INTERVIEW Hrvačka zvijezda Božo Starčević: Mi Ličani, inatljivi smo i uporni ljudi, zato smo tako dobri u hrvanju

Marinko Bobanović

Hrvatskog reprezentativca u hrvanju grčko-rimskim načinom i osvajača brončane medalje na Europskom prvenstvu u Gruziji 2013. godine Božu Starčevića posjetili smo tijekom njegovog redovnog kondicijskog treninga u teretani Hrvačkog kluba Metalac u “Tvornici šampiona” na Zagrebačkom velesajmu

Jedan je to od tri tjedna kondicijska treninga koje radi uz četiri do pet hrvačkih treninga. Naporno je, ali nije teško, jer, uvjerili smo se, ekipa na treningu je sjajna, posebno u pauzama između serija.

“Dobar smo tim. Bitno je na treningu imati dečke s kojima se možeš zezati. Na treninzima nije kao na poslu, gdje dođeš i odradiš i gdje daješ od sebe nekad više, nekad manje. Na treningu je bitno da uvijek daješ sve od sebe. I sad ako ti je tu teško, a teško je, i ako ti je loša ekipa ili se s  nekim ne slažeš, onda je to nemoguće”, priča nam Starčević koji posebno hvali svog kondicijskog trenera Zvonimira Murkovića. “On je isto Ličanin”, kaže nam kroz smijeh Starčević, inače rođeni Zagrepčanin kojemu su oba roditelja iz Like. “A ovaj veliki Zagorec od 130 kila je moj prijatelj s kojim se uvijek zezam na foru kak’ je on Zagorec od 130 kila, a ja duplo manji Ličanin. Natječemo se uvijek tko će dignut više, ili tko će više ovo ili ono. Uglavnom, uvijek je dobra zezancija”, govori nam kroz smijeh Starčević.

Na pitanje ima li nekih prednosti biti Ličanin u ovom sportu Starčević kaže kako je primijetio da puno ljudi iz Like ima genetsku predizpoziciju za sportove snage. “To je očito, kao što su Dalmatinci bolji u košarci jer su visoki i vitki. Mislio sam prije da je tu bitna samo ta fizička crta, a onda mi je prijatelj Franc Matijević koji studira u Zagrebu i koji je podrijetlom iz Pazarišta kod Gospića kao i ja, rekao da imam taj tipičan hod Pazarištana. Lagano smo u borbenom stavu. Hodamo onak’ pogrbljeni. Ali stvarno, mislim da je tu i mentalna snaga Ličana. Mi smo dosta inatljivi. Kad se zainatimo možemo se tog držati jako dugo. Zapravo su to najveće razlike. Fizički imamo predispoziciju, ali karakterno gledano, drukčiji smo od Zagoraca, Podravaca, Slavonaca… Ličani su baš specifični. Dalmatinci na primjer vole puno pričat’ i galamit’, a kod Ličana nema puno priče. To je dobra crta”, kaže Starčević dodajući kako je upravo upornost bitna za hrvački sport.

Spomenuo je kako je u klub upravo došao trener iz Bjelorusije kao mentor reprezentacije. Rekao je da je za hrvača bitno da mora moći puno trpjeti. “Hrvanje je takav sport i u samoj borbi i na treninzima uvijek je nekakvo lomljenje. Uvijek smo na granici, psihički neki pucaju, drugi ostaju. Treba to sve izdržati i valjda mi ta lička crta pomaže da sve to izdržim”, kaže Starčević.

Dodaje kako su Ličanima hrvačima najsličniji Rusi, Iran, Armenci, Azerbejdžanci, zatim Turci, jedna od najtrofejnijih nacija. “Amerikanci su jako dobri, ali više u slobodnom stilu, a mi u grčko rimskom. Tu i tamo neki Skandinavac, Šveđanin i Norvežanin budu zanimljivi kao i Nijemci. Ali, svim hrvačima koji su veliki šampioni zajednička je priča da su mogli najduže trenirati i da su imali najviše borbi. Kaže se ‘tko ostane, taj postane prvak’. Jako je teško ostati u ovom sportu”, kaže Starčević.

