Slanje pisama Djedu Božićnjaku popularizirao je jedan – prevarant!

Tena Brnad

Nemoguće je točno odrediti tko je napisao prvo pismo Djedu Mrazu ali znamo tko je slanje pisama učinio planetarno popularnim.


Ljudi su oduvijek pokušavali ‘iskoristiti’ Svetog Nikolu, a zatim i Djeda Mraza (te neki danas i Djeda Božićnjaka), kako bi privolili djecu da se ponašaju pristojno i da budu poslušni. Roditelji bi djeci pisali u ime bradatog starca, govoreći im da bi rado da više rade to i to, ali i hvaleći ih zato što rade nešto dobro.

Uskoro su djeca počela pisati i Djedici, te su spaljivali svoja pisma, vjerujući da ona u dimu pronalaze svoj put do onoga do koga trebaju doći. Do 1870-ih godina, pošte u SAD-u su počele bilježiti prva pisma adresirana na Djeda, koja bi u siječnju obično bila uništena. Iako je radnike pošte žalostilo što to čine, nisu znali što bi drugo radili s njima.

Zbog sve negativnijeg publiciteta, njujorška pošta je napokon odlučila da je vrijeme za određene korake, te su odlučili da bi tijekom prosinca odgovarajuće organizacije, nakon što bi ishodile posebne dozvole, mogle odgovarati na pisma djece.

No nitko nije volontirao za tu poziciju. A kad je 1913. godine pošta odlučila napokon odustati od te zamisli, pojavio se John Duval Gluck. Koji se ponudio da će glumiti Djeda Mraza.

Ono što nitko nije znao jest da je riječ o prevarantu koji nije imao djece, niti je bio posebno religiozan. Iako je naslijedio očev posao, s 35 godina sve za čime je žudio bila je slava i nešto po čemu bi ga svi pamtili. I tako je otkrio da bi mogao učiniti veliku stvar s cijelom pričom o Djedu Mrazu.

Gluck je bio rođeni zabavljač, te mu je pošta sve sretna izdala potrebne dozvole kad se prijavio sa svojom ‘Santa Claus Association’ organizacijom. Mediji su se u trenu raspisali o njemu, koji je već imao spremne priče o siromašnoj djeci koja ne traže lutke i sanjke, nego ugljen, kako se ne bi smrzli nadolazeće zime.

Naravno da su na te riječi reagirale brojne bogate i manje bogate obitelji sklone humanitarnom radu, pa je Gluck počeo s razvrstavanjem pisama. Točnije, hrpa njegovih volontera, koji bi pregledali svako pismo. Ako bi dijete opisivalo da gladuje, da nema doma ili da je zlostavljano, volonter bi njegovo pismo stavio na posebnu hrpu koja je dalje slana posebnoj Komisiji za javni dobrotovorni rad koja bi proučila slučaj.

Oni koji bi tražili pretjerane darove ili bi na neki dugi način dokazali da ustvari ne trebaju pomoć Djeda Mraza, završili bi na drugoj hrpi, dok bi 70 posto pisama završilo na trećoj, a to su bila ona koja bi dobila odgovor.

Članovi Gluckove organizacije nisu sami imali veze s poklonima. Oni bi tek pročitali pisma i odaslali ih potencijalnim donatorima, koji su se nalazili na popisu kojeg je tijekom vremena Gluck sastavio kroz svoj posao, ali i putem sugestija koje je dobio od volontera i drugih bogataša.

Kad su mu svi povjerovali, shvatio je da je pravi trenutak da povuče svoj potez

Gluck je usput prišapnuo novinarima da njegov rođendan pada “upravo na Božić, zbog čega se posebno veseli što će na taj dan usrećiti toliko djece”. I njegov projekt je postao – hit.

Do 24. prosinca 1913. godine, organizacija je koordinirala slanje poklona za 13.160 djece u gradu, dok se dvije godine poslije ta brojka popela na 50.000 djece u 16.000 obitelji. Novine su bil pune priča sretne djece, a Gluck je dosegao slavu o kojoj je sanjao. I tad je shvatio da je savršen trenutak da se odvaži na sljedeći korak, pa je uslijed svega izjavio da će zbog posebne prirode svojeg posla izgraditi vlastitu zgradu.

Gluck je zaposlio arhitekte Georga i Edwarda Bluma da dizajniraju ‘najoriginalniju zgradu u Americi. ‘Santa Claus Building’, na Manhattanu, trebala je biti od bijelog mramora, s masivnim lukovima iznad ulaza. Fasada je trebala prikazivati različite verzije Djeda Mraza iz cijelog svijeta, koje bi naslikali umjetnici iz navedenih krajeva.

Prizemlje bi činili uredi suradnika kao i drugih koji bi bili skloni pomagati organizaciji. Na drugom katu trebao je biti sajam patuljaka, u sklopu kojeg bi se okupljale, darovale ili prodavale igračke iz cijelog svijeta, te bi sve u svemu bila riječ o ‘nacionalnom spomeniku’, koji bi slavio božićni duh.

Svaki detalj kao da je bio precizno osmišljen i predstavljen medijima, osim toga kako Gluck misli platiti 300.000 dolara koliko je trebalo za izgradnju ove divote, piše New York Post.

No Gluck se nadao da ga sreća neće izdati ovaj put, te da će, kao i toliko puta dotada uspješno skupiti sve potrebne novce, pogotovo kad se zna da je posjedovao nevjerojatnu bazu podataka od 76.000 donatora.

Problemi su pak počeli kad je počeo trošiti novce, bez vidljivih rezultata. Iako je on stvarno s vremenom sve više želio pomoći djeci, isto tako je sve više žudio za moći i bogatstvom (tijekom tog vremena otvarao je još nekoliko organizacija i zgrtao novce). Tako su isplaćivane velike plaće, novci su trošeni, a zgrada nije bila ni blizu temelja.

Kako su se ljudi počeli buniti, pošta je ukinula ugovor s Gluckom, koji na ovaj način više nije imao razloga dobiti, pa čak ni tražiti, ikakve donacije i sve je završilo prije nego je pošteno i počelo.

Pošta je pak nastavila nuditi pisma dobrotvornim organizacijama sve dok 1962. godine New York City poštanski ured nije formalizirao odgovaranje na pisma. Tako danas stotine lokalnih skupina odgovaraju na pisma za Djeda Mraza koja šalju djeca diljem SAD-a.


Tekst: express.hr

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u