Interview – VERA BIONDIĆ; U potrazi za korijenima malo po malo Lika se zavukla „pod kožu“

Iva Biondić 8. siječnja 2015. 22:33

4 minuta

“Lika u srcu”, rekao bi svaki Ličan, ali kada to kaže Slavonka onda je to nešto posebno. Danas vam donosimo razgovor sa Slavonkom ličkih korijena, autoricom zbirke pjesama “Lika u srcu”.

Za početak recite nam nešto o sebi.
Zovem se Vera Biondić, djevojački Matovina, rođena sam u malenom selu Levinovac, pored Virovitice. Radim pri Ministarstvu graditeljstva i prostornoga uređenja u područnoj jedinici Virovitica, kao stručni referent. Udana sam i majka sam dvoje djece.
Izdali ste zbirku “Lika u srcu” 2012. godine, recite nam nešto o njoj.
To je malo poduža priča valjda će čitatelji imati volje pročitati je. Sve je počelo sasvim slučajno na Ličkom portalu “Nasa-lika”, koja ima i forum čiji sam član od 19.08.2009. godine i na kojem sam pronašla veliku podršku mnogih članova a najveći poticaj i podrška mi je bio i ostao administrator i vlasnik portala Milan Dujmović kojem sam jako zahvalna na otvaranju posebnog kutka, nazvanog „Verin kutak“, za pisanje mojih stihova. Malo po malo skupio se veliki broj stihova, najviše o Lici. Tada su počela nagovaranja, pregovaranja, poticanja da se sve to objavi na jednom mjestu. Ideja za naslov imala sam nekoliko, no na kraju je zbirka dobila ime po istoimenoj pjesmi „Lika u srcu“.
Zbirka je tematski podijeljena na zavičajne, pejzažne, ljubavne i pjesme s posvetom. U zavičajnim pjesmama, ali i u cijeloj zbirci, središnja je tema Lika, pri čemu se tematizira izgled i ponašanje Ličana, ali i običaji koji su se do današnjih dana zadržali u Lici. U običajnom dijelu opisujem stara vremena u kojima su se njegovali stari običaji i žalim za tim vremenima jer danas, u 21. stoljeću, polako, ali sigurno zaboravljaju se tradicija i stari običaji: prelo, spremanje zimnice, dangubica, čijanje perija, stara mlinica i tako dalje. Drugi dio zbirke opisuje i slavonske i ličke prirodne ljepote, ali i svakodnevne prirodne pojave. Treći dio zbirke čine stihovi s posvetom kroz koje sam pokušala pretočiti svoje osjećaje prema roditeljima, suprugu, djeci, bratu, sestri i prijateljima, a posljednji dio zbirke čine ljubavni stihovi. Sveukupno zbirka broji dvjestotinjak pjesama.
Gdje ste sve imali promociju zbirke “Lika u srcu” ?
Prva promocija zbirke održana je 24.05.2012. godine u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica, u organizaciji Udruge Ličana Vila Velebita i Gradske knjižnice i čitaonice. Nekoliko riječi o zbirci rekla je profesorica hrvatskog jezika i književnosti Dijana Klarić, koja je ujedno i lektorica zbirke. Nisam imala snage pročitati svoje pjesme zbog uzbuđenja, treme, navale emocija te je čitanje preuzela Dijana dok sam se pokušala „sabrati“ da bi smogla izreći par riječi zahvale prisutnima. Nakon službenog dijela nastala je mala gužva oko mene, svi su željeli čestitati, slikati se i dobiti posvetu s potpisom u svojem primjerku knjige.
Druga promocija održana je u Požegi. Poziv za tu promociju dobila sam od autorice predgovora i lektorice moje zbirke Dijane Klarić koja radi u Gradskoj knjižnici Požega. Organizatori promocije zbirke bili su Zavičajno društvo “Vila Velebita” i Gradska knjižnica. A o knjizi i i o meni govorili su prof. dr. sc. Josip Fajdić, predsjednik društva Vila Velebita, Jasenka Bešlić, ravnateljica Gradske knjižnice i Dijana Klarić, autorica predgovora knjige i lektorica, dok je stihove pročitala požeška gimnazijalka Maja Gjajić.
Da li je u pripremi nova zbirka?
Da, u pripremi je nova zbirka. Lektura je napravljena, u pripremi odnosno u prikupljanju su slike koje bi trebale nadopuniti moje pjesme, naziv zbirke neka još malo ostane tajne jer ni sama nisam još načisto. Tematika? Mislim da na ovo pitanje znate već odgovor, Lika i Slavonija, zavičaj.
Gdje pronalazite inspiraciju za svoje pjesme?
