Univerzalne trivijalnosti: Uključi savjest – ponekad djeci treba reći ne

LIKACLUB

Ponedjeljak je!!! Monday! Montag! Rāhina! Dydd Llun! PONEDJELJAK! I nadam se da su se Ličani otrijeznili od Ličke noći u UBaru (InBar) i da ne dišu kroz kapke od nedostatka zraka i krvi u alkoholnom sustavu.

Kao što vidite naslov današnjeg piskaranja jest Uključi savjest – ponekad djeci treba reći ne, što je naziv kampanje za sprječavanje prodaje alkohola maloljetnicima. Divna ideja, zaista divna, pošto su upravo maloljetnici oni koji kao još u potpunosti neizgrađene osobe velikom većinom pod utjecajem društva, koje ih često prisiljava, otvoreno ili skriveno, na određene radnje koje ne pristaju njihovoj dobi. Te su radnje konzumacija alkohola, duhana, droge i sjedenje na hladnom betonu. Ljudi moji. Upoznajte klince sa opasnostima. Sjedenje na hladnom betonu godišnje usmrti čak 200 ljudi koji su igrom slučaja sjedili nasred autoceste. Ali je beton bio hladan! To nije slučajnost!

Ova je kampanja dobar znak da je ipak određeni dio društva solidaran i da nije slijep i gluh na probleme. NO! Moram nešto reći vezano uz ime kampanje. Uključi savjest – ponekad djeci treba reći ne, jel tako? Well DDDDDDD. Bravo ljudi, otkrili ste toplu vodu, kotač, burek, zrak, nebo i babu Mandu iz Perušića. Naravno da se djeci ne smije dozvoliti sve! Aaaaaaaaaaaaaa sve!!! (mahanje rukom) Tko je god smislio ime kampanje također je vlastitom djetetu dao nadimak Rođeni, ili svaki put mora posvjestiti sam sebi da je disanje refleksivna radnja. Naravno da djeci ne smijemo sve dozvoliti, naravno da im treba reći ne!

Već sam ja pisao o ovome, i eto opet moram, no neke se stvari mogu i moraju ponavljati. Ljudi! Odgajajte djecu svoju! Disciplinirajte ih! Pozitivno naravno. Ne očekuj rezultate u odgoju ako si dnevno 5 minuta s njima i obraćaš na njih pažnju samo kada te savjest počne kao djetlić tuć po drvetu glave (a na savjest ću doći kasnije). Dakle, prvo, pšto prethodi odgoju i što samo jest odgoj jest kvalitetno druženje s klincima. TO NE ZNAČI TABLET U RUKE, A TI NA ČIK PAUZU! Roditeljstvo ne poznaje čik pauzu. Ono nije zanimanje. Ono jest identitet, poziv, poslanje!

Imao sam “čast” vidjet’ vrhunsko roditeljstvo na djelu. U velikoj plavoj zmiji Zagreba AKA tramvaju bijah stajao posve nevino (hahahah ne) i strepio radi napada i racije Oružanih Snaga ZET-a. Sve je bilo mirno koliko je god moguće za vrijeme špice, osim jedne male činjeničičiće. Pola metra od mene sjedio je klinac, možda 5 godina star, nazovimo ga Amfilohije. Amfilohije je sjedio (ako se cupkanje može tako nazvati) i gledao na cestu. Njegova majka plave kose, mladolikog izgleda, nazovimo je Đurđa, stajala je na “harmonici” iza njega i gledala ravno ispred sebe. Amfilohije je veoma aktivno dijete koje voli aute, karate i dokazivati kako je odgoj krenuo u krivom smjeru. Od 30 minuta što sam proveo u tramvaju, Đurđi je zaprijetio da će je ubiti negdje 6 puta ako ga ne upiše na karate, nakon čega bi mu pažnju odvukao BMW ili Audi koje voli, očito tata indoktrinira dite svojim ukusom. Đurđa je šutila i gledala ravno bez riječi, a ako i i rekla koju, to je bila najčešće: “Amfilohije tiho.” Wow. Fakat si mu pokazala. Mali se derao, skakao, đipao, vrijeđao putnike, majku i sve što postoji. Njegov tok misli je bio fascinantan. No imamo jedan problemčić. Majka ga NE SMIJE kazniti jer bi dobila kaznu Rvacke zbog nasilja nad djetetom. Zbog tog razloga dijete je vršilo teror nad putnicima (kao da putovanje ZET-om nije dovoljno stresno). Meni je osobno došlo nekoliko puta da djetetu uzmem plišanca, razderem ga pred njim i kažem da će se dogoditi svemu što mu je milo i drago, no u sebi sam pjevušio “May it be” od Enye pa sam se nekako smirio.