Razgovarajući u pauzama između serija vježbi snage Božo nam otkriva kako se priprema za Europsko prvenstvo za seniore u Rumunjskoj za četiri tjedna. “Bit će zanimljivo. Bilo bi prekrasno osvojiti još jednu medalju na Europskom prvenstvu, ali glavni cilj ove godine je Svjetsko prvenstvo u devetom mjesecu”, kaže Starčević dodajući kako s time ne želi umanjiti važnost Eurpskog prvenstva.

Sljedeće godine je Olimpijada u Tokiju, a za to treba proći težak kvalifikacijski sustav i postići normu. “To znači da na Svjetskom prvenstvu moram ući među prvih pet od nas pedeset. To je moguće, ali ako nešto slučajno pođe po zlu i ne uzmem normu, onda sljedeće godine na proljeće slijede kvalifikacijski turniri, gdje je najteže uzet normu jer moraš ući izravno u finale. Kaže se, moraš imati pet godina u jednom danu da bi ušao u finale”, ističe Starčević.

Kod uspješnih sportaša je uvijek zanimljiv onaj trenutak ili dan kada donose odluku u kojem smjeru će dalje krenuti, i Starčević tu nije izuzetak, jer hrvanje nije bio njegov prvi sportski izbor.

“Krenuo sam s osam godina na gimnastiku, trenirao sam dvije godine i onda je stariji brat Nikola krenuo na hrvanje. Došao sam ga gledati na jedan trening slučajno i tu je sve počelo. Njegov trener me nagovorio da probam i ja sam probao. Već na prvom treningu sam pokazao talent i trener me nagovorio da idem na jedno natjecanje koje je bilo već za tri dana. Nakon samo dva treninga na međunarodnom turniru za djecu u Sloveniji osvojio sam prvo mjesto. I tako sam napustio gimnastiku, iako sam i tamo radio vrlo ozbiljno”, priča nam Starčević dodajući kako mu je hrvanje izgledalo zanimljivije i puno dinamičnije jer su gimnastički treninzi dosta spori i dugo traju.

Najbolja dob za postizanje uspjeha u hrvanju ovisi o pojedincu, kod nekog je to ranije, kod nekog kasnije, ali u prosjeku do tridesete godine života. “Ako s dvadeset godina kreneš, možeš trajati deset godina. Ako počneš s 25 i tada možeš ostati pet godina duže, neki su čak s 37 uzeli medalju”, kaže Starčević dodajući kako to ovisi i o kategoriji. “U većim kategorijama mogu biti i stariji. Ja imam sad 30 i mogu još sigurno dvije tri godine biti na vrhunskom nivou, ali vidjet ćemo. Ako će biti zdravlja i neće biti ozljeda mogu izdržati i do 35. godine”, kaže Starčević.

Hrvanje je Starčeviću sve, način života i uvjetno gledajući, profesija. “Svi sportovi na Olimpijskim igrama su amaterski. Kao što imamo NBA igrača koji igraju amaterski, tako i mi ostali imamo neka primanja od toga pa se može reći da je to moja profesija jer od toga živim”, rekao je.

Govoreći o statusu hrvanja u hrvatskom sportu, Starčević kaže kako tu “uvijek ima prostora za napredak”. “Hrvatska hrvačka liga može se dignuti na puno veći nivo. Kao i u Hrvatskoj nogometnoj ligi, postoji reprezentacija gdje će me ljudi vidjeti na Svjetskom prvenstvu, ali naravno da bi bilo jako pametno i korisno, da se hrvatska liga, koja je i sada dobra, digne na još veći nivo i da se ljude privuče ljude u dvorane”, ističe Starčević dodajući kako je posebno zanimljivo gledati lige mečeva gdje od najmanje do najveće kategorije ide klub protiv kluba. “Svatko ima svog predstavnika u svakoj kategoriji, zbrajaju se bodovi i najjači klub pobjeđuje. Uz tu ligu naravno, moraju se privući i sponzori. Iako i ovako imamo dobre rezultate uz potporu Olimpijskog odbora i Zagrebačkog sportskog saveza i države koja daje svoj dio kolača, sponzori mogu napraviti bitnu razliku”, smatra Starčević.

