KulturaIzdvojeno

FOTO Biskup Križić predvodio središnje misno slavlje Velike Gospe u Krasnu

Slavlje na samu svetkovinu, 15. kolovoza 2021. počelo je u 7,30 sati s Pokorničkim bogoslužjem i mogućnošću za svetu ispovijed. Sv. misu u 8 sati predvodio je domaći župnik Stjepan Zeba.


U 10,30 sati bila je zajednička molitva sv. krunice. Nakon toga su iza kipa Gospe Krasnarske koji su nosili djevojke i mladići u narodnim nošnjama, krenuli svećenici iz svetišta do vanjskog oltara pripremljenog za svečano euharistijsko slavlje koje je u 11 sati predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić. Koncelebrirali su: Marinko Miličević, Stjepan Zeba, Pero Zeba, Richard Pavlić, Mile Rajković, Ivica Miškulin, Pavao Mokri, Anđelko Kaćunko. Desetak svećenika su ispovijedali.

Pjevanje je predvodio, uz glazbenu pratnju, zborovođa senjskog katedralnog zbora i udruženih zborova biskupije Ivan Prpić Špika.

Asistirali su bogoslovi Kristijan Pajdaković, Karlo Špoljarić i Marko Butković.

Biskup je izrekao sljedeću propovijed:

Kad razmišljamo o Mariji i njezinom poslanju gledamo je često kao onu koja je od Boga privilegirana, i kao takva, imala je posebnu Božju zaštitu od svakog neugodnog iznenađenja, kao da joj Bog šapuće na uho sve što treba činiti ili izbjegavati, pa se nije niti morala suočavati s određenim tamama i surovostima života poput nas običnih ljudi. Stoga, nije trebala u nekim poteškoćama i nesigurnostima razbijati glavu jer će joj Bog sve reći što treba činiti i na koji način izbjeći životne opasnosti. Isto tako Mariju ne doživljavamo kao jednu od nas koja je u potpunosti živjela naš život sa svim mukama i tjeskobama, brigama i radostima s kojima se suočava svaki čovjek na zemlji. Jasno je da nam onda takva Marija ne može biti pravi uzor za nasljedovanje jer se uvjerimo da mi nemamo takav oblik Božje zaštite kakav je ona imala. Ali, takva Marija nije realna Marija, nije zemaljska Marija. Kod navještenja se izričito veli da anđeo, nakon što joj je prenio Božju poruku, odlazi od nje. To ima konkretno značenje: anđeo je ne prati, korak po korak, upućujući je na sve što dolazi i poučavajući je kakav stav treba zauzeti u određenim situacijama.

Sve ovo trebala je Marija sama rješavati, kao i svatko od nas. Imala je u životu one oslonce koje imamo svi mi, a to je Božja riječ, molitva i pouzdanje u Boga. U Božjoj riječi i molitvi tražila je svijetlo za rješavanje životnih problema, vjerovala je čvrsto u Božju pomoć jer je iskusila da Bog nikada ne odbija one koji mu se iskreno i ponizno utječu. Sve ono što joj je Bog govorio najčešće nije razumjela, nije mogla dokučiti. Ali je zato u svom srcu o tome razmišljala i tražila Božju volju te je, s vremenom, sve bolje shvaćala Božje poruke.

Drugi vatikanski sabor kada nas poziva nasljedovati Mariju, veli: „Savršen uzor života jest Blažena Djevica Marija, kraljica apostola, koja je, dok je bila na zemlji, slično svima nama provodila život pun obiteljskih briga i napora“ (AA br.4).

Marijina obitelj imala je sigurno ne malih problema ekonomske naravi, tj. problema: kako preživjeti? Bili su siromašni. Siromaštvo u tom vremenu pogađalo je 95 % stanovništva, a teška bijeda barem 50%. Kod Isusovog prikazanja u Hramu oni ne prinose janje kako su to činile imućnije obitelji, nego dva golubića. Nisu to činili zbog škrtosti, nego zato što nisu mogli prikazati Bogu više.

Kada je doznala za Herodove prijetnje mora bježati u Egipat, u tuđu zemlju u kojoj nema nikog svoga. Nije to bilo lako. Ne zna od čega će tamo živjeti. Pouzdavala se, vjerojatno, da će Josip kao tesar naći neki posao kojim će moći preživljavati. Ostala je u Egiptu više godina, ne zato što je to htjela, nego što je morala. Prognanici to dobro znaju. Kako je morala proživljavati tu neizvjesnost i nesigurnost samo ona zna.

Ne smijemo Mariju nakon Navještenja zamišljati kao neku kraljicu prema kojoj drugi ljudi imaju posebno poštovanje. Nitko od ljudi ništa ne zna o Marijinoj tajni. Ona je i nadalje živjela kao obična žena toga vremena, bez ikakvih prava, kakav je bio status žene u tom vremenu.

