KulturaIzdvojeno

FOTO Gospićko-senjska biskupija počela je sinodu Pastira crkve i Božjeg naroda

Biskupija Gospićko-senjska, u subotu 16. listopada, sazvala je članove biskupijske Sinode na svečano euharistijsko slavlje u 16 sati u katedralu Navještenja BDM u Gospiću.


Od zgrade Caritasa formirana je procesija u kojoj su nakon Križa išli bogoslovi i sjemeništarci, svećenici i biskup Zdenko Križić, članovi Sinode, djevojčice i žene koje su u narodnim nošnjama nosile kip Gospe Krasnarske zaštitnice ove biskupije i predstavnici Ličke pukovnije.

Na ulazu u katedralu, župni zbor je pod ravnanjem i uz pratnju na orguljama Franje Puškarića počeo Himan Duhu Svetomu: “ O dođi, Stvorče, Duše Svet…

Propovijed biskupa Zdenka Križića donosimo u cijelosti:

Sinoda dolazi od grčke riječi „synodos“, a znači „zajedničko hodanje“, ili „okupljanje“. Sinoda je mjesto na kojem Crkva vrjednuje samu sebe: svoj hod, svoje poteškoće i svoje perspektive. To u mjesnoj Crkvi čine zajednički pastiri Crkve i vjernici laici. U pripremnom dokumentu za Sinodu koji je izdala Sveta Stolica, piše: „Hodeći zajedno i razmišljajući o prijeđenom putu, Crkva će iz onoga kroz što prolazi moći učiti koji joj to procesi mogu pomoći živjeti zajedništvo, ostvariti sudjelovanje, otvoriti se poslanju.“ (br. 1).

Ivan Pavao II. je još 2001. u svom Apostolskom pismu „Novo millennio ineunte“, „Ulazak u treće tisućljeće“, stavio glavni naglasak na zajedništvo Crkve kako piše: „Napraviti od Crkve dom i školu zajedništva: evo velikog izazova koji stoji pred nama u tisućljeću koje započinje“ (br. 43). I dodaje: „Na tomu će nas temelju novo stoljeće, više no ikada, trebati zauzete.“ (44). „Prostore zajedništva treba gajiti i proširivati dan za danom na svim razinama, unutar tkiva života svake Crkve. Tu zajedništvo treba zračiti u odnosima među biskupima, prezbiterima i đakonima, između pastira i čitavog Božjeg naroda, između klera i redovnika, između udruga i crkvenih pokreta.“ (br. 45).

Isus nam je u Evanđelju ostavio model zajedništva u Crkvi. On želi uspostaviti, ne samo običnu zajednicu, nego zajednicu-bratstvo. Crkva je na početku tako i funkcionirala. U Djelima apostolskim čitamo: „U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša.”(4,32). Takav život bio je izazov za svijet što su i sami mogli osjetiti. Pisac Djela apostolskih navodi „da ih je narod veličao”. (5,13). Bratstvo u apostolskoj zajednici nije bilo lako ostvariti. Na više mjesta u Evanđelju spominje se da se učenici prepiru među sobom tko je od njih najveći, tko će Isusu sjediti s desna a tko s lijeva. Isusova reakcija je uvijek ista. Svaki put iznova pojašnjava im Božje kriterije za veličinu: „ … tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“ (Mk 9,35).