Kao primjer zemlje s najbolje uređenim hrvanjem navodi Njemačku koja ima četiri Bundeslige i gdje su dvorane uvijek pune. “Imaju dvadesetak klubova, dvorane su pune na svakom meču. To je budućnost svakog sporta. Ako želi živjeti i preživjeti mora imati ljude koji dolaze to gledati. Moramo ligu učiniti zanimljivom. To možeš napraviti ako imaš kvalitetne hrvače, a mi ih imamo. Ali, kako je to tek druga generacija dobrih hrvača, jer je bila rupa tijekom rata, publika se tek sada ponovno vraća u dvorane”, kaže Starčević dodajući kako se nada da će dvorane na hrvačkim natjecanjima biti punije.

Što se tiče brojki u hrvanju Hrvatska ne stoji loše. “Na prvenstvo države za seniore izađe oko stotinjak hrvača u dobi od 18 do 30 godine života, ali imamo i puno više mlađih hrvača. Sto hrvača nije mali broj s obzirom da puno ljudi može igrat nogomet u trećoj ligi”, priča Starčević naglasivši kako se s hrvanjem ne može baviti rekreativno. “Ako ideš hrvat ne možeš reći ‘sad ću ja to malo iz gušta radit’. Nije to svejedno ako dođeš na prvenstvo države, a treniraš dva, tri puta tjedno, i naletiš, recimo, na mene. Mora se biti jednostavno spreman za to”, dodao je.

Na pitanje što nakon aktivne hrvačke karijere naš sugovornik otkriva kako o tome puno razmišlja u zadnje vrijeme. “Od kada znam za sebe, ja sam hrvač. Jedan dio mene boji se prestati s time, a drugi bi već htio prestati. Tu si postavljam pitanje što sam ja ako nisam hrvač – prosječan čovjek”, kaže Starčević dodajući kako već sada trenira seniorske ekipe u klubu. “Mogu biti dobar trener, ali malo radi taj strah u meni, čudno mi je da budem bez tog hrvanja i da budem samo trener. Ali doći će taj dan i za dvije godine bit ću samo trener, posvetit ću se tome i bit će sve u redu”, kaže Starčević kojega raduje što postoji dobar interes mladih za hrvanje u klubu u kojem sada trenira oko 70 mladih. “Bilo ih je 150, ali teško ostaju kroz godine”, rekao je.

Na pitanje koji su mu najveći sportski uzori, Starčević kaže kako je to najprije bio Mirko Filipović, pa svojevremeno Janica i Ivica Kostelić, a što se tiče hrvačkog sporta uzor mu je bio bio olimpijski pobjednik Vlado Lisjak koji je osvojio zlatnu medalju u Los Angelesu 1984. godine , a zatim i “hrvački as iz Like” Josip Čorak.

“Siguro je da su mi oni u jednom trenutku u karijeri bili uzori i ukazivali na neke stvari. Na svjetskoj razini imamo jednog Karenjina, najboljeg svih vremena, ali ne mogu reći da mi je baš bio uzor jer nije bio moja kategorija. Ne mogu se poistovjetiti s čovjekom od 130 kilograma. Više su mi uzori bili domaći sportaši”, priča nam Starčević,

Na pitanje što mu je važnije kod sportaša, samo njegovi rezultati ili i način njihovog života Starčević kaže kako ranije nije obraćao pažnju na sve, ali kako mu je sada “osim rezultata puno bitnija njegova ljudska strana”.

“Sada kad sam trener i postajem ozbiljniji u tom poslu, puno mi je bitnije da dečki koji sada imaju 18, 19 godina, od kojih će neki možda biti svjetski prvak i olimpijski prvak, svi jednog dana imaju svoje obitelji, da na ovom teškom sportu nauče da život nije lagan i da budu ljudi na mjestu.

