Svemu unatoč: Hrvati katolici?
Hrvati su nedugo nakon dolaska na današnje područje prihvatili kršćanstvo kao jedinu religiju. Iako su bili višebošci i dualisti, u kršćanstvu su prepoznali istinu, a za to im je bilo potrebno nekoliko stoljeća, koliko je trajala kristijanizacija, odnosno pokrštenje. Nastanjeni na razmeđi civilizacija svoju su vjernost obećali Papi i to je činjenica koju nitko ne može zanijekati, o čemu postoje mnogi pisani spomenici i dokumenti.
I ovdje prestaje povijesni prikaz. Preskačem stoljeća i evo me danas, ovdje i sad, među Hrvatima katolicima. Zbilja ili zabluda? Zanimljiv smo narod mi Hrvati. Ono, pomalo katolici, pomalo nevjernici, pomalo i jedno i drugo, ovisi kako se uzme, kako se nekomu sviđa, kako se to drugome svidja i slično. Važno se prikazati normalnim, kulturnim, naprednim, otvorenim za sva pitanja, suvremenim u svakom pogledu. Malo ćemo birati: slavit ćemo blagdane, ipak su to neradni dani, čestitat ćemo Božić, ofarbati jaja za Uskrs, proglasit ćemo Veliku Gospu “najomiljenijim” katoličkim blagdanom u Hrvata, a onda ćemo često bezobzirno zanijekati glavne istine naše vjere, skoro se pa narugati Marijinom bezgrešnom začeću i uznesenju na nebo, mnogi će to prikazati pričama za malu djecu, a sami će slaviti sve što se slavi, jer mi Hrvati, eto, hvala Bogu, jako držimo do tradicije. Hrvatski narod danas očito živi u prevelikom raskoraku između vjere i stvarnog života. Važno je zvati se vjernikom, katolikom, ali uvijek se može malo švrljati uokolo, lud si ako se ne snađeš, papak si ako si vjeran, glup si i nesposoban ako nešto ne stekneš mimo zakona, luđak si ako si propustio dobru ponudu dionica, nisi in ako živiš u braku i nemaš iza sebe barem jednu rastavu, zaostao si ako ne priznaješ pravo na pobačaj, budala si ako nisi kupio diplomu ili barem poneki ispit… I tako unedogled. Ali si Hrvat katolik. Unatoč svemu. I svima.
A ljudska taština nema konkurencije. Čak ni u ljudskoj gluposti. Pa makar ta glupost bila i hrvatska. I katolička. Oni koji se kriju iza krinki hrvatstva i katoličanstva nerijetko izdaju svoju ljudskost. Tako će bez pardona vrijeđati i a zvati se katolicima. Drukčijim od drugih. Oni se sami ovjenčavaju vijencima slave i traže da im se klanjamo. Sebe smatraju bogomdanima i nepogrješivima, bez njih smo izgubljeni, tonemo u bezdane i lutamo bespućima, izgubljeni i ovijeni sivilom besmisla. Jer dovoljno je zvati se Hrvat katolik. Oni su ti koji nam pružaju ruku. Oni su naše opće dobro, naš boljitak i svijetla strana života, naša pokretačka snaga koja nas vadi iz blata očaja. Tako oni o sebi misle.
I sve to da bi njihova umišljena taština bila zadovoljena. Naša ovisnost o njima hrani njihovu dušu. Oni rastu pored nas pogrbljenih, njihove sjene prelaze preko naših umornih tjelesa, oni su kiklopi našeg vremena, a mi tek sićušne ovce zadovoljene mrvicama. Oni su sve to. Sveprisutni i za sve imaju rješenja. Oni pišu o hrvatstvu i katoličanstvu, nazivaju se neovisnima i čovjekoljupcima, onda svojim žvaljama bljuju i psuju laži.
Oni su za sve i uvijek. Oni su u zabludi. A ne slute. Jer je zabluda u treptaju oka, u titraju srca, u praznini duše, tako hitra i neprimjetna pa je i ne primjećuju.
Oni su tu za nas. Proglasili se Hrvatima katolicima, a jedva da se prekrstiti znaju.
Tekst: Plamenko Nosić