Borba sinova Zebedejevih možda, je slika nekih postojećih borbi u prvoj Crkvi koje evanđelisti žele iskorijeniti. Zato dozivaju u pamet Isusovu pouku koja se mora zapamtiti: “Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ (Mk 10,42-45). – Ovo će im ponavljati više puta i na različite načine. Daje im sebe za primjer: „A ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje.“ (Lk 22,27). Učenici moraju učiti iz Isusovog primjera. U dvorani Posljednje večere, uoči svoje muke, opet jaka pouka u tom smislu. Isus uzima ručnik i ide od jednog do drugog i pere im noge. Ivan ne kaže zbog čega to Isus učini, ali nam to govori Luka koji doduše, ne donosi izvješće o pranju nogu. Luka navodi kako su se učenici, odmah iza uspostave Euharistije i svećeništva, počeli prepirati „tko bi od njih bio najveći”. (22,24). Isus želi da se njegovi učenici natječu u služenju, a ne u dominaciji. Jer je samo služenjem moguće uspostaviti bratstvo u zajednici Crkve. Prve kršćanske zajednice nosile su živu svijest Isusovog poziva na služenje koje obvezuje sve, kako vjernike tako i pastire Crkve. Prve zajednice su to služenje nazvale riječju „diakonia“, što u prijevodu znači: „služenje kod stolova“. Zašto „služenje kod stolova“? Zato što se kod stolova najlakše uočavala razlika između gospodara i sluge, između uglednika i onoga koji to nije, između onoga koji ima vlast i onoga tko je podložan. U Isusovoj zajednici toga ne smije biti. Njegov zahtjev odzvanja: „Među vama nije tako“. Diakonia obvezuje sve, napose one kojima je povjerena veća odgovornost. Svatko treba služiti u skladu s darovima koje ima. Apostol Petar, kao apostolski prvak, piše: „Jedni druge poslužujte – svatko po primljenom daru – kao dobri upravitelji različitih Božjih milosti!“ (1Pt 4,10). Naglasak je na tome da tu nema „viših“ i „nižih“ poslova, ili poslova koji nekomu daju veću čast. Svi su jednako vrijedni, a prednost jednih pred drugima daje im veličina ljubavi s kojom obavljaju svoje poslove.

Ovdje se ne radi o tome da autoritet nestane, jer institucije ne mogu postojati bez autoriteta, nego da autoritet vrši svoju službu služeći u zajedništvu sa svim drugim članovima Crkve. Radi se o tome da se stalno događa jedan određeni prijelaz od „imati ovlasti“ do „dati ovlasti“ odnosno, dijeliti ovlasti s drugima za dobro Crkve. Jer Crkva smo svi mi i svi moramo zajedno, kako veli Drugi vatikanski koncil, nositi radost i nadu, žalost i tjeskobu ljudi našega vremena (GS 1). Crkva bez jake suradnje pastira i vjernika nema prave budućnosti. Crkva nije Crkva biskupa i svećenika, nego Crkva Božjeg naroda, svih krštenika. Drugi Vatikanski sabor dao je jasne smjernice u tom smislu. Stavio je naglasak da treba graditi Crkvu kao „Božji narod“, jer je svim članovima Crkve isti temelj, a to je krštenje te stoga, svi imaju isto dostojanstvo samo u različitim službama ili služenjima. Svi kršteni imaju darove Duha, različite, ali su svima dani na izgradnju Crkve kao Tijela Kristova.

U dogmatskoj konstituciji „Lumen gentium“ 32 stoji: „Jedan je, dakle, izabrani Božji narod: „Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst!” (Ef 4, 5); zajedničko je dostojanstvo udova zbog njihova preporoda u Kristu, zajednička milost djece, zajednički je poziv na savršenstvo, jedno spasenje, jedna nada i nepodijeljena ljubav. Nema, dakle, nikakve nejednakosti u Kristu i u Crkvi (…) jer su pastiri i drugi vjernici međusobno povezani tijesnom zajedničkom svezom; sljedeći Gospodinov primjer, crkveni pastiri trebaju služiti jedan drugomu i drugim vjernicima, a ovi trebaju revno i udruženo surađivati s pastirima i učiteljima.“ Vidimo kako se ovdje ne kaže da vjernici trebaju samo slušati svoje pastire. To nije isključeno, ali naglasak je na tome da vjernici živo surađuju s pastirima, jer su i vjernici, a ne samo pastiri, odgovorni za Kristovo mistično tijelo, za Crkvu, za njezinu svetost i njezino poslanje. Koncil je otvorio nove vidike pa zato mnogi autori tog vremena pišu: „Poslije koncila bila je posebna radost osjećati se članom Crkve“.

