Sportski aperitiv – TRIBINE KAO ROVOVI, REGIONALNA LIGA KAO BOJIŠNICA

Gledajući povijest sukoba na Balkanu, nemoguće je oteti se dojmu da je velika većina počela upravo na sportskim terenima.

Nogomet je u ovoj regiji uvijek bio daleko više od same igre, prije svega jer svaki nogometni klub nosi jedan dio povijesti usko vezan za državu kojoj pripada, a isto tako ne postoji država na Balkanu koja nije bar jednim dijelom te iste povijesti bila u sukobu s nekom svojoj susjednom državom.

Pitanje regionalne nogometne lige je uvijek dobar okidač za veliki broj rasprava na tu temu i upravo je to jedan od glavnih argumenata kojima Zdravko Mamić kada god daje intervju za neki beogradski list ide širiti to davno izgubljeno bratstvo i jedinstvo.

Zašto je onda regionalna nogometna liga toliko teško ostvariv cilj?

Gledajući s pozitivnog aspekta, regionalna liga bi sasvim sigurno povećala kvalitetu samog nogometa, jer bi na jednom mjesto ima područje kojem gravitira 24 miliona ljudi (brojkama se previše manipulira), samim time oživjela bi se stara rivalstva između klubova koji bi na taj način sasvim sigurno do vrha napunili tribine.

Igrači bi dobili puno više prostora za napredak, jer nitko nije lud ići van ako sljedeću subotu igra njegov Željezničar protiv Dinama, a ne kao što je sada slučaj s Jedinstvom iz Bihaća. Povećala bi se konkurentnost samih klubova u EU natjecanjima, a vrlo vjerojatno i dotok svježeg novca, kojeg u zemljama bivše SFRJ kronično nedostaje.

Kod starije ekipe još su živa sjećanja na onu „bivšu“ ligu, kada se svako kolo igrao neki derbi, nedjeljno poslijepodne je bilo rezervirano za odlazak na stadion i kada je četvrtfinale Lige prvaka bilo normalno za jedan naš klub.Naravno tada odlaska iz države nije bilo prije 28. Godine života, stranci nisu smjeli igrati tu istu ligu, ali nije niti bilo potrebe kada su klubovi stigli odgajati igrače. Jednostavno nije bilo slučajeva da igrači kao Jedvaj nakon manje od 10 utakmica u matičnom klubu odu van, jednom riječju pazilo se da igrač u klubu ostavi svoje najbolje godine.

Svi ovi argumenti potvrđuju da bi ta liga bila pun pogodak za ove balkanske livade, ali treba imati na umu da u ovim našim prostorima postoji jedna endemska vrsta bez koje jednostavno naš mentalitet ne može, a to je politika.

Svrha politike u doba kada je regionalna liga bila funkcionalna, iako će danas mnogi reći da bi s nama igrali i Austrija, Mađarska i ne znam tko sve ne, bila je da obuzda nacionalne netrpeljivosti i da priliku nogometu da „kaže svoje“. U jednopartijskom sistemu koji je, pogotovo za vrijeme Tita, strašno držao kao jedan od stupova države to famozno bratstvo i jedinstvo, nije bilo moguće na tribini iskazati svoje nezadovoljstvo i netrpeljivost kao što se to može danas.

Upravo nam je nedavna utakmica Crne Gore i Rusije u Podgorici prava slika trenutnog stanja u našoj regiji. Utakmica je prekidana tri puta, golman je dobio bakljom u glavu, a sve zbog toga što su se na tribinama našli zajedno s ruskim navijačima i Srbi.Po dobrom starom scenariju došlo je do međusobnog provociranja i prekida utakmice.

Trenutno na Balkanu postoji šest naroda koji se međusobno ne mogu smisliti,imamo jedan nogomet u kojem je 20 godina glavnu riječ vodila mafija ili u najmanju ruku sumnjivo rukovodstvo i imamo države koje su razvijene kao i sjevernokorejska poljoprivreda.

Kako i na koji način onda uopće razmišljati o takvoj ligi?

U jednom članku kojeg je izdao DW piše : „Nogomet je ogledalo društva.“ Upravo je ta konstatacija najbolje objašnjenje zašto je regionalna nogometna liga nemoguća. Slušajući Zdravka Mamića čovjek stječe dojam da je jedina prepreka tome ta što se nema vremena da se sjedne za stol i samo se stavi potpis na papir, a smetnuo je s uma da on vodi politiku koja zaobilazi ozdravljenje društva kao takvoga, ali to je za neku dužu priču.

U našem društvo je podjela na partizane i ustaše još vrlo aktivna iako je prošlo 70 godina od završetka WW2, kako onda zaboraviti na sve one što se događalo u Domovinskom ratu i fino i pristojno dočekati Partizan u Split? Kako dočekati Zvezdu u Zagrebu? Kako dočekati Budućnost u Osijeku, a kako Sarajevo u Beogradu?

Dovoljno je sjetiti se utakmica reprezentacija Hrvatske i Srbije u prošlim kvalifikacijama, gdje su se himne mogle čuti jedino ako ih vi osobno svirate u orkestru, a o utakmici Srbije i Albanije se može napisati jedan fin pustolovni roman.

Nogomet je način liječenja frustracija a na ovim područjima ih ima i previše, zato ne vjerujem da bi travnati teren i opasan tribina moga biti dobar kavez da one ne izbiju van…

---

Tekst: Josip Mandarić