Poanta priče: roditelji NE SMIJU više disciplinirati dijete osim riječima. A svi znamo koliko djeca mlađa od 7 godina reagiraju na riječi kao: tiho, smiri se, prestani i ostala uvjeravanja. (pljes pljes) Državica ne da discipliniranje iako sam ja svojevremeno dobio fine batine jer sam samo skočio sa 2 stepenice stare 11-ce. I tako roditelji svojoj djeci popuštaju jer nema alternative. Ako ih kazne, njih će država. Tako da dobivamo generaciju šmrcavih cmizdravaca koji su u svome životu dobivali sve što žele. Uloga roditelja više nije ono što bi trebala biti, jer eto očito državi nije do toga da djeca postanu normalni dio društva, nego ćemo za 30 godina imat na pozicijama moći sociopate koji će gasit’ svijeću okom jer im je netko rekao jedno obićno NE. Ako volite svoju djecu, naučite ih da ne more uvijek po njihovom. Tako činite uslugu i sebi i njima. Ako ih volite, naučit ćete ih pozitivnoj ustrajnosti, a ne nekoj bolesnoj potrebi ispoljavanja svih želja i potreba (izuzev potrebe za burekom, molim lepo)

I onda se državica uplete govoreći: Uključi savjest – ponekad djeci treba reći ne. Moja je reakcija: HA?! To je kao da čovjeku slomiš nogu i kažeš: “ajd odi trčat’ maraton, uz tebe smo.” To je licemjerno. Ograničavati roditelje u njihovoj dužnosti, a pretvarati trgovce u pedagoge i odgojitelje. Koji vam je jarac? Ajmo se onda skupiti, pametne moje glavice, i odlučiti: želite li ili ne normalne građane? Jer ako kažeš: Uključi savjest – ponekad djeci treba reći ne; onda podrazumijevaš i roditelje u to čija si prava i mogućnosti zakonski ograničila, draga Rvacko, time što si utjerala strah u kosti kaznama. Pa ajd’ onda reci: želiš ovo ili ono? Jer malo sam zbunjen iskreno,

I druga stvar: “Uključi savjest?” Meni kao katoliku je to conditio sine qua non, ilitiga nemere bez toga; no u sekularnoj državi kakvom naša želi biti, gdje se konstantno javljaju skupine i skupinice za neolibernalne agende, malo upada u oči. Ne govorim ovdje da treba obustaviti savjest, neeeeeeee, ne daj Bože. Samo kažem da mi je to opet određeno upadanje u usta. Ako se država “diči” činjenicom da je “napredna”, “liberalna”, “tolerantna” i ostalo, onda ne postoji mjesto savjesti. Prije nego me napadnete, dopustite da objasnim. Savjest jest božanska iskra u nama, glas koji nam je moralna horizontala, koji razdvaja dobro od lošega, smjerokaz koji ima objektivnu težinu. I baš zbog toga savjest je nedopustiva u neoliberalnim društvima. Ne kažem da je Rvacka tak’a, nego samo kažem da bi htjela biti, gledajući vladine i nevladine udruge koje se bore, opravdano ili neopravdano, za činjenice čiju dubinu ne shvaćaju. U takvom društvu postoji etika, određeni društveni moral, određene konvencije, no u društvu koje želi biti neoliberalno, nema mjesta Bogu, objektivnim sudovima i činjenicama (btw, ovo nije nagovaranje na odbacivanje savjesti, no no no, ovo je samo par riječi o tome da se napokon država složi oko toga što sama želi, kao i sa odgojem). Naše shvaćanje savjesti jest, tam tam taaaam, kršćansko, ilitiga judeokršćansko sa helenističkim pokrovom i definicijama. Dakle, Europa jest u svojim korijenima time uvjetovana. Nema savjesti u punom smislu riječi bez kršćanstva. Dakle, ili jesi ili nisi. Ako si ambivalentan u svojem djelovanju, onda… hmmm, sjediš na dvije stolice, koje su podmazane svinjskom masti i past’ ćeš s obje. U svakom slučaju dušice drage, odlučite se: želite li jedno ili drugo, a kad odlučite onda, citiram Riblju Čorbu: “ostani đubre do kraja”; u svakom slučaju što god odlučiš, netko će nekaj jamrat. Ljudi, budite pametni, razumni i zgodni, kao i svi Hrvati, odgajajte djecu i shvatite da svaka radnja ima svoju posljedicu, pozitivnu ili negativnu. Drž’te se objektivnih vrijednosti i nećete skrenut’ s puta. Živjeli

Živjeli roditelji koji vole djecu! Živjela djeca! Živio Amfilohije, Bog mu dao BMW!


 

Foto: hrt.hr

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u