Sveti papa Pavao VI., u jednom dokumentu koji je posvetio štovanju Blažene Djevice Marije iz 1974. upozorava kako je Marijino štovanje često povezano sa slikom Marije iz nekih pučkih predaja, legendi, pučkih pobožnosti ili nekakvih spisa pobožnih duša, gdje Marija nije predstavljena realno, onako kako je predstavljena u Evanđelju, nego uvijek u nekom nebeskom stanju, u povezanosti s Bogom na način da je sâm Bog uvijek čudesno rješavao njezine probleme. Ali nije bilo tako. Marija je imala briga kao i svi drugi, muka i patnji kao i ogromna većina ljudi tog vremena, ali živjela je pouzdanje u Boga u svim nedaćama života. Pouzdanjem u Boga nije bila pošteđena trpljenja i napora, ali dobivala je sigurnost da će Bog pomoći, da će patnjama doći kraj, da će iz problema naći izlaz, jer Bogu nije ništa nemoguće.

Ne znamo točno kada je Josip umro, ali znamo sigurno da je u tom vremenu udovici iza smrti muža život bio izuzetno naporan. Ona kao žena nije imala nikakvih prava, umjesto nje odluke su donosili muški članovi najbliže rodbine. Nisu to bile uvijek prave zaštite, nego više nove patnje. Pored toga, Marija zna da je Isus došao na svijet Božjom intervencijom, ali je još daleko od znanja da je sâm Bog dijete koje ona rađa. Ni Bog ne želi da ona to znade jer bi se tako izgubio onaj majčinski spontani odnos prema djetetu. Kad bi ona znala da je to njezino dijete Bog, kako bi se ona odnosila prema svom djetetu? Vjerojatno, uvijek s nekim strahom i strahopoštovanjem bez one majčinske spontanosti i normalnosti. Kad bi znala da je njezino dijete Sin Božji, sigurno bi na njega prebacila rješavanje svih problema, svih briga, svih poteškoća. Tko bi mogao imati ikakve brige kada bi gledao Boga u svojoj blizini u svakom trenutku svog života? Marija sve to ne zna. Kada nalazi dječaka Isusa u hramu ona mu veli: „Dijete moje, zašto si nam to učinio. Tvoj otac i ja žalosni smo te tražili.“ Kad bi ona imala svijest da je Isus Bog, zašto bi ga uopće tražila i zašto bi bila žalosna? Marija ga traži žalosna tri dana. Ta tri dana asociraju na ona tri dana Isusove patnje, smrti i počivanja u grobu, kada je Marijina žalost u ta tri dana doživjela svoj vrhunac.

Isus joj odgovara: „Pa zašto ste me tražili? Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?“ Evanđelist samo dodaje da „oni ne razumješe riječi koje im je rekao“. Potom je napomenuo: „Njegova majka je sve te događaje brižno čuvala u svom srcu.“ To znači da je o tim riječima razmišljala da bi dokučila njihovo značenje. Isus, na njezino pitanje odgovara protupitanjem: „Zar niste znali da moram biti u kući Oca svoga?“

Kako bi mogli znati? Mogli bi znati samo iz jedne činjenice koja se zbila prije 12 godina kada je Isus prikazan u hramu. On je tada prikazan Bogu, darovan Bogu na raspolaganje. Roditelji su čin prikazanja izvršili svjesno i nakon što im je prorok Šimun navijestio patničku budućnost.

Kod Židova bio je običaj da se muško prvorođeno dijete donese u hram gdje se Bogu prinose žrtve janjeta, grlice, goluba, kao otkupnina za dijete. To je bio spomen na izlazak iz Egipta kada je anđeo Gospodnji, za kaznu faraonu, ubijao prvorođence u Egiptu. Izraelcima je bilo rečeno da krvlju janjeta premažu dovratnike tako će anđeo njihove kuće zaobilaziti i neće ubijati njihove prvorođence. Janje je bila otkupnina za prvorođence.

Međutim. evanđelist ne kaže da je Isus donesen u hram da bude otkupljen od Boga, nego da bude prikazan Bogu. Marija i Josip su toga svjesni, jer oni znaju da je Isus od Boga došao i da Bog s njim ima svoje planove. Tako Isusa u hramu nije dočekao svećenik, kao što obično biva, kome se predaje ta živina za žrtvu otkupljenja, nego dočekao ga je prorok. Prorok Šimun govori o djetetu na jedan misteriozan način: „Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogima u Izraelu, za znak kome će se protiviti.“ Ovaj navještaj nije dovoljno razumljiv, ali je više nego jasno da je posve različit od onog svečanog navještaja anđela kod Isusovog začeća, kada govori o budućnosti djeteta samo u najljepšim terminima. Sada se ne govori više o toj svijetloj budućnosti, nego o budućnosti koja plaši. Prorok Šimun je posve jasan kada se obraća Mariji. Ne kaže se da se obraća Mariji i Josipu, nego samo Mariji, kojoj tom prilikom veli: „Tebi će samoj mač probosti dušu.“ Marija nije razumjela o čemu se radi, ali je mogla dobro razumjeti da se radi o nekoj zastrašujućoj stvarnosti.

