da sam u dobrim odnosima sa svim ličkim institucijama. Neke od njih uistinu koriste neka od mojih istraživanja. Ovdje prvenstveno mislim na LAG LIKA. Oni su jedna nova snaga, imaju viziju razvoja Like i čine sve da ju pretoče u stvarnost. Moram priznati da dosta dobro surađujem i s Gradom Gospićem. Uostalom, nije stvar u mojoj suradnji nego je naglasak na suradnji Područnog centra Instituta Ivo Pilar u Gospiću i lokalnih institucija, na toj razini mogu reći da je suradnja vrlo dobra.

Od 2008. radite u Institutu Ivo Pilar u Gospiću, je li Lici jedan takav znanstveni institut dovoljan i imate li dovoljno kadrova za provođenje istraživanja?

Kako ste sami rekli „jedan takav znanstveni institut“ trebao bi biti i više nego dovoljan. Gledajte, Institut Ivo Pilar je cijela jedna vojska vrhunskih znanstvenika koji imaju kapacitet raditi istraživanja na nacionalom pa i međunarodnom nivou, što uostalom i rade. To ujedno znači da im istraživanja na području Like ne predstavljaju izazov. Ono što predstavlja stvarni, realni problem jest činjenica da je na snazi zabrana zapošljavanja u javnim službama gdje spadaju i zaposlenici Instituta i naravno Područnog centra u Gospiću. To je problem s kojim ćemo se morati suočiti krajem 2017. godine ako u međuvremenu ne dođe do promjene. Pitate se o čemu se točno radi. Radi se o tome da znanstveni novaci pa kasnije poslijedoktoranti trebaju u sustavu biti točno deset godina, a u tom razdoblju moraju zadovoljiti određene uvjete. Jedan od njih je i doktorat znanosti te napredovanje u znanstveno zvanje. Sve do početka tako zvane ekonomske krize u Hrvatskoj zapošljavanje takvih „gotovih znanstvenika“ u koje je, budimo realni, uleženo jako puno resursa bila je „normalna stvar“. Međutim od 2009. godine takvi mladi ljudi konstantno ispadaju iz sustava, konkretno dobivaju otkaze ugovora o radu. U takvoj se sličnoj situaciji nalazimo moji kolege i ja u Područnom centru u Gospiću kao i brojni kolege koji rade u institutima. Dakle, nije problem raditi istraživanja nego je problem hoće li ih imati tko raditi. Mi smo spremni prihvatiti taj izazov, pitanje je hoćemo li dobiti priliku?! Situacija koju sam pokušala ukratko opisati složena je i ne želim je ovdje dalje razlagati. Možda je bolje krenuti na neke vedrije teme.

Vaša doktorska disertacija imala je temu Like. Možete li nam reći više o tome.

dsc_promocija-knjige-prosinac-2015

Kao što kažem svima koji me pitaju o doktorskoj disertaciji, kažem i ovdje – bilo bi dobro da pročitate knjigu koja jest dorađena i proširena verzija moje doktorske disertacije. Ukratko, radila sam sociološku viziju održivog razvoja Središnje Like kroz prizmu ljudskog i socijalnog kapitala. Na tu sam temu napravila dva istraživanja tijekom 2012. i 2013. godine. Rezultati su također prikazani u knjizi.

Provodite istraživanja u Ličko-senjskoj županiji, koji je po Vašem mišljenju potencijal Like jači – poljoprivredni ili turistički? U kojem smjeru bi Lika trebala ići?

Ona istraživanja koja sam radila, a pod tim podrazumijevam i iščitavanje literature na zadanu temu, mogu vam reći da se ja ne bi odlučila za ni jedan od navedenih. Poljoprivreda je, slično kao i turizam prilično „nestalna“ gospodarska grana. Ne smijemo sve snage usmjeriti na ovo dvoje, osobito ne sada na početku 21. stoljeća kada imamo tako veliki izbor. Ono što često naglasim jest da moramo naći zlatnu sredinu i da moramo nastojati na komplementarnosti a ne konkurenciji. Zvuči vam čudno? Suludo je da se veliki broj Ličana orijentira na uzgoj primjerice samo jedne kulture ili pasmine. To je svojstveno nekim tamo u prostoru „izoliranim“ farmerima anglo-saksonskih zemalja. Znadete da su njihove farme toliko velike da se voze preko sat vremena do prvog susjeda? Naši su susjedi tik pored nas. Dakle, mi u Lici ranije opisani način (života i rada) ne trebamo i ne možemo slijediti, mi moramo nadopunjavati ponudu jedni drugima. Evo banalnog primjera, ako jedan vlasnik OPG-a proizvodi krumpir, drugi bi trebao imati OPG koji u svojem opisu nudi smještaj i hranu (susjedov krumpir između ostalog), a treći će onda imati nekakve izletničke ture po Velebitu ili slično. Znači nadopuna, komplementarno djelovanje na dobrobit svih, jer ako sva tri proizvode krumpir, a tržište nije tolikog kapaciteta (znamo da jest, ali ovo je fiktivna priča) onda će zajedno i propasti. Čini se ova moja priča jednostavna, zar ne?!