“To je puno bitnija stvar, a ne da napravimo olimpijske pobjednike i svjetske prvake, a da nisu funkcionalni u društvu i zapravo da poslije karijere budu neki probisvijeti. Trudim se da niti jedan ne će biti takav. To je općenito cilj sporta općenito, da napravimo bolje ljude i bolje društvo”, istaknuo je Starčević.

Zanimalo nas je kako je doživio odlazak u mirovinu svog uzora Mirka Filipovića. Starčević smatra da se trebao ranije povući zbog svojih godina. “Dobro se borio u toj organizaciji koja je malo lošija od ostalih organizacija. Imao je neke zanimljive protivnike i odrađivao je nekakve revanše iz prošlosti. Bio je u dobroj kondiciji, ali bilo je i za očekivati da će mu se nešto dogoditi, neka teža ozljeda ili ovako nešto. Hvala Bogu imao je sreće što je ostao živ. On je veliki sportaš i borac i velika je sreća da se mogao oprostiti kao pobjednik u posljednjih par mečeva”, kaže Starčević.

Na pitanje što misli o UFC-u kao sportu Starčević kaže kako je teško to reći jer mu je Mirko bio uzor. Ipak, smatra da UFC neće nikada biti Olimpijski sport što govori dosta toga lošega o tom sportu, ali s druge strane drži da je to ipak kompletan sport, jer borci moraju znati puno vještina, a hrvanje je jedno od temeljnih vještina koje moraju znati. “Mislim da je to jednostavno malo prebrutalno. Radi se od toga show i spektakl. Kako civilizacija ide dalje, kao da se vraćamo nekakvim gladijatorskim igrama”, kaže Starčević dodajući kako mu je strašno bilo gledati scene kada je jedan UFC-ov borac lizao krv svog protivnika sa šake i pokazivao to publici. “Kao da ljudi žele kruha i igara, što brutalnije, što jače… Trebalo bi to ipak malo spustiti na zemlju”, smatra Starčević.

Lika s posebnom pozornošću prati natjecanja Bože Starčevića. Nakon osvajanja brončane medalje Božo Starčević je proglašen za najboljeg sportaša Ličko-senjske županije u 2013. godini. Starčević ističe kako s reprezentacijom u Liku odlazi dva puta godišnje po tjedan dana u hotelu Ana u Gospiću gdje imaju odličnu hranu, smještaj i svježi zrak. “To nam je idealno mjesto za bazične pripreme kad trebamo dobro jesti, spavati, dizati utege i trčati. Pored toga znam sa ženom i djetetom otići dolje za Veliku Gospu. Ukupno godišnje provedem oko mjesec dana u Lici što se nadam da ću raditi i dalje. Kažu da Lika nije razvijena i da je zelena pustinja, što je, ali prednost toga što je stvarno mir, i idealno za razvoj turizma”, kaže nam Starčević.

I na kraju, govoreći o sportskoj budućnosti svog dvogodišnjeg sina Starčević kaže kako će pustiti da sam odabere kojim će smjerom ići. “Ako izabere hrvanje i ja vidim da je on taj, ja ću mu pomoći, ako nije, reći ću mu da ne treba gurati u krivom smjeru. Bitno je samo da se bavi nekim sportom. Ako bude više za knjigu i neće mu se ići na trening, onda je valjda povukao gene od nekog drugog”, kaže nam kroz smijeh Starčević.

O očekivanjima od Olimpijskih igara, Starčević kaže kako je to visok cilj i treba imati puno sreće kroz kvalifikacijski ciklus. “Kada bih uzeo sam normu za Olimpijske igre, i drugi puta otišao na Igre, to bi bila ogromna stvar. Svi znaju da ako odem tamo mogao bih uzet medalju, kad bih uzeo medalju, ne bih samo zaokružio nego bih ‘preokružio’ karijeru. Ne trebam ni sanjati to. Nadam se svemu, ne očekujem ništa, eto”. zaključio je Starčević kojemu smo poželjeli puno uspjeha i sreće u daljnjim natjecanjima.


Foto: LikaClub/Marinko Bobanović

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u