Iz svega je jasno da ne može samo autoritet tražiti volju Božju i prenositi je drugima, nego volju Božju treba tražiti svaki krštenik i prenositi je zajednici i najodgovornijima na provjeru. To je odgovornost svih i uzajamna obveza poslušnosti unutar zajednice vjernih. Ne može nitko, unutar mističnog Tijela Kristova, reći drugome: „ne trebam te“ (1Kor 12,21).

Sinode u Crkvi idu u tom duhu: zajedničko traženje volje Božje svih vjernika, bilo da su klerici, bilo da su laici. Svi moraju osluškivati što Duh danas poručuje Crkvi. Ovo znači da i najodgovorniji u Crkvi moraju imati toliko poniznosti te dopustiti da se u pitanje mogu staviti neke njihove odluke. Mora se dati slobodu drugima da mogu korigirati autoritet. Petar je bio glavni autoritet, ali mu se Pavao u jednom trenutku žestoko suprotstavio. Tako je Petru postalo jasno da treba promijeniti svoje stavove. Istinska kritika ne škodi vjeri, kao što ni istinska vjera ne sprječava i ne progoni kritiku. Crkva možda, tu nekada griješi po svojim najodgovornijima koji, čuvši kakvu kritiku, ulaze u polemiku u kojoj žele pobijediti, a tako se samo gubi proročka sposobnost prepoznavanja Božjih znakova.

Potrebni su nam proroci čiji će nas glas protresti, koji će ukazati na prave probleme i ponuditi rješenja za njih. Proročki glas nije glas koji uvijek nježno miluje (Bernanos). To su glasovi koji redovito uznemiruju, ali poslušati ih, oslobađa. Crkva mora tražiti uvijek nove odgovore na nove izazove koji dolaze s promjenama kultura. Sveti papa Ivan XXIII. lijepo je rekao: „Nije Evanđelje ono koje se mijenja, nego smo mi oni koji se trudimo bolje ga razumjeti u našem vremenu.“ Što god Crkva mijenja, to čini nakon poduljeg traženja istine.

Zaključujem s velikim teologom K. Rahnerom koji je proročki napisao: „Ja vidim u Crkvi danas previše pepela koji pokriva žar i to mi nameće osjećaj nelagode. I pitam se, kako osloboditi žar od pepela da bi se vratio plamen i pokazao se u svoj svojoj snazi. Ali prije toga moramo tragati za žarom.“

Molit ćemo Duha Svetoga, koji svoju Crkvu trajno nadahnjuje novim žarom, da nam pomogne da ovom Sinodom otkrijemo nešto od tog žara da bi on postao živi plamen ljubavi koji će obnavljati i činiti ljepšom njegovu Crkvu u našoj biskupiji i svem našem narodu. Amen.“

 

Molitvu vjernika izrekli su: bogoslov, redovnica, medicinski djelatnik, vjeroučiteljica, vjernik laik.

Prinijeti su darovi: kalež i plitica, kruh u obliku pogače i hostije, vino i voda, Biblija, Katekizam Katoličke Crkve, svijeća.Nakon Popričesne molitve Biskup je kleknuo pred Gospin kip i molio Molitvu za Sinodu: „Stojimo pred Tobom Duše Sveti…“

Slijedio je svečani blagoslov, potom Himna „Lijepa naša domovino“ i pjesma Gospi Krasnarskoj.

Nakon sv. mise članovi Sinode održali su u Vijećnici Ordinarijata, pod vodstvom biskupa mons. Zdenka Križića, prvu radnu sjednicu.

Dio si dobrog društva na Lika Clubu, a htio bi kupiti i zanimljive proizvode? Posteri, majice, suveniri, magazini, hrana i kozmetika – u novoj ličkoj web trgovini koja ima preko 300 atraktivnih artikala! Otvori ju na linku PLITVICE SHOP i nešto iz bogatog asortimana naruči na svoju kućnu adresu. Dobrodošao!

 

Komentari

Komentara


Izvor: s. Robertina Medven | Foto: Gospićko-senjska biskupija

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close