Pitali ste u kojem bi smjeru Lika trebala ići? U smjeru pažljivog odabira najboljih praksi, najčišćih tehnologija i provjerenih pa ličkom kontekstu prilagođenih modela održivog razvoja iz razloga što su drugi, pri tom mislim na europske zemlje, prošli stadije razvoja koje Lika nije, niti treba. Ona sada, smatram, može birati što želi, a ne da joj netko nameće put kojim ide. Pazite, sve što sam rekla trebalo bi biti unutar europskog konteksta, dakle propisa i mogućnosti koje nam nudi EU. Ipak, potrebno je da Lika pronađe vlastiti put. Vjerujem da je bilo dosta nametanja proteklih nekoliko stoljeća. E sad, ima li Lika kritičnu masu ljudi kako bi sama odredila vlastiti smjer ili ne? U mojem istraživanju za doktorski rad, ja sam ustvrdila da ima, nadam se da mi tvrdnja neće biti osporena!

Koji je po Vašem mišljenju najveći problem razvoja Like? Zašto je područje Ličko-senjske županije jedno od najsiromašnijih u Hrvatskoj?

Čini se kako sam na ovo pitanje dijelom odgovorila u prethodnoj raspravi. Ukratko, Lika se nije „umrežila“, a mogla je. Koji smo potencijal imali i još uvijek ga imamo u dijaspori, ne samo van naših granica nego i unutar njih? Koliko Ličana živi u drugim županijama? Taj podatak nigdje ne možete naći. Koliko je odseljenih Ličana spremno podijeliti svoje znanje, ideje pa ako baš hoćete i kapital kako bi Lika ne opstala nego „postala“ poželjnim mjestom življenja? Sve su ovo pretpostavke, međutim, složit ćete se da u njima ima istine. Lika nema problem s razvojem u smislu da se nema na temelju čega razvijati, Lika ima problem u smislu da nema vlastitu viziju. To treba mijenjati.

Kroz Vaše znanstvene radove uvidjeli smo i da ste istraživali razvoj Grada Gospića. Razvija li se Gospić bolje ili lošije u odnosu na druge glavne gradove županija u Hrvatskoj?

Ovo je pitanje možda malo preopćenito. Teško je praviti usporedbu s ostalim županijskim središtima u Hrvatskoj, osobito ako u obzir uzmemo razlike u veličini ili geografskom smještaju, infrastrukturi, dostupnim resursima, pri čemu prvenstveno mislim na znanje. Uz to, pričati samo o razvoju Gospića izdvojenog iz nekog šireg društvenog konteksta Hrvatske također je nezahvalna zadaća. Činjenica jest da se on u općenitom smislu razvija onako kao se razvija većina centara, na primjer privlači obrazovanije stanovništvo županije zbog dostupnosti određenih radnih mjesta. Obzirom da je središte privlači i određeni broj ulaganja. Koliko je to „posloženo“ i kojim putem Gospić kreće vidjet ćemo.

Mislite li da Nacionalni park Plitvička jezera dovoljno pridonosi razvoju Ličko-senjske županije, i zašto?

Često se može čuti kako je nacionalni park o kojem je ovdje riječ „svijet za sebe“. Nisam upoznata s radom parka ali logikom zdravog razuma može se zaključiti da bi Lika trebala imati nešto više koristi od „pokazivanja“ Plitvica svijetu. Ako onako prosto matematički odredimo da Ličko-senjska županija ima jedva pedeset tisuća stanovnika, a godišnje ju posjeti preko milijun turista koji na primjer ostave samo 20 kuna… koliko je to milijuna kuna koji bi mogli biti u džepu ličkih poljoprivrednika, obrtnika, poduzetnika? Možda nisam u pravu, možda je nekima ova cifra malena i neznatna… ostavit ću vama na razmišljanje.

dsc_promocija3_prosinac2015

“Društveno poduzetništvo u Republici Hrvatskoj” tema je jednog Vašeg izlaganja, a nas zanima što se po tom pitanju događa u Lici? Koliko je aktivnih poduzetnika takve vrste, kakve su rezultate postigli i s kakvim se problemima susreću?

Društveno poduzetništvo u Lici trenutno je prisutno u nastojanjima udruge Prospero. Oni djeluju na području Like premda administrativnom podjelom pripadaju Zadarskoj županiji. Cure iz udruge su napravile velik posao, između ostalog osnovale su socijalnu zadrugu koja na žalost još uvijek nije dovoljno aktivna ali se nadam da će uskoro postati. Trenutno rade na diseminaciji ideje o društvenom poduzetništvu i svim mogućnostima koje ono nudi. Dakle, ne mogu ovdje govoriti o razvoju društvenog poduzetništva u Lici ali mogu reći da se neka početna „kretanja“ u smjeru društvenog poduzetništva događaju. Tome u prilog idu i rezultati mojeg istraživanja tijekom kojeg sam uvidjela da postoji određeni broj ljudi koji su potvrdno odgovorili na pitanje o korisnosti i potrebi za prakticiranjem „alternativnih ekonomskih oblika“ unutar kojih možemo svrstati i društveno poduzetništvo.