Inspiracija su mi osjećaji, događaji, okolina, prijatelji, sve što mi se događa ili nekom tko mi je srcu drag. Znam da je to možda mnogima nepojmljivo, ali to jednostavno dolazi samo od sebe. Kad sam tužna, plačem ili sam ljuta, najlakše se izrazim kroz pjesme, one me oslobode, u njima izlijem svoju dušu na papir. Ima jedna pjesma koja mi je jako draga jer je nastala na poseban način. Pjesma se zove Gacka, dobila sam zamolbu da napišem nešto o Gackoj, rijeci koja protječe Likom a koju nisam vidjela. U Lici sam bila, prošla kroz nju, ali Gacke nisam nikada vidjela niti sam baš nešto znala o njoj. Inspiraciju sam pronašla u prekrasnim fotografijama Gacke, ono što želim reći jest kako inspiracija dolazi sa svih strana i iz svih izvora.
Kako se pojavila ljubav prema pjesništvu?
Pjesništvo? Hm! Iskreno ne mogu točno odgovoriti na to pitanje. Još u vrijeme osnovne škole pisala sam pjesmice. Imam čak i tu bilježnicu sačuvanu. Ne znam, jednostavno što bi se reklo „puklo me“ i tako sam ponovno počela pisati, mislim da je to bilo 2009. godine.
Od kuda ljubav prema Lici?
Moje rodno selo naseljeno je Ličanima još prije drugog svjetskog rata. Tako se iz Saborskog doselio i moj djed Matovina, dok je s majčine strane baka također bila Ličanka, rođena u Kosinjskom Bakovcu. Roditelji, oboje po rođenju Slavonci, nikada nisu pričali nama djeci o Lici, o rođacima koje tamo imamo i svemu ostalom što su znali o svojim korijenima. Jedino što me je stalno podsjećalo na Liku i korijene bilo je moje prezime Matovina jer gdje god bih krenula svi su me prepoznavali kao Ličanku. U potrazi za korijenima malo po malo Lika se zavukla „pod kožu“, a valjda je tu i bila samo je ja nisam tražila.
Kao Slavonka ličkih korijena, recite nam koliko se u Slavoniji njeguje lička tradicija?
Uopće se ne njeguje, nažalost. Udruga Ličana osnovana u Virovitici pokušava nešto. No nije dovoljno okupljanje svega dva puta godišnje. Svi se okupe, pojedu i popiju, zaplešu i popričaju. Pozovu se i gosti iz Like i ostalih Udruga Ličana u Slavoniji i to je sve. Požega i Slavonski Brod imaju zborove koji njeguju ličku pjesmu ali kod nas ništa od toga iako se svake godine obećava kako će se nešto pokrenuti.
Može li se živjeti od pjesništva, po Vašem mišljenu?Definitivno se ne može živjeti od pjesništva. Zašto? Vrlo je jednostavno, nemaju ljudi novaca za knjige ali i ne čitaju se baš previše pjesme. Ljudima je puno interesantnije pročitati kakvu skandaloznu autobiografiju nego bilo koju vrstu pjesme.
Da li je izdavanje zbirke utjecalo na Vaš život i na okolinu?
Nikakve promjene u mojem životu nisu se dogodile. Ja sam ona stara, ista Vera, ona koja odlazi na posao svaki dan, kuha, pere, sprema i radi sve što je radila i prije. Što se tiče okoline, okolina u trenutku izdavanja i promocije prepoznavala me i spominjala ali kao i sa svim „čudima“ tako i sa ovim, zaboravilo se.
Što mislite o mladim autoricama Valentini Rubčić i Andrei Marković? Jeste li upoznati s njihovim radom?
Valentinu sam osobno upoznala prije nekih četiri godine u njenom mjestu. Poznato mi je njeno pisanje. Dijelove njenoga romana pročitala sam na forumu “Nasa-lika”. Mlada je, školuje se, pred njom je još puno lijepih dana a nadam se i puno dobrih romana, priča ili što već bude radila. Andreu Marković ne znam, čitam da piše lijepe pjesme no nisam imala to zadovoljstvo čitati ih. U svakom slučaju želim im puno uspjeha.
Hvala Vam na razgovoru, imate li za kraju neku poruku za sve one koji se možda boje objaviti svoje literarne radove?
Ne bojte se staviti na papir svoje emocije, razmišljanja, doživljaje i nemojte ih ostaviti skrivene u ladici. Podijelite ih sa voljenim ljudima, objavite na internetu, objavite u tiskanom obliku. Bez obzira na besparicu uvijek će se naći netko tko će ih pročitati, diviti se, veseliti ili pronaći i dio sebe u vašim stihovima.
Hvala i vama.