Šimun to Mariji govori prije samog čina prikazanja, kao da joj želi reći: ‘Računaj s velikim patnjama. Pa evo sada: hoćeš li prikazati ovo dijete ili nećeš?’ Marija treba učiniti svjestan čin prikazanja svoga djeteta. Čula je kako to prikazanje nosi sa sobom ne male patnje. Ona je pred izborom: prihvatiti ili odbiti.

U hramu nije Isus koji sebe prikazuje Ocu, nego je majka koja ga prikazuje. I ako je to prikazanje već žrtveno, odnosno u pogledu buduće žrtve na Golgoti, a upravo joj to prorok naviješta, onda je i sama Marija uključena u taj čin. Jer i njoj će mač žalosti probosti dušu. Ne radi se tu o odvojenim patnjama, nego o istim patnjama koje će pogoditi i dijete i majku. Unatoč svemu, Marija nije bila u nedoumici, nije se nećkala ni sekunde. Razumjela je dobro da s prikazanjem djeteta bira patnju čije dosege ne zna. To čini u vjeri i velikom pouzdanju u Boga. U odnosu na navještenje, Marija ovdje spoznaje puno više, spoznaje bolne stvarnosti svoje budućnosti koje joj kod navještenja nisu bile rečene. Bog je priprema malo po malo. Bog je pravi pedagog koji u formaciji osobe ide korak po korak i tako je priprema i osposobljuje za ono zahtjevnije i teže.

Tako se i Marija posve odvaja od vijenca slave, o čemu je govorio anđeo kod navještenja i sprema se za žrtvu patnje i križa. Iskustvom će postati „Majka boli“, majka koja posve sudjeluje u patnji svog djeteta. Stoga joj Isus ostavlja svoje učenike kao djecu za koju se kao majka mora brinuti. Tu joj oporuku Isus daje na vrhuncu svoje patnje dok je visio na križu. Poruka je jasna: nema majčinstva bez patnje. To sve majke dobro znaju. Marija je morala imati duboko iskustvo patnje da bi onda što bolje mogla razumjeti svoju djecu u njihovim patnjama. Baš zbog toga, ljudi patnje hrle majci Mariji u njezina svetišta sigurni da će ih ona, kao majka, najbolje razumjeti. A kao majka ne može biti hladna i indiferentna prema patnji svoje djece.

Naš veliki pjesnik Đuro Sudeta, dok se borio sa svojom neizlječivom bolešću, utjecao se Mariji ovim riječima: „U kutu jednom punom sjetne tame, uzdah se čuje žaloban i snio: o Majko bola, moli za me.“ Čovjek boli osjeća da ga majka najbolje razumije. Ta majčinska ljubav je besplatna. Majka ne voli svoje dijete zato što je dobro, nego zato što je njezino dijete, pa kakvo god bilo. Takva je i Marija prema nama. Ne voli nas zato što smo uzorni, jer znamo da nismo, nego nas voli jer smo njezina djeca.”

Biskup Zdenko završio je propovijed riječima:

Stavimo pred nju u ovom svetištu svoje strahove i patnje. Stavimo pod njezin plašt i njezinu zaštitu sebe i sve članove svoje obitelji, sve one za koje smo došli posebno moliti. Ona nas razumije i kada ne razumijemo sami sebe. Njezina pomoć neće izostati, ona nas neće nikada izdati.

Kada idemo u neko svetište, uvijek trebamo ići sa željom da se vratimo drukčiji. Zato je važno da svatko od nas ovdje donese kakvu malu odluku da ćemo se potruditi popraviti svoj život tamo gdje osjećamo da nismo dobri, tamo gdje osjećamo da drugi zbog nas trpe. Učinit ćemo tako veliku radost Mariji i to će joj biti najdraža naša zahvalnost za dobročinstva koja smo dobili njezinim zagovorom. Amen.“

Na kraju sv. mise župnik Stjepan Zeba pozdravio je biskupa, svećenike, sve hodočasnike koji su došli s raznih strana i svima zahvalio na požrtvovnosti i uključenju u proslavu svetkovine Gospe Krasnarske.

Don Kaćunko je hodočasnicima blagoslovio nabožne predmete.

Dio si dobrog društva na Lika Clubu, a htio bi kupiti i zanimljive proizvode? Posteri, majice, suveniri, magazini, hrana i kozmetika – u novoj ličkoj web trgovini koja ima preko 300 atraktivnih artikala! Otvori ju na linku PLITVICE SHOP i nešto iz bogatog asortimana naruči na svoju kućnu adresu. Dobrodošao!

 

Komentari

Komentara


Izvor: s. Robertina Medven | Foto: Gospićko-senjska biskupija

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close