Koliko je Lici problem tržište (samo 40-50 000 stanovnika), a koliko općenita neinformiranost o mogućnostima rada i djelatnosti?

Smatram da tržište nije problem, problem je znanje, ideje pa onda dostupnost informacija i širenje istih. Primjer za to je upravo spomenuto društveno poduzetništvo. Ponekad mi se čini da u Lici postoji nekakav „vakuum“ koji ne dozvoljava ulazak novih znanja i ideja. Jednom sam prilikom razgovarala s jednim kolegom iz Zagreba koji me je gotovo potapšao po ramenu zato što ja pišem o održivom razvoju i društvenom poduzetništvu i o nekim konceptima poput neoendogenog razvoja i to stavljam u kontekst Like. Kao, htio je reći kako sam ja „napredna“ a iz Like sam. Bila je to prilično poražavajuća situacija, ne za mene naravno nego za moju Liku.

Demografska slika Like je vrlo loša, već više desetljeća područje županije bilježi konstantan pad broja stanovnika. Sela izumiru, u mnogima više nema mladih već samo staro stanovništvo. Kako za početak, zaustaviti taj trend?

Da, prilično teško pitanje na koje svatko misli da zna odgovor. Sada je to aktualna tema, imamo i ministarstvo koje će se baviti tom problematikom pa je najbolje da odgovore ostavim njima. Međutim, moram reći da je za početak potrebno učiniti sve da se naši mladi ljudi vraćaju nakon završetka školovanja natrag u Liku. Nije nikakva mudrost reći da to iziskuje prvenstveno osiguravanje radnih mjesta. Dodatno, potrebno je ljudima ponuditi i određene mogućnosti vezane uz stanovanje. O vrtićima, pa ako baš hoćete i domovima za starije i ostaloj infrastrukturi, a o društvenim i kulturnim sadržajima suvišno je govoriti.

Kako politika u Lici utječe na razvoj društva? Kakva su Vaša iskustva s političarima, poštuju li u Lici znanstvenike?

Koliko politika u Hrvatskoj utječe na razvoj društva? Koliko politika Europske unije utječe na razvoj tako zvanog europskog društva? Utječe onoliko koliko joj se hoće. Nemam osobitih iskustava s političarima jer nam se putevi za sada ne prepleću. Ali  moram priznati da ono malo iskustva koje imam nije bilo negativnog već izrazito pozitivnog karaktera.

Kakva je znanstvena budućnost Like? Surađujete li s mladima – učenici, studenti?

Ako se stvari poslože na način da moji kolege i ja iz Područnog centra u Gospiću ne završimo s otkazima u rukama, mi smo voljni pobrinuti se, zajedno s primjerice kolegama s Odjela za učiteljske studije i naravno drugim akterima u ovom području, da budućnost male znanstvene zajednice u Lici bude što vedrija. Trenutno imamo dobru suradnju sa studentima jer kolega Brlić i ja predajemo kolegije na spomenutom Odjelu za učiteljske studije vezane uz znanstvena područja odnosno grane unutar kojih smo doktorirali. Dobar je osjećaj dijeliti stečeno znanje sa studentima.

Za kraj, zanima nas kako komentirate činjenicu da je Ličko-senjska županija u većini statistika pri samom dnu razvijenosti po pitanju većine djelatnosti. Tko može zaustaviti taj žalostan trend za županiju?

Činjenica o kojoj govorite nije nikakva novost, s tom smo spoznajom odrastali. Ovakav trend drugdje u svijetu zaustavljaju upravo stanovnici takvih prostora, lokalne zajednice. Pitanje kako i mogu li uistinu same ostavit ću otvoreno. To je jedna široka tema i ovdje nema mjesta za nju. Ipak, navest ću primjer kojeg su kolege iznijele u jednom od izlaganja na temu održivog ruralnog razvoja na konferenciji u Britaniji ovog ljeta. Ako otočna lokalna zajednica u Škotskoj može vlastitim novcem kupiti trajekt jer je regionalna vlast odlučila da im je daljnje subvencioniranje tog trajekta neisplativo i ako ista ta zajednica može nastaviti sasvim normalno funkcionirati i dovoditi posjetitelje na svoj otok kako bi im prodali svoje proizvode i usluge i od toga živjeli, zašto Lika ne može? Zašto? Ja neću ni na ovo pitanje dati odgovor, cilj mi je da malo promislite o tome. Imajte na umu da zajednica o kojoj je u ovom primjeru bila riječ nije kupila trajekt da ode nego da ostane i nemojte me shvatiti doslovno, ne trajekt, nama Ličanima treba vlak!


Foto: Privatna zbirka

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u